Priče iz prošlosti

utorak, 28.06.2016.

70. obljetnica jedriličarstva u Daruvaru

Na svom blogu već sam objavio tekst o počecima jedriličarstva u Daruvaru u kojem sam opisao brojne aktivnosti mladih daruvarskih zanesenjaka koji su 1946. godine svoje mladenačke snove započeli s jedinim ciljem - da sa čvrstog tla polete prema visinama odakle bi uživali u ljepotama krajolika u kojem su živjeli. Danas na jedriličarstvo gledamo kao na sportsko-rekreativnu aktivnost, ali za ovaj hobi, uz veliku volju njegovih ljubitelja, potrebna su i određena dodatna novčana sredstva. Toga su bili svjesni i daruvarski mladići iz 1946. godine kojima zanosa nije nedostajalo, ali novčana sredstva su im uvijek trebala. Taj su nedostatak nadoknadili velikim trudom i radom u slobodno vrijeme.
Neke pothvate daruvarskih jedriličara iz 1946. godine već sam naveo u spomenutom tekstu na svom blogu, ali osnivanje jedriličarskog društva bio je samo početak, a brojne obaveze i planove tek je trebalo ostvariti. Mnogi od njih preneseni su i na sljedeću, 1947. godinu. O nekima je moguće doznati iz jednog izvještaja koji je podnio Slavko Novaković, referent za jedriličarstvo i ujedno glavni pokretač ovog sportsko-rekreativnog društva u Daruvaru.
Iz izvještaju Slavka Novakovića doznaje se o radu ovog društva u vrijeme školskih praznika, od lipnja do kolovoza 1947. godine. Izvještaj je zanimljiv ne samo po podacima koji se odnose na jedriličarstvo, nego se tu usputno navode i neke građevinske aktivnosti u gradu o kojima danas veoma malo ili nimalo ne znamo. Tu se navode i neka druga zbivanja u gradu o kojima također ne postaje sačuvani pisani podaci. Podastirem u skraćenom obliku kronologiju tih događaja:

21. srpnja 1947.
Mladi daruvarski jedriličari imali su sastanak sa Maroševićem, sekretarom Okružnog komiteta Tehnike i sporta radi koordinacije poslova i pitanja uređenja terena za letenje. Također su se toga dana mladi daruvarski jedriličari dogovarali o demontaži baraka u Pakracu.
22. srpnja 1947.
Pojavio se i problem planiranog smještaja baraka nakon što bi se one rastavljene dovezle iz Pakraca. Uskočio je u pomoć jedan mještanin koji je za njihov smještaj poklonio jedno jutro livade koja se nalazila uz rub letilišta, veoma pogodne za postavljanje baraka. Nešto prije toga vojska je počela zidati neke svoje objekte u blizini temelja hangara pa je bio izmijenjen regulacioni plan i usklađen s novim prema kojem je predviđen prolaz ulice preko temelja hangara.
23. srpnja 1947.
Slavko Novaković je izvijestio da se toga dana povezao sa kružokom u Ljevaonici, zatim je sudjelovao u montiranju kostura Salamandre i pripremio ga za presvlačenje. Organizirao je pripremni sastanak za doček auto-vitla i Vrapca te uredio garažu za njihov smještaj.
24. srpnja 1947.
U Pakrac je otputovalo osam omladinaca i četiri omladinke radi demontaže baraka. U Pakracu su nastali manji problemi jer nisu imali dozvolu sa žigom vojne pošte za rušenje baraka pa im komandir straže nije dozvolio njihovo rušenje. Stoga je Oldřich Podsednik morao otići u Bjelovar radi dobivanje takve dozvole. Drugi dan ta je dozvala dobivena. Kod demontaže baraka organizirali su vlastitu kuhinju kao najbolji način da se dođe do jeftine hrane. Počeli su rušiti baraku dimenzije 37,80x 12,50 m i 3,70 m visine. U njoj je bilo ugrađeno oko 120 kubnih metara drvene građe i 180 kubnih metara prostorne građe.
25. srpnja 1947.
Na demontaži je radilo 11 omladinaca i 4 omladinke. Radilo se 12 sati, dopodne od 5-14 sati i poslije podne od 17-20 sati.
26. srpnja 1947.
Toga dana su radili 11 sati. Istog dana su u Daruvaru preostali članovi preuzeli jedrilicu tipa Vrabac i jedno auto-vitlo. Pri istovaru im je pomagalo pet vojnika.
Ovakvi podaci su bilježeni i za sljedeće dane sve do 30. srpnja kada su barake bile rastavljene. Za prijevoz građe do željezničke stanice u Pakracu nisu dobili kamione, a traktori su bili zauzeti vršidbom žitarica. Stoga su za prijevoz koristila konjska zaprega.
31. srpnja 1947.
Na transportu građe je radilo 8 omladinaca jer su dvojica imali gnojne rane na nozi i nisu bili sposobni za rad. Zbog hitnosti utovara bila su pogođena četvorica radnika za utovar i istovar. Radilo se od 5 sati ujutro do 20,30 sati uvečer. U 30 kola bilo je do željezničke stanice prevezeno 30 kola građe ili 90 % od ukupne građe. Navečer im je u tom poslu pomogla i vojska koja im je ustupila i svoj kamion koji je u dva navrata sudjelovao u prijevozu građevnog materijala.
1. i 2. kolovoza 1947. dovezen materijal na željezničkoj stanici u Pakracu utovarivao se u vagone. Posao nije bio dovršen do kraja zbog nedostatka vagona pa se 3. kolovoza, jer je bila nedjelja, vršila obuka u letenju. Posao na prijevozu nastavljen je 4. kolovoza. Neki su utovarivali građu u pridošla dva vagona, a neki su u Daruvaru istovarivali iz vagona koji su bili ranije utovareni. Građa se u Daruvara prema gradilištu prevozila kamionom, a da bi se izbjeglo plaćanje ležarine, pogođena su bili četiri radnika za istovar. Taj posao je bio nastavljen i 5. kolovoza kada su im u tom poslu pomogli 5 vojnika i 3 zatvorenika.
6. kolovoza 1947.
Cijeli su dan omladinci uz pomoć 5 zarobljenih Nijemaca, koje su dobili o Armije, obavljali prijevoz baraka sa željezničke stanice na gradilište.
Od 7. - 16. kolovoza radilo se na poslovima na uređenju postojećih letjelica. Na Salamandri su uređene krilne i repne komande, sređena je žica za zatezanje, presvučena je donja površina krila i obavljeno lakiranje jedrilice.

U daljnjem izvještaju Slavka Novakovića naznačen je i drugi dio ovog zahtjevnog posla, a to je bio plan za ponovno postavljanje barake. Da bi se to ostvarilo trebalo je kupiti dodatni građevni materijal: 8 kubnih metara drveta za slipove, 7 kubnih metara štafli i greda za pod, čavle, staklo i unutarnje uređaje. Za ovo bi se potrošilo oko 15 000 dinara. Uz ovo trebalo je kupiti još terpapir, bitumen za krovni pokrov, vratiti dug Narodnoj omladini Daruvar te platiti radnu snagu čime su se planirani ukupni izdaci povećali na 44 480 dinara. Novčanih sredstava za to tada nije bilo, a o njima su ovisili daljnji radovi u ostvarenju ovog projekta. Za navedeni novčani iznos tražili su pomoć. Da li su ga odmah dobili nije poznato, jer ovdje završava i izvještaj referenta za daruvarsko jedriličarstvo. Iz današnje perspektive znamo da su u tome uspjeli, ali ostaje nepoznato tko im je uskočio u pomoć i u kakvim se okolnostima odvijao nastavak ranije navedenih radova.

Oznake: jedriličarstvo u Daruvaru, daruvarsko jedriličarstvo, povijest jedriličarstva u Daruvaru

28.06.2016. u 22:41 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 23.03.2016.

Uz 70. godišnjicu početka rada jedriličarske grupe u Daruvaru

U Daruvaru je već prije Drugog svjetskog rata postojalo zanesenjaka koji su poput Ikara maštali kako se otisnuti prema nebeskom plavetnilu. Takvi zanesenjaci su težili vidjeti svoj grad bolje nego njihovi prijatelji planinari. Po običaju bili su to mladi ljudi koji su ujedno htjeli ostvariti svoje dječje snove da polete poput ptica i iz visina gledaju krajolike u kojima su živjeli. No, na putu od mašte prema ostvarenju ovakvog dječjeg sna postojale su brojne prepreke, mnoge stepenice koje je trebalo savladati.
Jedan od takvih zanesenjaka iz prijeratnog razdoblja bio je i Slavko Novaković koji je već prije rata kao dječak promatrao rad u jednoj jedriličarskoj grupi pa je taj posao, sa znatno većim iskustvom, nastavio i nakon rata. On je sačuvao i prikupio dio materijala i alata iz predratnog razdoblja, okupio oko sebe 12 mladića i 30. svibnja 1946. su osnovali jedriličarsku grupu. Svoj rad su započeli na jednoj jedrilici tipa „Žaba“ od poljskog konstruktora ing. Czerwinskog. Rad ove jedriličarske grupe obuhvaćao je i skidanje okova, šarafa i dijelova s oborenih aviona u ratu. Slavko Novaković je počeo prikupljati i materijal i planove za jedrilicu u Zagrebu, a potrebna novčana sredstva su podmirivali iz vlastitih ušteđenih sredstava. Postupno su nakon toga započeli i s izradom vlastite jedrilice, letjelice koja bi letjela bez motora.
Sljedeći iskorak u radu ove jedriličarske grupe bio je njena legalizacija. Na jednoj sjednici jedriličarske grupe izabran je privremeni odbor koji je podnio zahtjev Gradskom odboru USAOH-a Daruvar. Zatraženo je da se jedriličarskoj grupi odobri rad u okviru Narodne omladine. Pošto je zahtjev bio prihvaćen, rad je nastavljen ubrzanim tempom. Grupa je radila u kući Slavka Novakovića, čija je obitelj jednu prostoriju ustupila za rad jedriličarske grupe. Bilo je to samo privremeno rješenje jer za rad jedne takve grupe trebao je i znatno veći prostor. Poslovi na jedrilici i dalje su se financirali sredstvima njenih članova, ali ipak i uz takve teškoće, kostur jedrilice bio je dovršen 20. rujna 1946. godine. Jedrilica nije odmah poletjela jer je još trebalo čekati na jedan komisijski pregled radi dobivanje dozvole za let.
Broj članova jedriličarske grupe porastao je na 17 članova, svi su oni, prema planu, kasnije trebali postati rukovodeći kadrovi na polju civilnog zrakoplovstva. Prema tom planu, tek kasnije se trebalo poraditi na omasovljenju članstva.
Usporedno s radom na gradnji jedrilice, radilo se i na izradi manjih modela jedrilica. Ovim poslovima rukovodili su nastavnici modelarstva Svetolik Novaković i Oldřich Podsednik. Bila su izgrađena tri modela jedrilica koje su postigle let do tri minute. Članovi jedriličarske grupe su se neprestano usavršavali, ne samo uz stručnu literaturud, već i sudjelovanjem na jedriličarskim kursovima. Jedan od takvih je bio na Bloke u Sloveniji.
Nakon što je bila izgrađena jedrilica, počelo se razmišljati o njenom smještaju pa se postavilo i pitanje o mogućnosti izgradnje jednog hangara. Tada je na zahtjev jedriličarske grupe, mjesni NO dodijelio jedriličarskoj grupi zemljište, a okružni NO dao je grupi 20 000 dinara za podizanje hangara. Plan zgrade hangara pripremio je Slavko Novaković, student tehnike.
Komisija je pregledala jedrilicu 2. studenog 1946. godine i dala dozvolu za njeno letenje. Ipak ona nije odmah poletjela, jer nije bilo novaca za njeno lakiranje. U tom malom zastoju počelo se razmišljati o nekoj motornoj letjelici. Ponovo se počeli sakupljati pronađene dijelove s oborenih aviona i pripremati teren na kojem bi se moglo letjeti. Zbog nedostatka novčanih sredstava, mnoge pripremne radove obavljali su sami jer su htjeli izbjeći novčana plaćanja gradskim majstorima. U jedriličarskoj grupi se nije samo radilo, nego je to bilo i mjesto druženja većeg broja mladih Daruvarčana. Ukoliko nije bilo radnih akcija ili teorijskih predavanja, mladi jedriličari su se družili igrajući šah pa su čak učili tehniku mačevanja.
Kada je bilo riješeno pitanje uzletišta, započeli su radovi na njegovom obilježavanju. Prostor spuštanja oblika slova T riješili su tako da su među starim papirom našli ostatke papirnatih kutije UNRE, stavili ga na letve i zatim prekrili prostor kojeg su prethodno posuli vapnenim prahom. Jednako tako smislili su i napravili napravu koja je ukazivala smjer vjetra (vjetrosmjer).
Napor članova jedriličarskog grupe bio je zamijećen od tadašnjih vlasti pa su počela postupno pristizati novčana sredstva za podizanje hangara, uređenje zemljišta i ostalog potrebnog materijala. Glavni odbor FISAH-a i komisija Tehnika i sport za Hrvatsku spoznali su napore mladih Daruvarčana koji su vlastitim radom sagradili jednu jedrilicu pa su im obećali nabaviti još jednu nedovršenu tipa Salamandra, jednu gumu za startanje, tutkala, žice i obećali dodatnu podršku u budućem radu.
I konačno došao je 22. prosinac 1946. godine kada je u Daruvaru poletio prvi njen Ikarus. Prethodno su članovi grupe dijelove jedrilice prenijeli iz kuće Slavka Novakovića, zatim su ih sastavili na livadi na kojoj se danas nalazi benzinska crpka INA. Da bi takva jedrilica poletjela, trebalo je dva kraka jake gume dužine oko 10 m koje su bile produžene užetom i spojene s napravom u obliku slova V (princip praćke). Natezanjem gume i zatim puštanjem, jedrilica je trebala poletjeti. Prva dva pokušaja nisu završila slavno jer je jedrilica poletjela samo oko tri metra. U tim prvim pokušajima kao jedriličari su se okušali braća Slavko i Dobrivoj Novaković. Tek u četvrtom pokušaju, letjelica se uzdigla na visinu od oko 3 metra i letjela oko 30 metara. Bio je to uspjeh, iako je tom prilikom na jedrilici pukla skija pa su daljnji pokušaji toga dana bili prekinuti.
Ovaj kakav-takav uspjeh, dao je poticaj mladim jedriličarima da već dva dana kasnije, 24. prosinca 1946. godine, ponove lete, ali ovaj puta na brdu iznad današnje ulice Ivana Cankara u Daruvaru. Let je počinjao na vrhu brda i tom je prilikom Slavko Novaković preletio tristotinjak metara i let je trajao oko 30 sekundi. Time se s pravom Slavka Novakovića može smatrati prvim daruvarskim Ikarom.