Idem kući

nedjelja, 07.09.2014.

Nedjelja je dan u bolnici, kad se ne isplati ni umrijeti, jer je naprosto dosadno. Sve bude kasnije. Čak i nema onog glupog pitanja. Da li ste imali stolicu? Da imao sam stolicu , čak i onu pomičnu. Jezikoslovci su stvarno smislili glupe nazive u bolnici pogotovo za fiziološke potrebe.
Princeza, guska, patka, stolica…, sranje na 100 načina. Princeza mi je i dalje najjača. Kako su mi atrofirani mišići jačali , tako me i rame sve manje bolilo.. Bio sam i sve pokretniji, čak sam i pet metara moga svladati sa štakom. Kad kreneš gledaš kako da što prije sjedneš natrag u invalidska kolica.
Došao je i taj ponedjeljak i vizita.Vidim da si počeo padati u depresiju za 4 tjedna ideš kući 21 lipnja. Jupii, nakon više od 180 dana bolnica kući.
Emocije su mi bile pomiješane od radosti do tuge. Sljedeći tjedan sa trebao biti kum u svatovima. Morao sam kumu javit da ne mogu biti kum. Bio je to poraz i tuga za mene. Odgovorio mi je da ću biti kum njegovoj djeci i da se borim da što prije ozdravim.
Emocije u bolnici se dinamički izmjenjuju. Plan mi je bio popeti se do 4 kata gdje živim svojim nogama, nadao sam se da ću ga ostvariti.
Da bi krenuo naprijed moraš prošlost ostaviti iza sebe! Lako zvuči, ali to mi je od svega bilo i je najteže napraviti. Oprostiti dr. Pandaku, rado bi to napravio da znam kako, ali ne znam kako, niti sam siguran da to želim . Prošlost mi se direktno reflektirala na sadašnjost.
Gurao sam sam sebe. Metar više, koji sam ja car, hrabrio sam se Srušit ću rekord na paraolimpijadi. Mislim da sam već tad potukao sve crnogorske rekorde. Meni je rekord na 100 m hodnika, bio 50.Za 50 m hodnika u N2 u toplicama mi treba 10 min Istina imao sam blagu borbu sa gravitacijom, gadura htjela me baciti unatrag,prevrnuti na leđa. Više ne padam pred nikim, pa ni pred njom. Relacija mog hoda je svaki puta bila sve duža.
Da su mi otvorili vrataz završio bi ko zna gdje. Ne bi bio Forest Gump , jer ovo nije Amerika…., vjerovatno bi išao do Kamčatke i natrag…., 20-ak tisuća km, a ja sa na metrima još uvijek. “Dinar , po dinar, palača“ ; govorili su stari. Kod mene bi to bilo: metar po metar, 10 metara.
Približavao se taj 22. svibanj i subota svatova, gdje sam samo želio biti kum. Svima nama mnogi snovi se ne ostvare. Dno je bilo iza mene idem naprijed, metar po metar.

07.09.2014. u 10:25 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

nedjelja, 07.09.2014.

Idem kući

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo