Točka 13. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama glasi:»Dobrovoljni smještaj osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu jest uz njezin pristanak. Smještaj bez pristanka je smještaj osobe koja nije sposobna dati pristanak pa ga umjesto nje daje zakonski zastupnik ili nadležni Centar za socijalnu skrb. Prisilno zadržavanje može trajati do 72 sata od trenutka dolaska, odnosno dovođenja osobe u psihijatrijsku ustanovu.«
Zovem se Ivana. Ja nisam nimalo gay, kako me prikazuje moja prijateljica Estera. Ja sam samo obična, luda cura iz provincije. Prvi sam put fingirala da mi nisu sve koze na broju, niti sve čiste u glavi. Zašto, pitate se? Pa da budem s prijateljicom, koju volim. Koja voli mene. Estera također nije luda, pa ipak su se smjestili u ludnicu. Ovdje se dani vuku sporo, neizdrživo…Kažu da trebamo surađivati sa liječnicima i osobljem, pomagati im u njihovim humanim naporima da nas izliječe. Točnije, ‘izliječe’. Jer, oni žele da im povlađujemo. Potvrđujemo što propovijedaju. Koristan život, prihvaćanje društvenih normi, autoriteta, posla i uplate poreza, kredita i rata, rađanja djece i vođenja ratova. Oni žele jebene zombije, koji kimaju glavama, sprženima od elektroškova i teških opijata, kojima nas kljukaju. Prvo ti uvale triput na dan punu šaku akinetona, moditena, praksitena, pa onda - kad od tog otrova dobiješ Parkinsona i treseš se nekontrolirano - to suzbijaju madoparom 250, haldolom depo ili nekim drugim govnom. E, onda ti uvale ovisnost, pa sliniš i jaučeš, cijelo te tijelo boli bez tableta. Pa onda dovuku onog dilera dr. Sraćkomana, da drži predavanja o ovisnosti i graničnim stanjima, psihozama i politoksikomanijama, poremećajima osobnosti, prilagodbe, somatoformnim poremećajima itd. Znam to, prije nego sam postala zaljubljena luđakinja, bila sam liječnica.
Kažu, da mogu otići, čim budem zdrava. Jedino je kvaka 22 u tome, da oni sami određuju jesam li i kad sam zdrava. A to po njihovom nikad nije, pa mi komisija produžuje prisilno liječenje unedogled. Još vele, ovde ti je lijepo, Rab je prekrasan, kao da besplatno ljetuješ. Tu, u Kamporu, bolnica izgleda kao dobro uređen hotel s fasadom od ukrasnog kamena, s puno cvijeća i zelenila. Imamo i dnevnu psihijatriju, ali caka je u tome, dnevno kod nas često traje cijelu vječnost, kao u Polarnom krugu. Da ne govorim kako mnogima natovare na vrat da su homicidalni, suicidalni, skloni acting out-u, blabla…I onda opet ne puštaju van. Nije da bih željela izaći. Više ne.
Zato nas puštaju da se tuširamo ledenom vodom. To čeliči. Jača. Ozdravljuje. Baš! Daju nam da štrikamo i vezemo. To je, kažu, radno-okupacijska terapija. Za nas, talentirane luđake imaju i likovnu terapijsku grupu, pa glazbenu, biblijsku, stolarsku, bravarsku, dramsku. Nemaju pjesničku, ali Estera i ja već smo se samoorganizirale. Uglavnom čitamo poeziju Victorije Lucas, koja je i jedan roman uspjela napisati, prije nego se survala u ponor. Roman joj se zove “Zvonasta posuda za ludilo”. Lud ko zvono, kažu kod nas u Kamporu, ali znam da isto vele i u Vrapču, Jankomiru, Lopači, Ugljanu. Ovo je djelce roman s ključem - to vam je u biti Jovan Varalica i njegove fantazmagorije. Samo, on nikako da se ubije, iako ima sve predispozicije: akademik je, piše kao luđak, ima fiksaciju i maniju grandioznosti. Neke od nas i za manje drže pod ključem! Ključ je dobar simbol za našu malu zajednicu.
Kad sam bila mlada, gledala sam Jacka Nicholsona u ‘Letu iznad kukavičjeg gnijezda’ i uvijek sam mislila, da je naziv zbog kukavičluka pacijenata i kukavnih, neljudskih osobina osoblja. Ona ‘wretched Ratched’, na primjer, jedna je od nas, ali mimikrijom dobro skrivena iza neprijateljskih linija.
Za mene liječnici kažu, da sam vesela i utučena, jedno za drugim u neprekinutom nizu. Nekad se to zvalo ‘manično-depresivan’, ali je politička korektnost to pomela pod tepih. Sad u mom kartonu piše da imam ‘bipolarni poremećaj’. A ja znam masu ljudi s takvim i još gorim poremećajima, koji su na mjestima predsjednika vlada, država, papinskih tvorevina, trgovačkih društava - pa opet ništa! Nikome ništa, osim nama na otoku doktora Moreaua, koje tjeraju da gutamo akinetone i moditene. Kad nas nakljukaju, puštamo filmove u glavi da teku, dok boje cure i razlijevaju se sa zidova. Što bi rekla naša muza “counting the red stars and those of plum-color; the sun rises under the pillar of your tongue; my hours are married to shadow.” Kolosalno, zar ne?
Što sam ono htjela reći? Da, ja nisam gay, ja sam samo zaljubljena u Esteru. U Viktoriju točnije. Ustvari, Silviju. Ali ću je svejedno povlačiti po sudovima, književnim rubrikama časopisa. Ponekad me urednici odbiju u vijencima, forumima, kvorumima… Onda sam nesretna, pa pišem opskurnijim izvorima, krugovima, republikama, kolima. Ljubav se ne predaje lako.
Sad sjedim pod mediteranskim borovima, mašem nogama nad liticom i pjevušim onu staru Tomislava Ivčića: Čekaj me Silvija, budi vjerna Silvija, Silvija, ja te volim…Jeka iz dubine litice me doziva i mami, šapćući mi na uho o ovcama u magli, tulipanima, porezotinama, o noći koja započinje svoj ples. Šušti o o makovima u listopadu i pismima u studenom. O feniks-ženi iz pepela.
Post je objavljen 20.04.2006. u 16:48 sati.