I've been looking for a savior in these dirty streets
looking for a savior beneath these dirty sheets
Why do we crucify ourselves every day
I crucify myself (nothing I do is good enough for you)
Crucify myself every day and my heart is sick of being in chains.
(Tori Amos, Crucify)
Svakog jutra sa strahom pogledam ispod plahte. Onda odahnem s olakšanjem, pokrijem se do brade i dozvolim si još pet minuta maštanja u toplini kreveta. Izvan svoje postelje, sigurnog čamca za spasavanje, koji plovi olujnim morima svake bogovjetne noći, čekaju me Scile i Haribde sumorne svakodnevice: budilica koju treba ušutkati, neprijateljska kupaona, brijanje i suočavanje s vlastitim odrazom u zrcalu; zatim izlazak na bojno polje, ulice koje vrve smrknutim, nezadovoljnim facama, kamikaze na cestama. Konačno, ulazak u firmu, koja jedva spaja kraj s krajem, frustrirani knjigovođa, tajnica koja vreba urokljivim očima, šef koji zahtijeva vještine Davida Copperfielda…Zašto uopće ustajati?
Pitate se, čega se bojim, od čega strepim? Nisu to konjske glave iz ‘Kuma’, niti strah od naglog otkrića, da sam se pretvorio u žensko. Da je barem to! Mene je strah, da ne otkrijem tragove krvi, rane i stigme na šakama, čelu, stopalima…Kakve sam sreće, da se na meni pojave rane, ne bi to bilo uzvišeno i bezbolno kao kod sv.Franje Asiškog u 13.stoljeću. Mene bi zapala bol i grozne muke jedne Patricije Arquette iz filma ‘Stigmata’. A nijedno od nas nije vjernik, nismo čak niti religiozni. Često se budim s bolovima i peckanjem na čelu, u očima. Je li to od krune od trnja? Bole me leđa, kao da su me bičevali danima. Slabine me probadaju, kao od kopalja, prsti su bolni od nevidljivih čavala. Koliko u centimetrima iznosi 9 inča?
Koja mi to vjera može zabraniti ili naložiti rane ili slike proroka, koji mi svake večeri proriče kraj ovakvog života, prepunog samokažnjavanja? Da sam slikar, slikao bih svog vlastitog Proroka, jer se svojim progoniteljima i mučiteljima najbolje suprostavljam kad ih razotkrijem, stavim na papir ili njima zaprljam bjelinu ekrana. Da barem znam slikati! Umjesto toga, Vraga skoro svakodnevno istjerujem pisanjem. Prizivam slike i slova na ekran, mrmljam invokacije i šaram bogohulne riječi; otkrivam tajne, prikazujem zabranjena lica svetaca i njihovih ovozemaljskih zastupnika - religijskih korporacija koje vladaju svijetom. Razotkrivam stigme i stigmatike, ludosti i lunatike.
Počelo je bezazleno. Općepoznata je činjenica, da je najveći uspjeh Vraga što ga svi negiraju, a onda su tom negacijom privučeni kao mušice svjetlu i počinju istraživati. Malo po malo, do grla ste u knjigama, povijesnim istinama i zabludama, vješticama i pentagramima, anđelima i demonima. A Vrag vas, Beelzebub, začas odvede do Boga. To izgleda i jest najveća zabluda današnjeg doba, vrhunska reklama i reklamni trik genijalnih copywritera: forsiranjem Vraga reklamirati Boga! Vražja je to rabota, stoput biste rekli, baš kao i ja, ali istina je upravo obrnuta! I to ljuti, frustrira: baš kad znanstveno dokažete da nema Boga, Vrag iskoči iz ormara i eto vam jada - običnom logikom uvjeri vas u božansko. Kad su Magdalenu de la Cruz u petnaestom stoljeću uhvatili u fingiranju i lažiranju stigmi, njezino joj se prezime gadno narugalo. Magdalena od Križa! Baš! Na nečemu jest bila, ali ne baš na križu. Ali, najveći je posljednji fejker- stigmatik (osim, naravno, domaćeg lažnog proroka.Zlatka S.), brat Roque (umro prije deset godina) iz Kolumbije, iz čudnog katoličkog reda Los Hijos de Los Hijos de La Madre de Dios. Pokoj mu duši, taj je krvario za Isusa i Alaha zajedno.
Genijalan je trik, čovjeku usaditi sumnju u negaciju. Ako negirate nešto, znači li to da ipak, podsvjesno, zrnce sumnje klija u vama? Dok jednog dana konačno ne isklija u slijepu vjeru, kakvu vidite svuda oko vas, vjeru koja ne propituje, ne sumnja, čak i kad se suoči s potpunom negacijom dogme i vjere same?
Sad vam se mogu i predstaviti: zovem se Tomo T. i posjedujem dar i prokletstvo vječnog života! Rođen sam kao Tomás de Torquemada 1420. godine u Kastilji, današnjoj Španjolskoj, a prvi sam put umro 1498. u Avili. Zvali su me ‘malj za heretike, svjetlo Španjolske i spasitelj svijeta’. Na čelu Svete Inkvizicije bio sam tek 15 godina, ali su moja djela ostala živjeti vječno. I danas se nasmijem kad gledam stare skečeve Monty Pythona. Oni su od mene napravili ruglo, ali ja znam bolje. Vraga, kao niti Boga, ne možeš otjerati ili utjerati u srca ljudska nego li strahom, mučenjima i grozom. Dan-danas one jezive procesije i samomučenja na Filipinima utjeruju jezu u srca vjernika i nevjernika podjednako. A kako sam postao Veliki Inkvizitor? Sumnjom, dragi moji! Sumnjom u bogovraga, u nadnaravno. Što sam više sumnjao, to je jača moja namjera bila, da kroz tijela i patnje drugih dođem do istine, koja je meni samom najviše trebala. Na kraju sam bio vjernik, veći od sviju. Kao pravi sam svetac legao na svoju samrtnu postelju. A onda mi se Stvoritelj narugao, reinkarnirao me kroz duga stoljeća u sve poniznijeg, sve ranjivijeg pojedinca, bez oslonca i podrške Majke Crkve i bez vjere. Da, pretvorio me nazad u nevjernika, koji neprestano sumnja i propituje. Krug se zatvorio.
Znamenite sam 1492. u Granadi spaljivao sve nekršćansko. Židovske su mi svete knjige bile posebno omiljeno štivo za spaljivanje. Talmudi su tako lijepo gorjeli bijeloplavičastim sjajem. Fascinirano sam gledao u lomače, vrteći krunicu pod prstima. Moje je prokletstvo baš tada bilo začeto, da proklija kao sjeme zla. Danas uglavnom proučavam Toru, Talmud, Kabalu i ostale ‘bezbožne’ knjige. Iz svake mi viri lice Vraga, namiguje i sigurnom me rukom vodi do Njega. Prije par godina nasmijao me i uplašio španjolski film 'El Dia de la Bestia’ (Dan zvijeri). Nije to film o Apokalipsi s nabildanim Schwarzeneggerom, malim vragom Damienom ili zavodljivom Francuskinjom iza ‘Devetih vrata’. Ovaj me filmić raznježio, jer skoro da prikazuje moj život. Tako sam i sam jednom vodio sveti, križarski rat za Njega, a On mi se narugao. U filmu sam prikazan kao omrznuti Baskijac, pa onda kao opaljeni svećenik, koji uz pomoć priglupog heavy-metal fana i lažnog TV proroka ubija novorođenu Beštiju. Što si sve Bog dopušta! Sve Mu dopuštam, samo se nadam da me neće, kao neke druge Izabrane, kazniti svetim stigmama. Ionako sam dovoljno stigmatiziran, ponovno se rodivši u katoličkoj Hrvatskoj kao pravoslavac. I još sam zaposlen kao tajnik Ustaškog revolucionarnog pokreta. Najgore je, što svakog jutra, po dolasku na posao, svih šest zaposlenih moramo, kao vječnu kaznu i pokoru Božju, izgovarati naglas tekst Prisege:
“Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!»
Bože, zašto ovako kažnjavaš svog vjernog sljedbenika Torquemadu?
|
