< | listopad, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
-Pokaži mi sve što znaš - rekao sam gorljivo. Bio je to naš prvi susret. Povela me na film i kokice. Nije puno govorila, uglavnom se smješkala. Imala je hladne ruke i bila je to odlična prilika da ih zagrijem. Ionako sam gorio, zašto ne iskoristiti priliku za oboje, pomislio sam. Što gledamo? – nisam znao na koji me film izvodi, a onda su slova zaigrala na ekranu: «Šezdesetosma i kako smo upoznali boga». Glazba u pozadini bila mi je odnekud poznata. Neka su lica izronila kao iskrivljene slike iz prošlosti, gledane kroz vizuru debelog stakla. Izgledali su tako stari, ti muškarci i žene koji su govorili na ekranu. Toplo su govorili o nekom mitskom biću ili bogu, kojeg su upoznali, doživjeli, a koji im sada nedostaje. O tom nekom blagom, nenasilnom buntovniku s posuđenom gitarom i pregršt pjesama koje su mu ispadale iz džepova. Zavrtjelo mi se u glavi - čudan osjećaj, kao u pokvarenom vremeplovu ili napuštenom vrtuljku s Coney Islanda. Kao da sam Pinocchio, potopljen ispred Manhattana, koji staklenog pogleda zuri u Plavu vilu od plastike. - Dosadno je, idemo se ljubiti – nelagodno sam se promeškoljio na sjedalu, pokušavajući je poljubiti u vrat. Vješto je izmicala, ne skidajući pogled s filma. Ipak nije izvukla svoj dlan iz mojega, naprotiv. Još dublje ga je zaronila u moju šaku i rukav jakne. – Psst, gledamo film! – rekla je nekako značajno, a ja nisam shvaćao važnost slika na ekranu. Moja službeno dijagnosticirana amnezija očito je imala veze sa svime ovime. Ona je znala nešto, što ja još nisam shvaćao. – Ako se strpiš, bit će ti jasno na kraju – obećala je. Imao sam čudan osjećaj da ne zna lagati. Odjednom je zasvirala poznata melodija, nešto egzotično, elegično, makedonski. Nekako sam već znao riječi, bile su mi na vrh jezika. Ajde, slušaj, slušaj kaleš bre Anđo. Slike su bile poznate, zvukovi bliski, ali bez puno smisla. Neki ostarjeli hipici, s prorijeđenom kosom na tjemenu i konjskim repom, pričali su sa sjetom i divljenjem o nekom svom davno izgubljenom prijatelju. Zvučalo je kao žal za prohujalom mladošću. Djevojka pored mene mirisala je na cvjetne mirise, svježinu vjetra, mrvice duhana iz lule. Čudna mješavina, mrmljao sam joj u uho, nosa zaronjenog u kosu, pokušavajući odgonetnuti hoće li mi dozvoliti da je otpratim kući. Hoće li me pozvati gore. - Kad ćemo se ljubiti? – pitanje je bilo više retoričko. Onako uronjen u njezin vrat, obasipajući ga sitnim poljupcima, pokušavao sam je zainteresirati za sebe. Pogleda, prikovanog za ekran, kao djetetu mi je strpljivo i blago šapatom objašnjavala da šutim i gledam. Da će mi na kraju sve biti jasnije. Nisam imao izbora, nego je poslušati. Pokušavao sam pratiti radnju filma. Nije je bilo - tek rastrzane priče ostavljenih vjernika, koji su već izgubili nadu, ili su bili na najboljem putu da je izgube. O tom nekom tipu, Isusu valjda, pričali su kao o bogočovjeku, koji je jednom davno hodao zemljom kao oni, sa njima dijeleći kruh, vino i zajedničke trenutke. Uočio sam, da su ga unatoč svemu, smatrali krivim što ih je napustio. Vjera im je očito bila opasno poljuljana. Neki su otvoreno izjavljivali, da poslije njega nemaju volje za starim životom. Da su promijenili vjeru, okrenuli se drugom bogu. Da traže istinu u whiskeyu, fotografiji, uredskom poslu od 9 do 5. Nije me impresionirala radnja, ali glazbena podloga koja je išla uz ove nasumično odabrane likove i njihove životne priče – postajala je sve bolja. Ulovio sam se kako pjevušim neke buntovne stihove o Poljskoj, barikadama, o nekom Mikiju i Juri. A onda me pogodilo ime. Gracija. Znao sam ga odnekud. Duh iz prošlosti. Djevojka koju sam očito nekad davno poznavao. Možda u periodu, dok me gruba realnost još nije lupila po glavi i upisala kao klinički slučaj jednodnevne amnezije. Imao sam tek viziju, nejasnu sliku, a crte lica su mi izmicale. Počeo sam sve glasnije pjevušiti, mumljajući riječi, motajući ih po ustima kao vruće kestene. Ona je nagnula glavu bliže mojoj i u pola glasa mi počela objašnjavati da je film autorski rad njezine prijateljice Ines. – Volim te kad pričaš – šapnuo sam joj na uho vrelim dahom. Samo se jače stisnula uz mene. Ruke su joj bile u totalnom neskladu, negdje između zbilje i sna. Na ekranu je polako išla odjavna špica, a ona me konačno poljubila. Imala je usne - zrele višnje i radoznalost djeteta. Uzela mi je glavu među dlanove, zagledala mi se u oči i jednostavno upitala: - Sjećaš li se još ičega, Branko? Odmahnuo sam glavom. Čak mi je i ime, kojim me nazvala, zvučalo nekako strano, nepoznato. Film je završavao. Još u mraku, dok se svjetla još nisu upalila, ponovila je: - Sjećaš li se ičega? Johnny? Prenuo sam se iz obamrlosti, pogledao oko sebe, upalio svjetlo. Bio sam sam u dnevnom boravku, a na TV-u je film upravo završio. Odjednom je na ekranu mobitela zasjala poruka. Čitao sam: «Uživala sam gledajući film s tobom». Sjetio sam se. Bili smo udaljeni stotine kilometara, a opet bliski. Blizu. Zajedno. Upravo smo bili na našem prvom izlasku u kino. Jedino sam zaboravio kupiti kokice. Možda sljedeći put. |