< | travanj, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Točka 13. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama glasi:»Dobrovoljni smještaj osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu jest uz njezin pristanak. Smještaj bez pristanka je smještaj osobe koja nije sposobna dati pristanak pa ga umjesto nje daje zakonski zastupnik ili nadležni Centar za socijalnu skrb. Prisilno zadržavanje može trajati do 72 sata od trenutka dolaska, odnosno dovođenja osobe u psihijatrijsku ustanovu.« Zovem se Ivana. Ja nisam nimalo gay, kako me prikazuje moja prijateljica Estera. Ja sam samo obična, luda cura iz provincije. Prvi sam put fingirala da mi nisu sve koze na broju, niti sve čiste u glavi. Zašto, pitate se? Pa da budem s prijateljicom, koju volim. Koja voli mene. Estera također nije luda, pa ipak su se smjestili u ludnicu. Ovdje se dani vuku sporo, neizdrživo…Kažu da trebamo surađivati sa liječnicima i osobljem, pomagati im u njihovim humanim naporima da nas izliječe. Točnije, ‘izliječe’. Jer, oni žele da im povlađujemo. Potvrđujemo što propovijedaju. Koristan život, prihvaćanje društvenih normi, autoriteta, posla i uplate poreza, kredita i rata, rađanja djece i vođenja ratova. Oni žele jebene zombije, koji kimaju glavama, sprženima od elektroškova i teških opijata, kojima nas kljukaju. Prvo ti uvale triput na dan punu šaku akinetona, moditena, praksitena, pa onda - kad od tog otrova dobiješ Parkinsona i treseš se nekontrolirano - to suzbijaju madoparom 250, haldolom depo ili nekim drugim govnom. E, onda ti uvale ovisnost, pa sliniš i jaučeš, cijelo te tijelo boli bez tableta. Pa onda dovuku onog dilera dr. Sraćkomana, da drži predavanja o ovisnosti i graničnim stanjima, psihozama i politoksikomanijama, poremećajima osobnosti, prilagodbe, somatoformnim poremećajima itd. Znam to, prije nego sam postala zaljubljena luđakinja, bila sam liječnica. Kažu, da mogu otići, čim budem zdrava. Jedino je kvaka 22 u tome, da oni sami određuju jesam li i kad sam zdrava. A to po njihovom nikad nije, pa mi komisija produžuje prisilno liječenje unedogled. Još vele, ovde ti je lijepo, Rab je prekrasan, kao da besplatno ljetuješ. Tu, u Kamporu, bolnica izgleda kao dobro uređen hotel s fasadom od ukrasnog kamena, s puno cvijeća i zelenila. Imamo i dnevnu psihijatriju, ali caka je u tome, dnevno kod nas često traje cijelu vječnost, kao u Polarnom krugu. Da ne govorim kako mnogima natovare na vrat da su homicidalni, suicidalni, skloni acting out-u, blabla…I onda opet ne puštaju van. Nije da bih željela izaći. Više ne. Zato nas puštaju da se tuširamo ledenom vodom. To čeliči. Jača. Ozdravljuje. Baš! Daju nam da štrikamo i vezemo. To je, kažu, radno-okupacijska terapija. Za nas, talentirane luđake imaju i likovnu terapijsku grupu, pa glazbenu, biblijsku, stolarsku, bravarsku, dramsku. Nemaju pjesničku, ali Estera i ja već smo se samoorganizirale. Uglavnom čitamo poeziju Victorije Lucas, koja je i jedan roman uspjela napisati, prije nego se survala u ponor. Roman joj se zove “Zvonasta posuda za ludilo”. Lud ko zvono, kažu kod nas u Kamporu, ali znam da isto vele i u Vrapču, Jankomiru, Lopači, Ugljanu. Ovo je djelce roman s ključem - to vam je u biti Jovan Varalica i njegove fantazmagorije. Samo, on nikako da se ubije, iako ima sve predispozicije: akademik je, piše kao luđak, ima fiksaciju i maniju grandioznosti. Neke od nas i za manje drže pod ključem! Ključ je dobar simbol za našu malu zajednicu. Kad sam bila mlada, gledala sam Jacka Nicholsona u ‘Letu iznad kukavičjeg gnijezda’ i uvijek sam mislila, da je naziv zbog kukavičluka pacijenata i kukavnih, neljudskih osobina osoblja. Ona ‘wretched Ratched’, na primjer, jedna je od nas, ali mimikrijom dobro skrivena iza neprijateljskih linija. Za mene liječnici kažu, da sam vesela i utučena, jedno za drugim u neprekinutom nizu. Nekad se to zvalo ‘manično-depresivan’, ali je politička korektnost to pomela pod tepih. Sad u mom kartonu piše da imam ‘bipolarni poremećaj’. A ja znam masu ljudi s takvim i još gorim poremećajima, koji su na mjestima predsjednika vlada, država, papinskih tvorevina, trgovačkih društava - pa opet ništa! Nikome ništa, osim nama na otoku doktora Moreaua, koje tjeraju da gutamo akinetone i moditene. Kad nas nakljukaju, puštamo filmove u glavi da teku, dok boje cure i razlijevaju se sa zidova. Što bi rekla naša muza “counting the red stars and those of plum-color; the sun rises under the pillar of your tongue; my hours are married to shadow.” Kolosalno, zar ne? Što sam ono htjela reći? Da, ja nisam gay, ja sam samo zaljubljena u Esteru. U Viktoriju točnije. Ustvari, Silviju. Ali ću je svejedno povlačiti po sudovima, književnim rubrikama časopisa. Ponekad me urednici odbiju u vijencima, forumima, kvorumima… Onda sam nesretna, pa pišem opskurnijim izvorima, krugovima, republikama, kolima. Ljubav se ne predaje lako. Sad sjedim pod mediteranskim borovima, mašem nogama nad liticom i pjevušim onu staru Tomislava Ivčića: Čekaj me Silvija, budi vjerna Silvija, Silvija, ja te volim…Jeka iz dubine litice me doziva i mami, šapćući mi na uho o ovcama u magli, tulipanima, porezotinama, o noći koja započinje svoj ples. Šušti o o makovima u listopadu i pismima u studenom. O feniks-ženi iz pepela. |
Nebo nad Whitbyjem bilo je tamno, dok su munje osvjetljavale olupinu broda, nasukanu na stijene. Mokra mi se odjeća lijepila za tijelo, a zrnca pijeska žuljala u cipelama. Morao sam požuriti, jer jutro se primicalo. Kao pas sam otresao slijepljenu kosu i pomislio – ovo nisu slike i sjećanja od jučer. Stajao sam na raskrižju u praskozorje, a znakovi na križanju pokazivali su St.Aldate’s na jugu, Cornmarket na sjeveru, Queen na zapadu i High Street na istoku. Ne znam kako sam se tu našao, ali ne brinem. Otkad mi je dijagnosticirana Alzheimerova bolest, zaboravljam. Već godinama vozim taksi na Charing Crossu i jedan sam od najpouzdanijih taksista, koji je među prvima položio Znanje. Sigurno ste čuli za testiranje taksista Londona – svi moraju znati tristo dvadeset trasa, dvadeset pet tisuća ulica unutar deset kilometara od Charing Crossa – napamet. Baš kao i najkraći put između svih točaka ovog područja. Za to morate imati odlično pamćenje i ja ga imam. Skoro savršeno. Naime, iako se savršeno snalazim u prostoru i pamtim taksi rute, zaboravljam lica i događaje. Prije tri godine mi je dijagnosticirana bolest i gubitak pamćenja, a to za moj posao može biti kobno. Stradaju bočni dijelovi mozga, režnjevi koji podsjećaju na morske konjice. Zato ih i zovu na grčkom -hipokampus. Taj najstariji dio mozga upravlja memorijom, novim autobiografskim i deklarativnim sjećanjima. Pa ipak, moj hipokampus raste, razvija se i već sada je veći nego kod prosječnih ljudi. Liječnici su zapanjeni, jer se kod Alzheimera obično dešava baš suprotno. Jedino me muče glavobolje i slabo spavam. Ustvari, ne spavam skoro uopće. Godinama taksi vozim isključivo noću, a pred jutro se povlačim u zamračeni stančić, točno ispod Charing Cross Stationa, nasuprot gay okupljalištu Heaven Nightclub. Savršeni smo susjedi jedni drugima - oni tulumare noću, dok ja vozim, a kad se pred zoru vraćam, klub je prazan i zatvara se. Ne želim ni pomisliti što točno rade unutra, ali na stubištima ponekad zatičem krvave mrlje, ponekad i zgrušane lokvice krvi. Istuširam se, stavljam slušalice na uši i puštam Wagnera. Odlazim na dno Rajne, u potragu za riječnim sirenama, patuljcima, Wotanom i Freiom. Ja godinama ne spavam, ali dan mi prođe brzo i lako u potrazi za prstenom Nibelunga. Iako sam blijede puti, nemam tipično englesko lice. Putnici me često nazivaju Rusom, Balkancem, kad me već ne mogu pogrdno nazvati ‘paki’. Na sve uvrede i podsmješljive komentare najčešće odgovaram razoružavajućim osmijehom, od kojih ostanu posramljeni i ušute. Ponekad svoju nelagodu iskupljuju povećom napojnicom. Možda sam već rekao da zaboravljam. Ali, često mi navru sjećanja na događaje iz prošlosti, za koje bih stavio ruku u vatru da sam im osobno prisustvovao. Iako, znam da je to nemoguće. Nedavno, možda jučer- ne sjećam se- dok sam vozio postariji australski par u obilazak londonskih atrakcija, upali smo u zastoj prometa na Pudding Laneu. Stajali smo desetak minuta, a ja sam u glavi preživljavao Veliki požar iz 1666. godine toliko vjerno, da su mi se na rukama pojavili plikovi od vatre. Australci su mi za vožnju platili uobičajenih 70 funti, te dodali još 30 funti bonusa za vjerne i živopisne opise. Rekli su, uz moje se opise osjećaju, kao da uživo prisustvuju tim prošlim vremenima. Dok Carfax Abbey gori u plamenu, krikovi iz obližnje ludnice paraju mi uši. Neobično je, kako su noćni zvukovi pojačani do ludila. Čujem čak i škrgut kljova mužjaka i ženke jelenka, dok se pare na kori obližnjeg stabla. Glava mi puca i osjećam da ću iskočiti iz kože. Svjetina urla, željna krvi. Moje, koja mi tutnji u sljepoočnicama? Što je to bilo? Na trenutak sam se zamislio, ispričavam se putniku u taksiju, koji mrzovoljno ponavlja pitanje po tko zna koji put. – Oprostite, nisam vas čuo! Ispričavam se. Od Charing Crossa idemo desno, uzduž Temze do Stranda, zatim lijevo prema Leicester Squareu, pa još lijevo na Piccadilly Circus. Soho nam je desno, a Mayfair lijevo. To je najkraći put, gospodine! Savršeno se snalazim i nikad ne zaboravljam zgradu, ulicu ili broj. Ali, nisam baš siguran jesam li ovog putnika već vozio, jer me čudno gleda. Naši se pogledi povremeno susretnu u retrovizoru i on brzo skreće pogled u stranu. U firmi sam omiljeni taksist i šef me uvijek pohvali. Nijednom od nas dvojice nije jasno, otkuda mi toliki suvišak u kasi nakon noćne ture. Vremenom je prestao ispitivati, zašto višak novca nisam spremio u džep. Zašto sve predajem na centralnu blagajnu. Iskreno, nemam pojma. Nisam čak niti siguran da je novac zarađen vožnjom. Možda vam nisam rekao, ali ja zaboravljam. Na redovnim servisima tahografa, kilometraža uvijek odgovara, pa prijevare nema. Uostalom, tko bi varao, dajući veći utržak od deklariranog? Ispočetka me kolege vozači nisu baš voljeli. Malo govorim i uglavnom se smješkam i klimam glavom. Znam dobro slušati, pa su se vremenom opustili. Čak se i povjeravaju, jer znaju da ja ne ogovaram i ne prepričavam. Ustvari, ne pričam uopće. Također ne lažem. Uostalom, za laganje morate imati dobru memoriju, inače vas odmah ulove u laži, a ja to nemam. Možda vam nisam rekao, ali ja zaboravljam. I često vrtim u glavi neke tuđe filmove, najčešće horore ili stare edvardijanske slike iz prošlih vremena. Prošle noći, dok sam vozio dvojicu mladića opasnog izgleda, dugačkih zulufa i tamnih naočara (zamislite, tamne naočari noću!), zamalo sam zaglavio. Ušli su na Oxford Circusu i tražili vožnju do Bond Streeta. To je kratka vožnja, ali su me zaustavili u pokrajnjoj uličici, oteli mi novac iz kase i pokušali iscipelariti. Ne sjećam se što je točno bilo, ali znam da smo se na kraju rastali vrlo prijateljski. Čak su mi ponudili sav novac koji su imali kod sebe, a jedan je skinuo i skupocjeni sat sa ruke. Odbio sam, naravno. Ne mogu donijeti na blagajnu sat, a meni samome ne treba. S prvom naznakom zore, ja vraćam taksi i pješice odlazim u stančić ispod Charing Cross Stationa. Stan je uglavnom prazan, bez namještaja, osim fotelje u jedinoj sobi, gdje u mraku pomažem patuljku Alberichu u potrazi za izgubljenim prstenom, iskovanim od zlata s dna Rajne. Pomažem i Siegfridu da osvoji prsten, plačem dok ga na prijevaru ubijaju. Konačno, dok valkyra Brunnhilda, njegova ljubav, vraća prsten na dno rijeke, već pada i noć i ja sam spreman za novu vožnju Westminsterom, srcem Londona. Začudo, nikad ne osjetim glad. Samo ponekad strahovitu, neobjašnjivu žeđ. Možda vam nisam rekao, ali ja zaboravljam. Uvijek me začude mrlje od krvi, dok iz suterenskog stana izlazim u mračni hodnik, na stubište, pa na jarko osvijetljenu ulicu. Borbe huligana i narkodilera česte su u mojem kraju. Mene, začudo, ostavljaju na miru. Znaju, da nikome ne želim nauditi. Znaju, da ne bih niti mrava zgazio. Večeras od Bond Streeta vozim prema Marble Archu prvog putnika, djevojku koja me neodoljivo podsjeća na nekoga iz vlastite prošlosti. Ime mi je na vrh jezika, ali njezin lik ili ime ne mogu dozvati u sjećanje. Mislim, da sam je poznavao otprije. Da mi je bila draga. Djevojka mi se smiješi i nesvjesno popravlja bisernu ogrlicu na vratu. Dodirujemo se pogledima, dok uzimam adresu na koju je vozim. Mora da sam pogled zadržao malo dulje nego je pristojno, jer koketno pući usne i pita, želim li je imati, sada, ovdje, u taksiju. Dvjesto komada i vaša sam, kaže skoro otmjeno, iako očito nudi usluge profesionalke. Nešto u boji njezinog glasa me osvaja i ja, koji ne marim za žene, za ljude općenito, pristajem. Ali ne u taksiju, idemo do mene. Spuštamo se stubištem u suteren, ona se boji. Uhvati me za podlakticu i ne pušta. Prislanja svoje tijelo uz moje i ja osjećam njezino bilo u vlastitim venama. U mojem smo stanu, a ona se nelagodno osvrće i naziva ga brlogom. Kaže, da imam profinjene crte lica, skoro plemičke i da je očekivala ljepše uređenu gajbu. Ne znam što to znači. Možda vam nisam rekao, ali ja zaboravljam. Ovog trenutka ne znam što ova prekrasna djevojka radi u mojem stanu. Zašto smo oboje goli? Privija se uz mene. Ne rastvara usne, a ipak govori svoje ime. Mina. Neobično ime. Dok zagrljeni lebdimo na sredini sobe, konačno mi se vraća pamćenje na svaki detalj njezine kože, oblih ramena, struka, bedara... Govorim joj i ona iz polusna konačno otvara oči, pogled joj se bistri i na starinski, viktorijanski način naginje glavu, smiješi se i kaže: - Nismo se propisno niti upoznali. Ja sam Wilhelmina Murray. Za vas, Mina. Možda vam nisam rekao, ali imao sam problema s pamćenjem. Ovog trenutka svaka mi je misao, svaka slika zadnjih pet stoljeća živa i jasna. Očito mi je trauma susreta s ovom djevojkom, koja za sebe tvrdi da se zove tako čudno, potpuno vratila pamćenje. Odgovaram joj: - Zar me još ne prepoznaješ? To sam ja, Vlad. |