Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Draš DrNda Regol
sori, umoran sam, batt low... pa kanim nadalje ovdje biti tiho! neću brisati dosadašnje tragove svoga virtualnog života, neka ih, dragi su mi (baš kao i s fotozinom)! inbox je i dalje aktivan (koliko ga morem bedinat, za nekolko dragih ljudi svakak) - dostupan budem i na drnda42@gmail.com!...
još samo jedno: molim vas, budite vjerni sebi i kad duboko oćutite da trebate nešto učiniti - učinite to! život jest iluzija, ali opipljiva, borba za učenje i skupljanje iskustava - igra (često neugodna i naizgled nepravedna) koju ne moramo ali *trebamo* prihvatiti i u njoj su-*djelovati*, inače smo se uzalud rodili, nismo se ni trebali spuštat u tu iluziju!... (moj cover-photo i dalje itekako vrijedi! uostalom, to je tak već tisućama godina!...)
ajd, dobrujte!... <3
"...
Nakon te spoznaje počeh primjećivati i druge detalje, npr. da su pacijenti u toj sobi i muškarci i žene! Činjenica da je gotovo polovina njih, neovisno o spolu, bila sasvim razgolićena, tek djelomice prekrivena bijelom plahtom, nije me nimalo sablaznila ni pobudila neugodu (i sâm bijah jedan od takvih). S obzirom da bijah dugogodišnji naturist, golo ljudsko tijelo mi je bilo sasvim prirodna pojava, ništa oko čega treba komplicirati, a pogotovo ne u ovakvim okolnostima. Tu već nakon proboravljenih dan-dva gotovo svatko zaboravi na stid ako ga je prije i ćutio/la! Tj. revidira ga, redefinira: tjelesni stid se pokazuje sasvim neprirodnim, besmislenim, kad shvatite (na temelju vlastita iskustva - ne nekog učenja izvana) da je tijelo tek krhka (istodobno i čvrsta) prolazna ljuštura, nebitno kojeg spola i trenutne dobi... Ali onaj duhovni, smisleni, sržni stid... taj zavibrira čitavim bićem ako se čovjek previše opusti, preda, ne učini ništa kako bi se izvukao iz neprilike, pomogao sebi ili bližnjemu, ali i dopustio da mu pomognu, istodobno lašteći svoju zahvalnost; prestao vrebati, stvarati i *iskorištavati* prilike za takva djela; cvikao i kočio se od straha poput ježa dok prelazi cestu; apriorno podcijenio svoje sposobnosti... Taj se stid svakako probudi u svakom čovjeku kad-tad, najglasniji bude u sličnim životnim *stani-pani* situacijama (ne nužno vezanim za naprsnuće tjelesnog integriteta) i čovjek budne iznenada istodobno i prisiljen usporiti svoje užurbano (prečesto, nažalost, i *površno*) življenje-zbog-preživljavanja i ponukan promotriti oko sebe *svojim očima*, sagledati gdje/kad se nalazi u trenutno odigravanom životu i to često pod svjetlom vrlo kratko otvorenog životnog prozorčića. I shodno svom novom uvidu – *reagirati* (svaka iskrena pozitivna reakcija je vid borbe - borbe *za*, ne borbe *protiv*)!... (jedna tvrtka, neću je ovdje reklamirati, ima po mom skromnom mišljenju najjači slogan svih vremena, koji nadilazi svoju početnu prizemnu komercijalnu svrhu: 'Just Do It!' 'Jednostavno učini to!' – sve je time rečeno, nema dalje!)
Tužno je što mnogi propuštaju oćutjeti taj stid, ili pak priznati njegovo prisustvo. Jer to je jedinstvena prilika za učenje, napredak, rad na sebi, duhovno tesanje svoga životnog stava - okosnice bivanja/opstanka na ovoj razini vječne igre...
- eee, micek, tu sam te čekal! neko nauči iz primjera, a neko budne tim primjerom, pa uči na vlastitoj koži! e pa - uči, micek, uči!... a moreš i pustit se pa jojojkat i cendrat - biraj! (hihi - oš bit uzdignutačela il postat prezren-na-svijetu, sužanj koga mori jad, haaa?...)
... "
napomena: 16 godina intenzivnog 'just do it' nosi neminovno i određeni zamor materijala!...
