Mrsa

četvrtak, 11.09.2014.

I have a dream, čuveni govor Martina Luthera Kinga,mnogo puta mi je bio inspiracija i taj mi govor i dan danas često odzvanja u ušima, iako se dogodio davno prije mene. .Imam li ja ja pravo na san?San ti je kad si u krevetu utočište . Tad možeš trčati, ljubiti, igrati košarku, jesti pečenku, nosati kćer.
Kad se probudiš dogodi se stvarnost. Stvarnost je drugačija i meni osobno nimalo dopadna. Bitno je pobijediti . Izgubiti svoje ja i podati se njoj , to znači izgubiti samog sebe.
Da li pristaješ da kad dođeš u Slavonski Brod da ti ugrade Peg, onu cijev u stomak za hranjenje?; pitala me doktorica. Prošao sam put od raja do pakla sad bi ponovo u raj, koji se zove život!Za to se borim i izborit ću se.
Pristajem , nisam ni trena razmišljao, jer više nisam imao snage. Agonija zvana borba za život me bacila u tih pola godine na koljena. Pristao bih tad na sve, samo da idem kući.
Da mi je budan sanjati, mnogo puta sam pomislio. Supruga je tad hrabro stajala uz mene. P uno puta sam pomislio da bi dao svoj život da samo jedan dan mogu biti zdrav. Čak sam i taj palac uspio probuditi, pomakao se!
Istina je ono da bolestan čovjek sanja samo jedno, da je zdrav.
Došao je i taj dan, kad sam trebao biti kum. Nervoza užas, osjećao sam se totalno uništeno. Pa zar ni kum mogu biti? Nažalost taj put ne.I mao sam svoje izaslanike u svatovima, : roditelje i kćer.Pao sam pod utjecaj Arthura Schopenhauera i bio sam na rubu pesimizma.
Oko pet sati su mi počele stizati slike iz svatova koje su mi slali prijatelji., tako da sam na neki način bio u njima.Pesimizam nije za mene, ipak sam klasa optimist. Hana je bila u tim svatovima, tako da sam bio i ja na neki način.
Nije mi bilo jasno kako postoji toliko nepravde na ovome svijetu . Tisuću pitanja u glavi, ali bez racionalnog odgovora.Preživio sam i tu besanu noć.
Slijedeće jutro je došla supruga. Netko ti dolazi , idemo van!.Čekali smo vani, a ono stiže zelena Seat Ibiza sa kumom i suprugom. Prvi dan braka su se vozili 250 km do mene, carevi, što drugo za napisati.
Prvi dan braka oni su odlučili doći kod mene. Naježio sam se, od sreće naravno Nije te bilo , ali bio si sa nama, čak smo te i upisali za kuma. La vita e bella . Ipak postoje dobri ljudi!.
Odlučio sam se kondicijski pripremiti, naravno uz pomoć fizioterapeuta, da se mogu sam popeti na 4 kat na kojem živim.
Prvo sam imao kružne pripreme po hodnicima N2, skužio sam vrata u staklu sa stepeništem. Ako postoji N2, onda postoji i N1.Nagovorio sam Martinu da siđemo kat dolje, da napokon hodajući napustim svoju pećinu.
Stepenica, po stepenica i bili smo dolje, pogodio sam N1 odjel.Martina mi je rekla da idemo do drugog stepeništa da se popnemo gore.Postoji još jedan kat ispod , jer to onda N prizemlje?
Primijetio sam da na svakoj drugoj sobi piše izolacija. Da nisu to za ostaci pacijenata iz Černobilske nesreće iz 1986, pa su zbog prevelike izloženosti radijaciji u izolaciji. 24 godine u izolaciji???
Nego kao dijete da pitam, da budem siguran da su to ti.Martina zašto na svakoj drugoj sobi piše izolacija, zašto? Haha, mislila sam da znaš, to ti je zbog mrse.Mrsa, kakav je to kukac ili buba, sad? Nije kukac to ti je bolnička bakterija otporna na sve i zato piše izolacija. Odmah sam se upitao da li sam i to imao, ali na moju sreću nisam.
Pametno je i nekada držati jezika za zubima.Šutnja je bila iza mene.. Uz stepenište me Martina pridržavala, da ne bi bilo, jedna stepenica naprijed tri nazad.. Jedan kat sam savladao bez problema za pripremu su mi ostala još tri.

11.09.2014. u 10:18 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

četvrtak, 11.09.2014.

Mrsa

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo