Soba broj 4

ponedjeljak, 30.06.2014.

MORE
Pa da poletimo u moju priču.
Gubiti kile u ovo vrijeme pretjerane gojaznosti je mnogima želja. Bilo je to još prošlog desetljeća. 2009 godine .Jupi išao sam na more i vodio tadašnjeg šogora sa slomljenom nogom i trudnu suprugu. Uvijek sam obožavao more, pogotovo taj miris.
Na more smo došli, pored mene je skakutao šogor sa štakom. Inače pasionirani ljubitelj piva, kao i ja.Nekako mi se dosta stvari u životu vrti oko piva
-Šogere, ajd odi kupi gajbu piva!Nisam znao reći ne.Mirisi roštilja iz komšiluka sve su me manje privlačili. Pivo sam cuclao na silu. Svaki dan mi je bilo, sve teže vući tu gajbu.
Piva je piva. Još je i bojler čekao u autu.-Vanja, ajd ga donesi. Noseći taj bojler niz brdo pomislio sam da ću umrijeti. Godine me stižu i cigare. Kasnije mi je došla Hana i kao nepozvani gost od šogora supruga, totalno ne važna osoba.
Tih mjesec dana mora je prošlo. Došao sam kući tamnog tena, ali 20 kg mršaviji.
POČETAK
Onda su počele temperature. Takav sam hodao. Ljudi su bili šokirani mojom transformacijom u ljudskog skeleta .Ja sam pomislio:Ma par porcija čevapa i kile će doći na svoje.-Vanja , moraš kod doktora..,-Ma nije mi ništa zar ne vidiš?.Svako stajanje na vagu značila bi koja kilogram dolje, a jeo sam uredno.
Bilo je povuci potegni, na kraju sam pristao ići kod dr. U labaratoriju su mi izvadili krv-Vanja imaš upalu bubrega, kutija klavocina, bit će dovoljna! Uredno sam popio tu kutiju i temperature su prestale.-Jupi izliječen sam. Tad je već bio 10 mjesec 2009.Čekao sam da mi supruga rodi.
Bolest je baš krivi trenutak izabrala da me upozna. Šic, šic, ali ne pal i.Došao je 29.10 2009, supruga nam je carskim rezom rodila naš drugi ponos..Imali smo oko dvije solucije oko imena. Tia ili Tea, obje vuku na čaj. Na kraju smo se odlučili za Tea( opet čaj); Jedva sam čekao da Tea dođe kući.
Došla je, nekako sam tad zaboravio na bolest. Toplomjer je uvijek bio u blizini mene.38.5,38.6, bila je temp na koju sam se već navikao. Lupocet je zakon.
Upoznavao sam te divneTeine oči, male rukice, nogice.-Tata, jesi li mene tako nosio?, pored mene je Hana ispitivala, naravno da jesam,Hanu sam nosio u kanti, lavoru, na glavi.Nisam ni slutio da to Tea neće nikad doživjet, niti će se sjećati da ju je tata ikad nosio .
Sad je 2014 god i tek sam sad Teu počeo pomalo nositi, znači nakon 4 godine.U meni je kuhalo neko govno zvano bolest i čekalo da ekspodira!
Došao je taj 14 . prosinac 2009..Dan kad je ekspodiralo.Bio je sasvim lijepi zimski dan .Toga dana mi se nenormalno jela jabuk i osjećao sam se dobro Teu sam taj dan nosao , ni sam se ne sjećam koliko..Već je pao mrak i vani je počinjala mećava:-Tata, hočeš li me odvesti kod prijatelja? Naravno Hana.
Obukli smo se toplo, već sam kod stavljanja kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do auta.Vani je snijeg nemilice padaoi onda jedno 50 m od ulaznih vrata od zgrade, primjetio sam da nerazgovjetno pričam. Hana , ajmo kući!Ona je jadna skužila da nešto ne valja i gledala me uplašenim očima. Govorio sam joj nešta, a koda sam u nekom klancu, čuo sam odjeke i jedva sam sebe razumio.
Nekako smo se dovukli gore. Supruga čim me vidjela zvala je hitnu pomoć. U tim trenutcima postavljao sam samo jedno pitanje: Hoću li umrijeti?; pomislio sam, ni od djece se nisam oprostio. Hana me uplašeno gledala .
Hitna je došla za par minuta. Doktorica je bila kolegica iz srednje. Rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodat i ruke su funkcionirale . Supruga mi je rekla doći za mnom u bolnicu. Ušao sam u kola hitne sa upitnikom Što mi je?Pomislio sam na moždani, a o njemu znam ponešto i bilo mi je čudno što nisam oduzet.( baka mi je imala moždani).
BOLNICA
Kola hitne su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u Brodsku bolnicu, na Neurološki prijam. Mama mi radi u bolnici , pa je već bila uplakana ispred neurologije.
Već je dobrano napradao snijeg. Primio me dr. Bojan, tad mislim specijalizant. Sjedi, Vanja, prati pogledom moje ruke .Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda:Ideš odmah na Ct mozga.???. Dogegao sam se nekako do Ct-a u pratnji dr. Bojana. Taman su u to vrijeme stigli i moja supruga i tata.
Nekako na ulazu u prostoriju gdje snimaju Ct, pogledao sam se u u ogledalo. Pa izgledam koda sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi visi. Ma nema šanse odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek su mi 29, pa zar još nije malo rano?
Lezite i izujte cipele. Prostorija gdje rade Ct izgleda , kao soba iz filmova za prepoznavanja.. Na sredini sobe je taj Ct. uređaj Legao sam i čekao .Nakon , par minuta ušao je medicinski brat ili sestra, zaboravio sam, sa konjskom injekcijom. To Vam je kontrastno sredstvo! Dobro što god to bilo.
Legao sam u neki kao tunel. Osjećaj koda sam na setu Zvjezdanih staza . Malo van/ malo unutra u taj tunel .15-ak minuta zračenja i gotovo. Mama je ušla unutra sretna:-Nije moždani.
Bit ću još živ, ja bi soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Netko od mojih je otišao po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi. Ja ne mogu gutati, što se događa?
Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je dr. Bojan. Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati. Kako da mi daju tabletu, kad ne mogu gutati.
Tad su mi donijeli sondu. Što je to sad? Namazali su to kao sa nekim vazelinom i počeli gurati .Ne u usta, nego u nos Sonda je prošla do želudca, kroz grlo( nije mi do danas jasno kako).
Onda stetoskop i opet injekcija .Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje.Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želudcu.Sve je uredu sonda je na mjestu One silne jabuke sa početka priče su me potjerale na pišanje. Donijeti ćemo ti patku!?Tad sam upoznao patku, kasnije i gusku. Ispišao sam dobre pola litre!
Oko ponoći, mi je još dr.Bojan rekao da će mi sutra doći u konzilijarni netko od specijalista sa zaraze.Pitao me da li sam imao puno seksualnih partnerica, jer je posumnjao na sifilis. Tko ja? Vjeran suprugi i nisam šarao okolo. Tako da je dijagnoza sifilis otpala. Tako je prošao 14.12 prvi dan bolnice

ZARAZA

Došao je taj 25.12.Čekao sam da mi netko dođe konzilijarni sa infektologije. Negdje oko 10 sati ujutro pretpostavljam, jer zbog potoka vremena, su mi malo sjećanja obrisana Jedino ime i prezime koje ću spomenuti je ovo, ostale ću sve zvati imenima
Oko 10 sati u konzilijarni mi više ni manje, dolazi šef brodske infektologije doktor sa titulama sa obe strane, tad ih još nije imao toliko Nenad Pandak.Na prvu mi je legao kao krajnje stručan i ljubazan doktor Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zarazu.
Već tada sam bio otežano pokretan, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zarazu, u sobu br. 4.Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu. To legneš i zabiju ti iglu u kičmu i izvuku kako kažu sadržaj. Čuo sam jedino:Likvor je zamućen.
Imao sam cimera nekog didu, ali sam bar mogao do Wc-a, tako da je patka ostala na neurologiji. Moji su mi odmah donijeli TV. Tad je počelo hranjenje, na sondu, : prvo je bio Nutren, pa su mi donijeli neki aparat; koji sam si sam uključivao i davao.
Ti boluješ od tuberkoloznog menigitisa i promjenit ćemo ti terapiju; e da bar to ni9je napravio.Taman mi Crp počeo padati.
Tuberkoloza, odakle meni to? Prvo mi je palo napamet, pa bio sam u kontaktu sa djecom. Ne tvoja tubrkoloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždani ovijači ne oporave, pa šta je sad to?Na zarazi sam, a nisam zarazan i opet upitnik.
Falile su mi jako Hana i Tea i mislio sam do Nove sam kod kuće.Na zarazi je tad bila sestra Tanja, sa kojom sam se dosta zezao. Imaju oni neki svoj red ujutro i u 16 sati mjere temperaturu .Uvijek me je bilo strah taj toplomjer stavljati pod ruku, a dobro je nisam tad bio febrilan
Slijedeće jutro je došla glavna sestra Marijana sa novom terapijom, tuberkolostaticima. Pripremu svoje terapije sam čuo , kroz vrata. Tuckanje lijekova. Hoću li ti ja dati terapiju u sondu? Ma ne sam ću . Poslije ćeš dobiti u venu po preporuci šefice reanimacije nadomjestatak prehrani u venu.
Pa da si dam te tuberkolostatike. Promiješao sam ih sa vodom u čaši. Dobio sam neku ogavnu smjesu crvene boje. Dao sam si to nakon par sekundi sav je zid bio crven. Preračunao sam se , zaboravio sam da sonda ima neki pritisak..Zaboravio sam napisati da i slinu nisam mogao gutati. Pored mene je bio bubrežnjak, nema veze sa bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje.Te tuberkolostatike sam povraćao svaki dan.
E da, otaj nadomjestak prehrani me živcirao.Cijeli dan sam kao budala sijedio i čekao da mi to iskapa. Uredno sam svako jutro slagao svoj krevet da sestrama olakšam.Nakon toga bi došao dr.Pandak u vizitu i bio bi oduševljen mojim čudesnim opravkom. Nasmij se, u viziti sam mu se morao svako jutro mrštiti. Kesiti itd, ali nikad mi srce nije poslušao ili poslao me kod logopeda za gutanje Konstatacija je bila, manja faciopareza.
Svaki dan je dolazila supruga, prijatelji i obitelj, pa smo išli u šetnju po odjelu Na zaraz7i je dolje lift.Jednog dana su dok smo se šetali vrata na njemu otvorila.Unjemu je bilo veliko ogledalo.Kad sam vidio svoj oddraz hodaječueg skeleta sa surlom koja visi, zaprepastio sam se.Da , ali meni je bolje, još malo pa ću kući tješio sam se.Svakog dana su mi te šertnje bile sve napornij, koda idem na Mont Everest, a ustavari sam hodao u radijusu 30 m.
Tako sam u bolnici proslavio i Božić i Novu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bi ostajao. Jedan je jeo čevape, drugi je pušio, pa mi je čak i komšija bio cimer.
Tad još cimeri mi nisu bili komirani i šlagirani.Oni su odlazili, a ja sam ostajao u sobi broj 4.

30.06.2014. u 15:25 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

ponedjeljak, 30.06.2014.

Soba broj 4

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo