Sloga, Sloga...
Uskoplje odnedavno ima i svoj sportski blog. Riječ je o slogauskoplje.blog.hr na kojemu će se, kako to piše u prvom postu napisanom u nedjelju 20.2.2005. godine, objavljivati događaji vezani za sport u Uskoplju. Posebice će se pratiti, najavljeno je, događanja u HNK «Sloga», koja se natječe u Drugoj ligi Federacije BiH, skupina Jug.
Ovakav blog bio nam je više nego potreban i zato uopće ne sumnjam da ćete od sada svaki dan kliknuti i na slogauskoplje.blog.hr Sloga treba pomoćslogauskoplje.blog.hr već je donio nekoliko zanimljivih informacija, a ovom prilikom skrećemo vam pozornost na jednu, čini nam se, izuzetno važnu. Naime, nakon prošlogodišnjeg uspjeha na turniru u Kopenhagenu, u Danskoj, na kojemu je selekcija HNK Sloge, igrači rođeni 1988. godine i mlađi, zauzela prvo mjesto u jakoj konkurenciji momčadi iz Brazila, Švedske, Danske, Njemačke, Češke, Austrije, SAD-a, stigao je poziv i za sudjelovanje na turniru u Nizozemskoj, koji se treba održati početkom svibnja ove godine. Mlada ekipa Sloge već se marljivo priprema, no u klubu očekuju financijsku pomoć prije svega uskopaljskih gospodarstvenika da bi u Nizozemsku doista i otišli. Zato, ovom prilikom pozivamo Uskopljane i u Uskoplju i izvan njega da pomognu HNK Slogi, a slogauskoplje.blog.hr da objavi broj žiro računa na kojega se pomoć može uplatiti. Uspjeh, uvjereni smo, ne će i ne smije izostati. |
Ej salaši...
Bunjevački Hrvati, koji danas žive u Bačkoj prvotno su, prema nekim povjesničarima, bili nastanjeni u današnjoj zapadnoj Hercegovini i jugozapadnoj Bosni, dakle, na prostoru «između planine Dinare, Livna Duvna, Imotskoga, donje Neretve, Mostara, Konjica, Prozora, Bugojna i Travnika», odakle su, isped turskoga terora, oko 1610. godine odselili u Bačku. Bunjevački Hrvati, mogli bismo zaključiti, vuku svoje podrijetlo i s prostora Uskoplja, o čemu svjedoče i neka prezimena koja su i danas zajednička i uskopaljskim, i bunjevačkim Hrvatima.
Bunjevačkim Hrvatima ni u novoj sredini život, čini se, nikada nije bio lak, a borba za vlastiti identitet i opstojnost nastavlja se i danas. Bloger panonija u svom tekstu Ej salaši na sjeveru Bačke piše o najnovijim pokušajima podjele hrvatske etničke zajednice u Vojvodini, koju izravno potiču srpske vlasti. Svaka sličnost s našim prilikama i događajima, naravno, slučajna je. Više... |
Uskopaljski abecedarij (20): L kao lipa u Odžaku
Lipa (Tilia platyphyllos) stablo je bujne krošnje iz porodice lipa (Tiliaceae) koje je, osim što cvjeta žutim cvijetom koji se često rabi u pučkoj medicini, i simbol slavenstva u književnosti i ikonografiji, pa je tako veoma često susrećemo u hrvatskoj baštini, ali i u svakodnevnom životu. Po lipi i lipama brojna mjesta dobila su svoje nazive, brojne obitelji svoja prezimena, šesti mjesec svoje ime, a i kuna ime za svoj stoti dio... Lipa je, kako rekoh, vjerojatno kao nijedno drugo drvo, prisutna i u hrvatskoj predaji, brojne legende vežu se uz ovo stablo, a najpoznatija je ona o lipi u Gornjoj Stubici staroj preko 400 godina, pod kojom je, prema predaji, Matija Gubec okupljao svoje puntare. Ovu lipu načeo je zub vremena, no, ona se pokazala izuzetno vitalnom i žilavom, tako da i danas, kažu, čovjek, ako sjedi u hladu njene široke krošnje, može osjetiti nešto od puntarstva, želje za slobodom i istjerivanjem pravice seljačkih buntovnika, koje je nekada davno ta krošnja skrivala.
Jedna stara lipa, poput ove Gupčeve, rasla je i u Skopaljskoj dolini, točnije u selu Odžaku, između Uskoplja i Bugojna, u kojemu je nekada, kako kaže legenda koju još pogdjekoji stariji Uskopljanin zna ispričati, stolovao beg, koji je bio gospodar cijele Skopaljske doline. U Odžaku još strše ruševine kule u kojoj je boravila turska posada, a u blizini te kule rasla je i odžačka lipa. Legenda kaže da je svaki kršćanin koji bi prolazio poljem morao sjašiti s konja, skinuti kapu i, gledajući u zemlju, pokorno proći, kako bi na taj način odao počast kuli i njenom gospodaru. Ako to ne bi učinio, bio bi doveden u selo pred lipu u kojoj su bile pričvršćene alke za koje bi ga vezivali i, potom, batinali. Prva je lipa, dakle, skrivala buntovnike i suučesnički ih zaklanjala, a druga je slušala njihove krikove i upijala pršteću krv. Treba li u svemu ovome tražiti i neko preneseno značenje? Nakon što navedemo podatak da se, za razliku od Gupčeve, odžačka lipa nekoliko godina pred zadnji rat osušila, mislimo da i ne treba. |
Uskopaljski abecedarij (19): J kao jezik
Polovicom 20. stoljea, Omer ef. Štulanović, imam Mehmed-begove džamije u Gornjem Vakufu - Uskoplju, pronašao je jedan rukopis tursko-hrvatskog, odnosno kako to autor na Wikipediji, na kojoj sam pronašao ovaj podatak, navodi, tursko-bosanskog rječnika, koji se sastoji od 14 neobilježenih, tanjih, bijelo-žućkastih listova papira veličine 17x21 cm. Na listovima nema nikakve bilješke o autoru odnosno prepisivaču, niti o vremenu nastanka, mada, pretpostavlja se, potječe iz 19 stoljeća.
Rječnik sadrži tek oko tisuću riječi pisanih očito uvježbanom i vještom rukom. Glavno obilježje rječnika je ikavica, o kojoj je već bilo govora u Uskopaljskom abecedariju, a zbog koje sam i ja, između ostaloga, ovaj rječnik bio slobodan nazvati tursko-hrvatskim. A koje se i kakve riječi nalaze u ovom rukopisu? Ja ih ovdje navodim prema Wikipediji, a posjetitelji neka o njima i o ovome rječniku sami donose zaključke: lino, obać, prominit, vitar, procidit, popriko, ždribe, mira, striha, liskovina, drin, bisnit, srist, bristovina, nidra, mihur, potriban, pina, smrika, slipi miš, svitlac, samlit, ujist, mlićac, srića, prikosutra večeri, briza, hitit, podnožnik, pripelica, mih, mriža, prominut, puca itd., a, također, u rječniku nailazimo i na imena mjeseci: siječanj, kolovoz, rujan, studeni i prosinac. Eto, to je naš jezik! Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči... |
Filipović prihvatio ulogu Vialija
Mirko Filipović pristao je igrati ulogu Vialija u filmu Živi i mrtvi, čije je snimanje započelo potkraj prošle godine na Makljenu. Sada slijede pregovori s njegovim menadžerom, kako bi se termini snimanja uskladili s Filipovićevim obvezama u Japanu, rekao je u razgovoru za Večernji list producent, koscenarist i glumac u filmu Živi i mrtvi Miro Barnjak.On je govorio i o tijeku dosadašnjeg snimanja, te o planovima u budućnosti, pa više o tome pogledajte ovdje...
Također, uz zahvalu ninji, koji nam je skrenuo pozornost na ovu vijest, upućujemo vas i da pogledate naše dosadašnje tekstove o ovome filmu, ali i Crocopov blog.. |
Pljačka
Dogodilo se na današnji dan: 25. veljače 1993.Od mnoštva događaja koje Skopaljski vjesnik navodi pod datumom 25. veljače 1993., svakako valja istaknuti događanja u selu Jagnjid, gdje su pripadnici muslimanskih snaga, suprotno svim do tada postignutim i potpisanim dogovorima, postavili punkt, te na njemu zaustavljali i zlostavljali osobe hrvatske nacionalnosti. U isto vrijeme u Jagnjidu je minirano pet prethodno do temelja opljačkanih hrvatskih kuća. Pljačka hrvatskih domaćinstava i odvođenje stoke, prema pisanju Skopaljskog vjesnika, nastavljena je i u drugim selima, osobito u Gornjoj Ričici i Lužanima, a predstavnici Armije BiH na pregovorima koji konstantno traju uporno odbijaju rješenje stambenog pitanja, to jest iseljavanja nasilno useljenih osoba u tuđe stanove. Također, bilježi se da je ponovo prekršen i dogovor o povlačenju postrojba koje su u Uskoplje došle iz drugih mjesta. Naime, nakon vijesti o povlačenju jajačke brigade Armije BiH u Travnik, umjesto, kako je ranije dogovoreno, u Zenicu, u Uskoplju je snažno odjeknula i vijest da se postrojbe Armije BiH s područja uskopaljske općine povlače na sjeveroistočni dio općine Prozor, tj. u sela Here, Šćipe i Kute, gdje je došlo do naglog pogoršanja situacije. Bez komentaraU istom broju Skopaljskog vjesnika navodi se i sljedeća bilješka, koju donosimo bez komentara: 23.2. 1993. u selu Vrse muslimanske snage su na zaposjednutu kuću Brace Milića izvjesile zastavu bivše SFRJ sa zvijezdom petokrakom. Istu zastavu muslimanske snage su već prije desetak dana istaknule na zgradu samoposluge u središtu grada gdje je bilo smješteno i jedno od brojnih snajperskih gnijezda muslimanskih snaga. |
Uskopaljski abecedarij (18): M kao Mikulić, Branko
Branko Mikulić rođen je u Podgrađu 1928. godine, u vrijeme kad mu je otac Jura već bio gorljivi sljedbenik ideja Stipice Radića, a koju godinu prije nego što će postati jedan od upravnika male pilane poduzeća Ugar d.d., koja se nalazila na obližnjoj Trnovači, te zamjenik narodnog poslanika za kotar Bugojno, Ante Budimirovića. Zahvaljujući takvoj poziciji i ugledu kojeg je u narodu Jura imao, ali i odgoju svoje majke Bebe, Šenduše, koja je bila gorljiva katolkinja, Brankove su šanse za uspjeh bile mnogo veće od onih koje je njegovim vršnjacima pružao život u maloj, zaostaloj sredini.
Nakon Drugog svjetskog rata, iz kojega je Jura izišao kao narodni heroj i poslanik na II. zasjedanju AVNOJA, započelo je Brankovo školovanje, te polagan, ali siguran uspon po partijskoj ljestvici. 1965., kao jedan od rijetkih Hrvata u BiH (a vjerojatno mu je i to, barem kasnije, pomoglo u usponu, pogotovo nakon Mijatovićeve izjave da je do sedamdesetih bilo teško biti Hrvat u BiH) uspeo se do sekretara bosanskohercegovačkog Saveza komunista. Nakon toga, kako su voljeli reći partijski biografi, odupro se bilo kakvom flertu s liberalnim i nacionalističkim gibanjima u drugoj polovici 60.-ih, te preživio čistku iz 1972., kad je Broz smjenio većinu republičkih lidera. Održavao je blisko prijateljstvo s Hamdijom Pozdercem i drugim Muslimanima partijcima(smatra se jednim od najzaslužnijih da je m prešlo u M), ali manje s prethodno dominantnim Srbima. Moć ove koalicije bila je takva da se tada u šali govorilo da kratica BiH znači zapravo Branko i Hamdija. Od tada, Branko je bio na brojnim političkim funkcijama, od kojih su svakako najvažnije one prvog čovjeka BiH, te predsjednika vlade bivše države. Uz to, bio je prvi čovjek sarajevskih olimpijskih igara 1984., te, a to se također često ističe, prvi čovjek Zajma za puteve. Smatra se da BiH u cjelokupnoj svojoj povijesti nije imala osobu takvog međunarodnog rejtinga, kakvog je imao Branko Mikulić. A kakav je bio Brankov odnos prema rodnom Uskoplju? O tomu se, naravno, može dugo pričati. Kao i u svim sličnim slučajevima, oni koji su mu skloni veličat će njegove zasluge i njegov doprinos razvoju cijele skopaljske doline, a oni koji su mu neskloni će to, dakako, negirati. No, pisca ovih redaka dojmila se jedna priča koja, kako se uzme, može, a i ne mora imati ikakve veze s Brankovim odnosom prema rodnom kraju. Priču mi je ispričao jedan uskopaljski, hajde recimo, intelektualac, čije ime - budući da nisam ni tražio, a niti dobio dopuštenje od njega da ga spominjem – ne spominjem. Moj je, naime,sugovornik uhićen 1972. godine “zbog politike”, a to je bilo i vrijeme upada poznate Bugojanske grupe na Radušu. Kako je s Brankom bio, tako reći, školski prijatelj, njihovi zajednički prijatelji otišli su kod Branka ne bi li on pomogao puštanju moga sugovornika iz zatvora (u pitanju je bila zloglasna mostarska Ćelovina). Kada je čuo zašto su došli Branko im je, kaže priča, unaprijed odgovorio: - Ako je riječ o kriminalnim radnjama, ništa se ne bojte, odmah će biti pušten. Ali, ako je riječ o politici, niste mi trebali ni dolaziti, jer ću se, u tom slučaju, prvi ja založiti da dobije još strožu kaznu. Branku je, kako kažu, njegov stric Mata, koji je za cijelog svog života ostao gorljivi radićevac, znao reći: - Ne idi Branko u Beograd, u Beogradu će te ubiti kao što su i Stipicu Radića. Branka nisu ubili u Beogradu, no Matine opomene ipak nisu bile bez ikakva osnova. Ni u stvarnom, ni u prenesenom značenju. Umro je u opkoljenom Sarajevu 1994. godine. Hrvoje Ištuk, prisjećajući se njegova pokopa, zapisao je: Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994. |
Uskopaljski abecedarij (17): S kao sicanje
Kada danas uskopaljski mladići i djevojke na svoja tijela stavljaju ponovo popularne tetovaže, to, za razliku od brojnih drugih mjesta, u Uskoplju nikako ne izaziva sablazan starijih, budući da oni čine ono što se stoljećima činilo na području Uskoplja, a i među katolicima gotovo cijele BiH. No, glavna razlika između moderne tetovaže i nekadašnjeg sicanja jest svakako izbor motiva koji se sicaju. Dok danas postoji mnoštvo motiva koji se tetoviraju, nekad su se na tijelo sicali isključivo križići i ornamenti sastavljeni od množine malih križića (“ograde”, “grančice”, “klasovi”, “zvijezde”, “sunca” i dr.)
Također, različiti su i dijelovi tijela koji se tetoviraju. Danas tetovažu možemo vidjeti svuda (od noge do ramena), a nekada su se križići sicali isključivo na rukama i grudima, te, rijetko, jednostavni motivi, na čelu. Sicanje bi se, nekad, obično vršilo u proljeće, “onda, kad drveće cvate”, na dan sv Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili, pak, koji drugi dan Velike nedjelje. Sicalo bi se običnom iglom i crnilom napravljenim od čađi od luči, rastvorenim mladim medom i vodom, a nerijetko i mlijekom koje bi dala neka dojilja. Ruku, koja bi se sicala, oblijevala bi krv, a bol bi bila tolika da se “više nije mogla snositi”. Najčešće bi se sicali mladići i djevojke u dobi od 13. do 16 godina, dakle u godinama prijelaza u mladenačko doba. Dolaskom stare Jugoslavije, mladići s isicanim križićima imali su problema prilikom odlaska u vojsku, pa su polako počeli izbjegavati sicanje, te je ono postalo karakteristika samo žena katolkinja iz BiH. Sicanje je, kako rekoh, običajno samo kod katolika, dok ga drugi narodi u BiH, kako to bilježi Truhelka, često smatraju i sramotom. Prema shvaćanju naroda, sicanje se smatra neizbrisivim simbolom katolicizma u BiH, a vršilo se upravo da bi se spriječilo odmetnuće od vjere. Prema svemu do sada rečenom, moglo bi se zaključiti da sicanje odnosno tetovaža ima svoje korijene u kršćanstvu, no, znanstveno je dokazano da postanje sicanja moramo tražiti u još drevnije doba. Riječ je, naime, o starom, predkršćanskom, barbarskom običaju ( čemu ide u prilog vrijeme sicanja: uoči proljetnog sunčeva obrata; dob onih koji se sicaju (prijelaz u mladenačko doba) i dr), koji se, zahvaljujući katoličkim ženama i muškarcima BiH održao kroz stoljeća, sve do današnjeg vremena. Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti da se je oblik, spoljašnost običaja održao kroz više od dvije tisuće godina, dok su se predodžbe koje su se prvobitne s time spajale, malo – pomalo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile svoje mjesto, veli Truhelka, te dodaje: “Paralela između nekadašnjeg i današnjeg može se uostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje nekoć služilo za označavanje plemena, danas ono katolicima služi za označavanje svoje vjere”. Ćiro Truhelka navodi da je najljepše isicane ornamente našao upravo na rukama stanovnika skopaljske i lašvanske doline, pa zbog toga, obratimo pozornost i pokušajmo, prije nego što potpuno nestanu, zamijetiti ljepotu isicanih motiva na rukama naših majki i baka (I fotografirajmo ih, da bismo ih sačuvali). Možda na njima nađemo motiv za vlastitu tetovažu, kojom ćemo produžiti preko dvije tisuće godina star običaj. |
Ponovo zločin u selu Bojska
Dogodilo se na današnji dan: 22. veljače 1993.Događaj koji je obilježio današnji dan, 22. veljače, 1993. godine, a iznova zaprepastio stanovnike Uskoplja, prema pisanju Skopaljskog vjesnika, svakako je pronalazak tijela Franje i Finke Okadar, civila hrvatske nacionalnosti starije dobi iz sela Bojska koje su muslimanski ekstremisti na zvjerski način mučili i masakrirali. Prema izvješću mješovite komisije nepokretni starac Franjo Okadar nađen je zaklan u svome krevetu, a njegova kćerka Finka (stara oko 55 godina) nađena je gola do pojasa, što upućuje na to da je bila silovana te, također, na zvjerski način masakrirana. Njihova tijela pronađena su 22.veljače, a izručena predstavnicima HVO-a 25.veljače1993. godine. Ni za ovaj zločin, kao ni za prethodne masakre koji su se desili na području Uskoplja (a o kojima je bilo riječi na ovome blogu) do sada nitko nije odgovarao. Zašto? |
Uskopaljska crkva uvrštena u Virtualni muzej Fondacije Ruđer Bošković
Fondacija Ruđer Bošković – Donja Hercegovina, čije je sjedište u Neumu, ima za cilj promicanje i jačanje ideja i svijesti o jedinstvenosti prirodno –kulturno-povijesnog ambijenta područja Donje Hercegovine kao bogate i za život podesne sredine, pravilne i učinkovite uporabe i zaštite tih rijetkih resursa te okupljanje autohtonih i vanjskih snaga – pojedinaca , ustanova i udruga – na ostvarenju tih ciljeva. Fondacija ima i zanimljive i sadržajno bogate web stranice, a u njihov Virtualni muzej odnedavno je uvrštena i uskopaljska crkva. Trenutno je moguće pogledati samo jednu izuzetno uspjelu fotografiju, a više podataka o našoj crkvi na ovim stranicama možemo očekivati uskoro. Više... |
36.398 riječi
21. dan u mjesecu na ovom blogu rezerviran je za statistiku, a kako nam je blog. hr omogućio detaljnije praćenje, prenosimo Vam te podatke PostoviDatum i vrijeme prvog posta: 21.10.2004. (22:25) Zadnji post napisan: za objavu u budućnosti Ukupno postova: 167 Broj postova u zadnjih 30 dana: 37 Broj postova u tekućem mjesecu: 30 Prosjek postova po tjednu: 9.8 Prosjek postova po mjesecu: 33.4 Mjesec s najviše objavljenih postova: studeni, 2004. (46 postova) Mjesec s najmanje objavljenih postova: listopad, 2004. (12 postova) Najveći broj neaktivnih dana između postova: 3 Broj dana bez postova: 13 U koje doba dana najčešće pišete postove: tijekom jutra (7 - 11 sati) Ukupno riječi u svim postovima: 36398 Prosjek riječi po postu: 218 Nalazite se na 88. mjestu od ukupno 16210 blogova po broju objavljenih postova. KomentariUkupno komentara ostavljenih na vašem blogu: 1007 Prosjek komentara po postu: 6 Najviše komentara po postu: 92 Nalazite se na 116. mjestu od 16210 blogova po broju komentara na vašem blogu. Ostale statistikeDatum i vrijeme kreiranja bloga: 21.10.2004. (21:00) Broj korisnika koji imaju isti dizajn kao vaš blog: 304 Vaš blog postoji 4 mjesec(i). |
Krivotvorene novčanice u opticaju
Priča o krivotvorenim novčanicama u opticaju koja se već danima potiho prepričava na ulicama Uskoplja, ali očito je, i drugih, susjednih nam gradova, ovih dana dobila je i svoju potvrdu. Naime, u Livnu su protekloga tjedna otkrivena dva nova slučaja stavljanja u opticaj krivotvorenog novca, izjavio je glasnogovornik županijskog MUP-a Ivica Vrdoljak, a izjavu prenio bloger Livno1, koji je ispod rečene vijesti donio i komentar posjetitelja njegova bloga u kojemu se podsjeća na slučajeve kada su ljudi dobivali lažne novčanice čak i u banci.
“Dođeš po plaću i dobiješ lažnu novčanicu. Sada bi trebao ko prijavit to, ali hoćeš vraga. Odmah bi ti policija sjela na vrat, uzela ti pare, pa pusta ispitivanja. Onda ti je bolje da svaku negdje uvališ i riješiš se briga… Zato… da ne biste morali "uvaljivati", pazite da vam ne "uvale". |
Komunikativan i suvremen
Gdje su i što rade: Pavo ŠekerijaUskoplje.blog.hr želi biti, između ostalog, i svojevrsno virtualno okupljalište Uskopljana, pa, u tom smislu, povremeno donosim i raznovrsne informacije o Uskopljanima koji žive izvan Uskoplja. Dakako, ne odvija se to ni po kakvu sustavu, već, jednostavno onako kako na informacije o Uskopljanima sam nailazim. Danas podsjećam na jednog "izrazito komunikativnog" svećenika... Pavo Šekerija rođen je 27.svibnja 1960. godine u Volarima. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1990. Odmah nakon mlade mise imenovan je prvim direktorom Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, a ujedno je obavljao i dužnost dušebrižnika u sarajevskim bolnicama. Na čelu Caritasa ostaje do 1994. godine. Kratko vrijeme bio je župnik i u svojoj rodnoj župi Bistrici (1996. – 1997.). Trenutno je župnik u Maglaju, a na stranicamamaglaj-info pronašli smo nekoliko veoma lijepih rečenica o vlč Šekeriji, pa ih ovom prilikom, ovdje prenosimo: Izrazito komunikativan, suvremen tip, Don Pavo Šekerija je župnik sa kojim se slobodno mogu ponositi svi vjernici naše župe. Fotografirajući maglajsku crkvu Sv. Leopolda Mandića, širom svijeta poznato svetište, u razgovoru sa njim zadržali smo se, od predviđenih petnaestak minuta, gotovo 2 sata, u okviru kojih smo bili obasuti pregršću pozitivne energije, koju nam je blago i nadasve kršćanski prenio Don Pavo. Od nacionalnih revolucija u devetnaestom stoljeću, preko nacionalnog identiteta BH građana danas, do filma PASIJA i koegzistiranja sa pripadnicima drugih religijskih zajednica u našoj lokalnoj zajednici, pretresli smo mnoštvo tema na koje je Don Pavo uvijek znao pronaći korijen smislenog, zanimljivog i poučnog dijaloga. U obilju opuštenog i pozitivno naelektriziranog okružja maglajske katoličke crkve i župnog dvora, iako nije rođeni Maglajlija, Don Pavo je lik koji se savršeno uklapa u kompletnu sliku maglajskog katoličkog bića, koje već stoljećima egzistira na ovom prostoru šireći poruke mira i božje blagosti. |
Povelja aragonskog kralja
Kratko podsjećanje: 19. veljače 1444.Aragonski kralj Alfonso V. u brevijaru Martina Aragonskog (Katalonija, 15. stoljeće) Na današnji dan daleke 1444. godine aragonski kralj Alfonso V. izdao je povelju u kojoj je hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači potvrdio posjede, a među njima naveden je i utvrđeni grad Susid u Uskoplju (Sustich Vsopio, castello et contato). O Susidu je već bilo riječi na ovome blogu, pa da se ne bismo ponavljali kliknite na abecedarij... |
Grb begova Kopčića
Blogerica Quod... nedavno je na svom blogu podsjetila na Fojnički grbovnik, a ja sam se - kao i uvijek do sada kad bih promatrao te lijepe grbove ilirskih zemalja i velikaških obitelji – zaustavio na grbu jedne plemićke obitelji koja je vladala i nekim dijelovima Uskoplja. Riječ je, dakako, o begovima Kopčićima. Njihov grb predstavlja stilizirani štit na kojemu se naizmjence redaju bijeli i crveni kvadrati koji čine popularnu “šahovnicu”. Preko tih kvadratičnih polja nalazi se crna ptica raširenih krila. Nastavno na neke rasprave vođene na ovome blogu mislim da upravo ovaj grb Kopčića govori više o našoj povijesti, nego stotine suhoparnih stranica nekih povijesnih knjiga, pa mislim da ga vrijedi pogledati. Za mnogo kvalitetniju sliku kliknite ovdje...
Kako grb begova Kopčića u sebi sadrži kocke hrvatskog grba, na kraju podsjećam na jednu od brojnih legendi o njegovu nastanku. Legenda govori o kralju Držislavu koji je bio zarobljen od Mlečana. Dužd Petar II Orseolo pozvao ga je da s njim odigra tri partije šaha. Zatočeni Držislav pobijedio ga je u sve tri partije i tako, prema nagodbi, stekao slobodu. U trajno sjećanje na taj događaj Držislav je uzeo za svoj grb šahovsko polje. Inače, kocke u grbu, tumače heraldičari, predstavljaju prema grboslovnim pravilima bojno polje i usvojeno je mišljenje, kada se radi o svjetovnim licima da je takav grb dobivao vojskovođa ili zapovjednik vojske u znak zahvalnosti za pobjedu |
Grnica ostala bez Hrvata
Dogodilo se na današnji dan: 18. veljače 1993.Grobljanska kapelica u Grnici (Trbare) koju su, kao i groblje, djelomično oštetili pripadnici muslimanskih snaga Najvažniji događaj koji se desio 18. veljače 1993. godine prema pisanju Skopaljskog vjesnika jest protjerivanje zadnjih Hrvata iz sela Grnice. Riječ je o 13 civila, koji su svo vrijeme trajanja sukoba, od 11. siječnja 1993., proveli u kućnom pritvoru - bili su, naime, svi zajedno smješteni u jednoj kući. U njihovu izvlačenju posredovao je UNPROFOR, a grnički Hrvati su u prvim večernjim satima stigli u selo Trnovaču. Tako je Grnica, nakon višegodišnjeg tihog iseljavanja, na današnji dan prije 12 godina, u potpunosti ostala bez Hrvata. 18. veljače 1993. nastavljeni su i pregovori predstavnika HVO-a i Armije BiH uz sudjelovanje predstavnika Promatračke misije europske zajednice i UNPROFOR-a. Intenzivan je bio i rad mješovitih komisija,a opće je mišljenje da, iako pregovori teku sporo, ipak daju vidne rezultate. Istoga dana počelo je i izvlačenje postrojbi koje su u Uskoplje došle iz drugih mjesta. To se prije svega odnosi na jajačku brigadu Armije BiH koja je prebačena u Travnik, a ne, kako je ranije dogovoreno, u Zenicu, što je očit dokaz kršenja potpisanih sporazuma koji, između ostaloga, proizvodi dalje nepovjerenje između dva naroda i nikako ne doprinosi smirivanju stanja na području Uskoplja. Istoga dana počelo je, pod nadzorom zajedničkih timova, i zatrpavanje položaja okrenutih prema Hrvatima, a koje je šest mjeseci prije izbijanja sukoba izgradila Armija BiH na brdima oko grada. |
Župa Bistrica dobila tri nova zvona
"Zahvaljujući sestri Editi, zatim desnoj ruci cijele akcije Niki Ivošu i Biljani Krajini, a posebno dobroti župne zajednice Huisheima, crkva sv. Male Terezije dobila je 3 čelična zvona u veličinama 1000, 750 i 450 kg, obilježena prikladnim latinskim natpisom «Vivos voco, mortuos plango, fulgura frango», u prijevodu «Žive zovem, mrtve oplakujem, munje lomim»", piše Katolički tjednik. "Na čelu sa župnikom Erhardom Reichhartom događaju su bili nazočni gradonačelnici Huisheima gospodin Hermann Rupprecht i susjednog Wemdinga gosopodin Jürgen von Streit, drugi čelni ljudi Huisheima zajedno s inženjerom zvona, te mnogi župljani, djeca iz škole i vrtića. Pripremili su srdačan doček radujući se novom poznanstvu i sretni što će pomoći župi Bistrici.
Događaj je izazvao velik interes novinara, kako crkvenih tako i lokalnih i regionalnih, koji su nastojali što više saznati od blizanaca Ilije i Tadije o novoj župi u kojoj će zvona služiti, pritom se upoznavajući i sa stanjem u uskopaljskoj dolini. Uslijedio je i svečani ručak te razmjena simboličnih darova kao uspomena na ovaj dan. Održani su govori dobrodošlice, zahvale uz izraze radosti obiju strana, nakon čega su zvona utovarena i zahvaljujući prijevoznoj tvrtci Quehenberger prevezena u München, a zahvaljujući dr. Peri Brkiću, direktoru Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, zvona su 28. prosinca dovezena u Bistricu! Očekuje se da će biti postavljena do patrona župe kada će Bistričani imati prigodu osobno se zahvaliti darovateljima i uzvratiti im gostoprimstvo, jer su rado prihvatili poziv braće da budu njihovi dragi gosti; svoj su dolazak najavili župnik i gradonačelnici. Pozivaju se prvenstveno svi župljani župe Bistrice", kaže se na kraju članka u Katoličkom tjedniku, "ali i svi ostali prijatelji i štovatelji sv. Terezije neka pomognu da zvona što prije zazvone! I radosni zvuci uskopaljskom dolinom odjeknu!!" |
99 godina Napretka u Uskoplju
Dogodilo se na današnji dan: 17. veljače 1906.Na današnji dan daleke 1906. godine u Uskoplju je osnovana podružnica hrvatskog potpornog društva Napredak. Ova podružnica je s većim ili manjim uspjehom djelovala 43 godine, sve do 1. travnja 1949. godine, kada je likvidaciona komisija (Ivo Sunarić, Jure Begić i Alojz Benac) konstatirala da svoje djelovanje obustavljaju svi organi i ustanove HKD Napredak, a među njima, dakako, i uskopaljska podružnica. Rad podružnice HKD Napredak u Uskoplju obnovljen je, kako smo to već pisali na ovom blogu, 30.12.1990. godine. Za prvog predsjednika obnovljene uskopaljske podružnice izabran je Nikola Milić, a za dopredsjednika Rade Kvesić. Zvonimir Fontana izabran je za tajnika, Ludmila Kovačević za rizničarku, dok su odbornici postali Ivan Bašić, Ivan Šarić, Ivan Kraljević, Janja Barnjak i David Perić. Nije mi poznato hoće li članovi i vodstvo Napretka u Uskoplju danas na bilo kakav način obilježiti ovaj datum, ali iduće godine od njih to svakako očekujemo - 100 godina ipak nije malo. |
Uskopljanin u središtu afere namještanja utakmica?
Austrijski tjednik Profil u središte kladioničarske afere stavlja M. VukadinaBazirajući informacije na sudskom iskazu njemačkog nogometnog suca Roberta Hoyzera, koji je priznao sudjelovanje u namještanju utakmica, austrijski tjednik Profil u posljednjem broju u središte afere stavlja vlasnika zagrebačkog hotela Vienna Uskopljanina Marka Vukadina... Više... |
Stara uskopaljska prezimena
Bosanski vikar fra Pavao Dragičević (1740.-1767.) kanonski je pohodio župu Skoplje šest puta, no, na žalost, sačuvala su se samo izvješća s njegova prvog i posljednjeg pohoda. Biskupa Dragičevića je na apostolskom pohodu skopaljskoj župi 2. svibnja 1742. godine spriječio veliki snijeg u planinama preko kojih je trebao putovati, pa je u Uskoplje dospio sljedeće, 1743. godine. O tom svom pohodu skopaljskoj župi, prilikom kojega je, kako piše, cijelo vrijeme strahovao za svoj i za život cjelokupnog katoličkog puka, Dragičević je 29. veljače 1744. godine napisao izvješće iz kojega je vidljivo da je u tadašnjoj župi Skoplje živjelo 949 katolika, a u izvješću se navode i njihova prezimena.
Dragičević tako navodi da su u samom gradu živjeli katolici koji su imali sljedeća prezimena: Tomić, Pivčević, Pavić, Senjo, Sendić, Jelić, Kovačević, Gvozden, Greić i Perišić; U Dobrošinu: Majdančić, Šunjić, Lepanović, Radić, Katavić, Vrebac, Kalemović, Srndić i Jurina; U Vrsima: Gazilj, Pavlović i Leić; U Bistrici: Glavosić, Lovrić, Jurčević, Lagator, Radić, Bičić i Burdaović; U Paloču i Voljicu: Juričević, Stipić, Čolić i Andačić; U Vilić Polju: Milunović, Ivanović, Pročić i Bošnjak; Na Pidrišu i u Grnici: Gudelj, Bošnjaković, Bilačiević, Jurić, Križan i Lepanović; U Draževdolu i Ričici: Kjuselić, Božinović, Marošić, Seneta, Augustinović i Bile; U Odžaku i Zanesovićima: Antunović, Petrović, Posilović i Romljić; U Crniču: Gabričiević, Pranković, Gospanović i Lolić; U Planinici i Čipuljiću: Vuić, Bešlić, Dodigović i Ljubopović. Četvrt stoljeća kasnije skopaljsku župu pohodio je jedan drugi apostolski vikar: biskup Marijan Bogdanović, koji u svom izvješću od 20. ožujka 1769. godine navodi da je u skopaljskoj župi prilikom njegova posjeta bilo 1584 katolika, a prezimena onih koji su živjeli u samoj "kasabi" bila su sljedeća: Nikolić, Tomić, Jozić, Kulukčić, Sendić i Žičković; Na Okolišću su živjeli: Tustonjići, Vučenovići, Kiusići, Miličevići, Kvasinići, Jurišići, Bašići, Škrobići, Šistovići, Vračarušići, Tomići, Meškovići, Jurjevići Radići, Moići, Tirići, Lagatari, Bilići, Barbarići, Makeljovići i Matianići; U Bistrici su živjeli: Jurletići, Čavlinići, Gipalovići, Gaziljevići, Bulaići, Glavaševići, Gelmići, Radići, Milišići i Kljunići; U Vilić Polju su živjeli: Jazičići, Nikolići, Milunovići, Pavlovići, Frankovići, Vučenovići, Garići, Cvitići, Usdoljakovići, Leići, Uzdolići, Barnjići, Miličevići, Sliškovići i Bonići; U Dobrošinu su živjeli: Šunjići, Farndići, Lepanovići, Kalemovići, Katavići, Jurinovići, Radići, Goliševići, Majdančići i Bošnjakovići; Na Paloču su živjeli: Rogušići, Petrovići, Stipići, Bošnjakovići, Zvirčevići i Barčići. U Voljicu: Juričevići, Milunovići i Iskokići. Ove popise, koje su nam ostavili Dragičević i Bogdanović, bilo bi potrebno dopuniti s još nekoliko prezimena, prije svega Zvizdović i Bandulavić, da bismo dobili koliko toliko pouzdan popis najstarijih uskopaljskih prezimena. Od 1767. godine stvari sa uskopaljskim prezimenima mnogo su jasnije. Naime, od te se godine u skopaljskoj župi počinju voditi župne matice, pa su i "krošnje" obiteljskih stabala uskopljana od tada mnogo razgranatije. |
Svi na forum UHSU-a
Postaje sve zanimljivije pratiti rad Udruge hrvatskih studenata Uskoplje, barem onaj njegov dio koji je vidljiv na njihovim web stranicama, o čijem pokretanju je već bilo riječi na ovome blogu. Ovom prilikom želim Vas obavijestiti (dakako, one koji to još ne znaju) da je na rečenim stranicama konačno proradio i forum, na kojemu i svi vi možete izricati svoja mišljenja, raspravljati o određenim temama, ali i sami postavljati teme koje vas interesiraju i o kojima želite čuti mišljenje drugih. Ili, možete, dakako, samo rondati, kako to samo mi u Uskoplju već znamo…
|
Priča o Esmi K., u pohvalu dobrosusjedstvu
U vrijeme izbijanja sukoba u siječnju 1993. godine, Bistrica je ostala podijeljena po dužini, a crta razdvajanja prostirala se glavnom bistričkom cestom od vrha do, gotovo, dna sela. Iako je crta razdvajanja slijedila napučenost hrvatskog, odnosno muslimanskog življa u tom selu, «ostanak» pojedine kuće na «tuđoj» strani nije se mogao izbjeći. Tako je na hrvatskoj («vlaškoj») strani ceste «ostala» kuća Esme K., gluhonijeme starice, za koju su, nakon otpočinjanja sukoba, 11. siječnja, brigu preuzeli njeni hrvatski susjedi, te se o njoj brinuli pomno pazeći da joj se štogod ne dogodi.
Esma K. je više od mjesec dana provela u svojoj kući, a da nije, zahvaljujući svojoj urođenoj mani, ali i brizi svojih susjeda, gotovo ni osjetila da je ratno vrijeme, vrijeme u kojemu je smrt bila isuviše blizu i nje i njenih susjeda. No, rat je strašan upravo zato što prekida lijepe priče. Naime, upravo na današnji dan, 14. veljače 1993. godine, došlo je do još jednog okršaja muslimanskih i hrvatskih vojnika, te su tom prilikom na hrvatskoj strani zapaljene dvije kuće u vlasništvu osoba hrvatske nacionalnosti, ali i kuća naše Esme K.. No, ako nisu mogli spriječiti da se priča o starici zaštićenoj od utjecaja rata, prekine, Esmini susjedi su poduzeli sve da se ona ne prometne u pravu tragediju. Iz goruće kuće, pod kišom metaka, iznijeli su Esmu, pa se ona uskoro, kad se sukob malo primirio, našla ponovo u krugu svoje obitelji. Ne znam je li Esma K. i danas živa, no, priča o njoj, lijepa priča o dobrosusjedstvu, evo, unatoč svemu, još uvijek jest. |
Uskopaljski abecedarij (16): V kao Vranica
Ako je točna ona tvrdnja da su u davna vremena ljudi planinama i planinskim vrhovima pridavali mistična svojstva i, nerijetko, atribut svetosti, onda su davni stanovnici Uskoplja svoj pogled - u nesrećama sa zebnjom, u radostima sa zahvalnošću – jamačno upirali ka Vranici i njenim zaobljenim, kupastim ili blago zasvođenim vrhovima, nerijetko obavijenim gustom maglom, koja je dodatno pojačavala dojam tajnovitosti.
I doista, Vranica u ovom području zauzima dominantan položaj, a u njenoj neposrednoj blizini, poput prstena je okružuju znatno manje planine od nje: Raduša, Matorac, Zec, Brezovica, Vitreuša i dr. No Vranica, koju su ponekad, osobito Austrijanci, pogrešno nazivali i Vratnica, ne duguje svoju dominaciju samo svom položaju, već i izgledu. Promotrimo li ju iz daljine, zapazit ćemo njenu crnu boju, koja u sebi, osim dojma tajnovitosti kojeg na promatrača ostavlja, nosi i dašak neke aristokratske uzvišenosti i svečanosti, poput "dobro odjevena mladca kad se na krizmu sprema". Ta crna boja, tumače nam znanstvenici, dolazi od širokog prostranstva obraslog klekovinom, ali i petrografske građe terena. Po toj crnoj (vranoj) boji dobila je i ime, mada postoje i mišljenja da je njen naziv izveden iz latinskog auro, aurana = zlatna, budući da su, dokazano je, Rimljani na brojnim mjestima na Vranici ispirali zlato. Vranica je velika, a takav bi trebao biti i svaki govor o njoj. Od Bistričke Rike do izvora Vrbasa, od Uskoplja do Fojnice, ima ona svoja Zlatna guvna i svoje pećine, jezera i rječice koje se s nje ocjeđuju, svoj Kozograd i Zvonigrad… Ako je točno ono vjerovanje da su nekada davno bogovi obitavali na planinskim vrhuncima, onda su na Uskoplje jamačno motrili s crne i zlatne Vranice i njenog najvišeg vrha Nadkrstaca. Iza njega i danas u Uskoplju sunce izlazi. |
Uskopaljski abecedarij (15): A kao Ad Matricem
Smatra se da je u ovom rimskom naselju poznatom s Tabule Peutingeriane, bila smještena rimska rudarska uprava s područja Uskoplja, odnosno uprava svih rimskih rudnika zlata u Dalmaciji (auraria Dalmatarum). Ubikacija ovoga naselja nije u potpunosti riješena, pa ga se traži na Vrsima, Poniru ili Čičkovu Greblju, iako je najvjerojatnije da se nalazilo na Vrsima gdje su prilikom sondažnog ispitivanja pronađeni ostatci rimskog naselja s preko 60 m dugim zidom.
Pored naselja je prolazila i rimska cesta od koje se sačuvalo više od 200 m planuma. Ad Matricem se nalazio na cestovnom pravcu koji je povezivao rimska naselja Bistue Vetus s Bistue Nova. Da je ovo naselje, koje je prema jednom kasnoantičkom itineraru, predstavljalo snažnu utvrdu opasanu zidom s dvije okrugle kule među kojima je dominirao toranj, Rimljanima bilo od osobitog gospodarskog značenja svjedoči i nalaz od preko 500 srebrenjaka iz njegove neposredne blizine (Vrsa). A srebrenjaci nisu bili Judini, nego Konstancijevi... |
Pismo grupe intelektualaca
Odjeci uskopaljskih sukobaSukobi između Hrvata i Muslimana, koji su 1993. izbili u Uskoplju izazvali su brojne reakcije i domaće i strane javnosti, od kojih svakako valja izdvojiti pismo grupe muslimanskih intelektualaca napisano na današnji dan 1993. godine. Asim Kurjak, Enes Kišević, Mersad Berber, Muradif Kulenović i brojni drugi muslimanski intelektualci u svom su pismu, između ostaloga, tada napisali: "Apeliramo u prvom redu na Muslimane BiH da ne upadaju u politikantske zamke, a eventualne nesporazume da rješavaju mirnim dogovorima. Odbacujemo kao štetna sva "objektivna" teoretiziranja, koja su sklona improvizatorski poistovjetiti političku krivnju Beograda i Zagreba, zaboravljajući pri tome na genocidni kontinuitet beogradske politike, na bestijalna istrebljenja i preklane Muslimane u prošlosti i danas od uvijek iste četničke kame". Istoga dana u zagrebačkom Večernjem listu oglasio se i kontroverzni Jusuf Prazina-Juka koji je, između ostaloga rekao: "Sukobi su djelo Halilovića i njegove klike, koja nije uspjela osloboditi Sarajevo. Svi događaji u Gornjem Vakufu i Busovači krivica su glavnog stožera Armije BiH" |
Ja, cenzor... drugi put
Jutros je jedan od posjetitelja koji se potpisuje nadimkom Balija ispod zadnjega posta ostavio sljedeći, rijetko ljubazan, komentar u kojemu se obraća autoru ovoga bloga:
“Majmune jedan sto brises nase komentare. Napisi onda na stranici zabranjen ulaz muslimanima. Stvarno me ljutis. Morat ces opet u time-out. (Balija 11.02.2005. 09:46)” Autor ovoga visokociviliziranog, originalnog i nadasve duhovitog komentara, izuzev što, majstorski i virtuozno, u samo nekoliko, iznimno kratkih rečenica problematizira sva ključna mjesta naše svekolike komunikacije, možda i nehotice ukazuje i na već gorući problem razine rasprava na ovome blogu na kojega smo i sami ponovo htjeli ukazati. No da se ne bismo ponavljali sve Vas (barem one kojima je to potrebno) uz duboku zahvalnost autoru gore navedenog komentara, upućujemo na post objavljen zadnjega dana prošle godine: Ja, cenzor... |
Uskopaljski abecedarij (14): P kao Pećina u Krupi
“Kakovih 20 m više vrela Krušćice nalazi se špilja, u kojoj bi se po pripovjedanju seljaka našle razne zanimljivosti. Ulaz u špilju zatvoren je jednom stijenom, koja se sa stropa poput zavjese tako objesila, da je ulaz, ma da je 3 m širok, tako nizak, da se čovjek samo puzajući može uvući u špilju. Iza ove zaprjeke dolazi se u hodnik širok 4, a visok preko 5 m. Strop hodnika sveden je u obliku kubeta, s kojega neprestano padaju vapnenaste ocjedine, te kameneći se tvore na podu divne stupove i razne druge oblike. Vazduh je u špilji vrlo oštar, a jeka tako jaka, da najmanji glas, dapače i ista kap kad padne, proizvodi silnu huku i buku, od koje se čovjeku oko duše nekako stisne te se malo ko usuđuje daleko u nutrinu, jer mu i nehotice pada na um, da će ga živa zakopati. Pripovjedao mi je jedan tamošnji žitelj, koji je sa društvom malo podalje u špilju ulazio, da je u njoj naišao na kozju glavu, oblivenu kamenom (sigom) i da je pipajući po stijenama našao rafu i na njoj lonac; ali da mu u strahu ni na kraj pameti ne bijaše, da ga sobom ponese. Tim hodnikom, kroz koji je tako vjetar duhao, da su morali zublje unatrag okrenuti, išli su, veli taj seljak, sve to dalje i kad su došli do mjesta, gdje se taj hodnik svršava, nađoše u stijeni otvor, visok 1 m. Iza ovog otvora nastavlja se opet drugi hodnik, u koji više nisu smjeli ulaziti. Vele da je amo ulazio neki sada već pokojni Sulejman-beg, koji da je naišao na mjesto, gdje tu špilju mala rječica (valjda Krušćica) prosijeca i preko koje da je kamena brv. Pripovjeda se, da ta špilja vodi sve do Fojnice, jer da je nekakovo pašće, koje je za plijenom u nju utrkalo, u Fojnici osvanulo…”, ispričao je prije više od sto godina stanoviti Matko iz Bistrice učitelju Franji Martinčeviću, a ovaj to zapisao. Mi danas čitamo.
|
"Dobroćudni ustaša Semin"
Film Živi i mrtvi, čini se, i prije nego što je snimljen iznjedrio je svoju glumačku zvijezdu. Riječ je o do sada malo poznatom karlovačkom zaštitaru Ljubomiru Jurkoviću - Dedi, koji je do sada glumio u filmovima Krste Papića i Vinka Brešana, te u sapunici Villa Maria, a koji u Živima i mrtvima glumi ustašu Semina.
Jurković je u prosincu desetak dana proveo na Makljenu gdje su se snimali prvi kadrovi filma koji nastaje po motivima istoimenog Mlakićeva romana. Za to vrijeme Jurković je, uz brojne izjave za medije, poput prave zvijezde, posjetio uskopaljsku džamiju gdje ga je primio imam Zijad Žuža, te crkvu, gdje ga je primio fra Dominko koji mu je tom prilikom poklonio i dvije knjige iz povijesti BiH. Jurković se na područje Uskoplja, na nastavak snimanja vraća u ožujku kada se (optimistički?) očekuje da će okopnjeti snijeg na brdima oko Uskoplja. |
Crkva u Bistrici
Dogodilo se na današnji dan: 9.veljače 1993.Gradnja crkve sv Terezije od Djeteta Isusa u Bistrici započeta je 1971. godine (blagoslov kamena temeljca 3.10.1971.), a završena 1976. ( 8.8. crkvu je posvetio biskup T. Jablanović, nekadašnji bistrički župnik). Crkvu je projektirao D. Antolković, a iznutra je obložena mramorom, strop borovom lamperijom. Slike je izradio slikar iz Bijeljine Gorazd Bezjak. Toranj kao i crkva u cjelini izvana su obloženi kamenom bijacit. Sliku sv Terezije na oltaru naslikao je Gabrijel Jurkić 1957. , a Korpus na glavnom oltaru, sv Ivana apostola i Gospu u bronci izradio je Ante Starčević. Početkom osamdesetih u crkvi je, također, postavljen križni put, djelo Vatroslava Kuliša iz Zagreba. Na današnji dan, 9. veljače 1993. godine, toranj bistričke crkve pogođen je topovskim projektilom ispaljenim s položaja muslimanskih snaga.(foto:BKBiH)Unutrašnjost bistričke crkve nakon okupacije od strane muslimanskih snaga u kolovozu 1993. |
MAČKARE
Svim Uskopljanima sretan imendan!Jeste li danas bili u mačkarama i sami se maskirali? Pišite kako je bilo.Pametni luduju na fašnik, budale cijele godine. |
Stravičan zločin u selu Bojska
Dogodilo se na današnji dan: 8. veljače 1993.Skopaljski vjesnik (br.10, ožujak 1993.) kao najznačajniju vijest za 8. veljače 1993. godine bilježi saznanje o zvjerski ubijenim i zaklanim starcima Iliji Okadaru i njegovoj sestri Pavki Okadar u selu Bojska. S ovim ubojstvom, počinjenim 4. veljače, članove mješovite komisije sastavljene od predstavnika HVO, Armije BiH, te UNPROFOR-a, upoznao je Džemal Bektić, zapovjednik prostorne jedinice Armije BiH u selu Bojska. 8. veljače 1993. godine Slobodna Dalmacija objavila je kratki razgovor s pukovnikom Željkom Šiljegom koji je, između ostaloga, rekao: «...incident u Gornjem Vakufu planiran je od strane muslimanskih ekstremista punih šest mjeseci. (...) Mi smo u Gornjem Vakufu zatekli pripremljen sustav veza i logistike, zauzete najbitnije kote oko grada s iskopanim rovovima i postavljenim minobacačima okrenutim prema hrvatskim selima i hrvatskom pučanstvu. U takvim prilikama nije ostalo ništa drugo nego opomenuti ih i zaštititi hrvatski narod, što smo s uspjehom i učinili. Na žalost, jedna struja muslimanskih predstavnika je u sprezi s pročetničkim i projugoslavenskim strujama, koja ide na ruku ostvarenju Karadžićevih planova...» |
Izgorio Dom sv Ante
Dogodilo se na današnji dan: 7. veljače 1993.Noć sa 6. na 7. veljače 1993. godine u Uskoplju je bila veoma burna. Oko 23.30 sati započeo je veoma jak pješački napad muslimanskih snaga na položaje HVO u središtu grada,a osobito snažno napadana je zgrada pošte. Žestoke borbe trajale su do 1.15 sati, kada su napadi uspješno odbijeni. Skopaljski vjesnik (broj 10, ožujak 1993.) bilježi da su tom prilikom u gradu zapaljene brojne zgrade, a najveće zaprepaštenje Uskopljana izazvao je požar u kojemu je potpuno izgorio Dom svetog Ante, koji je, nakon Samostana časnih sestara u selu Bistrici, drugi po redu vjerski objekat kojeg su do kraja uništile muslimanske snage. U 12.30 sati 7. veljače u bazi UNPROFOR-a održan je još jedan sastanak predstavnika HVO-a i Armije BiH na kojemu su se, između ostaloga, dvije strane suglasile da će sve postrojbe koje su u Uskoplje došle iz drugih mjesta biti odmah povučene. To se osobito odnosi na jajačku brigadu Armije BiH koja će, kako je dogovoreno, biti stacionirana u Zenici, a HVO će istoj omogućiti nesmetan prolaz do toga grada.(foto:BKBIH) |
Uskopaljski abecedarij (13): P kao prakaratur
Izraz prakaratur nije nikakva uskopaljska osobitost, ali uskopaljski prakaraturi svakako to jesu. Iako će rječnici prakarature (lat. procurator) najčešće definirati kao crkvene poslužitelje koji brinu za čistoću i otvaranje crkve, zvonjenje, pripremu liturgijske odjeće i dr., u Uskoplju su to, barem ih narod tako percipira, ljudi koji samo skupljaju lemuzinu za vrijeme mise. Nekako pred podizanje, kada je potreban najveći mir i sabranost, oni se razmile među misarima uzvikujući glasno namjenu za koju pojedini od njih skuplja milodare u svoje, obično platnene vrećice na poduljem štapu (nekad su skupljali novac u svoje, iako “misne”, obično umašćene kape): “za pokojne”, “za gradnju”, “za sjemenište” “u kru svetom Anti”… , i pri tom zahvaljujući misarima na udjeljenim milodarima.
Iako je riječ obično o samozatajnim ljudima, koji i samom činjenicom da su prakaratori, pokazuju da znaju raditi za zajedničko dobro, njihov dodir s novcem s jedne, i ljudima s druge strane, oduvijek ih je činio i pogodnom metom za šegačenje. Ljude pri tome, kako je to i Marx rekao, najviše interesira što prakaraturi rade sa sakupljenim novcem i gdje on završava. Na to pitanje odgovorio je, navodno, jedan prakaratur, e da bi ga se pustilo na miru: Skupljenu lemuzinu uzmemo u pregršt, te ju bacimo u zrak (ka nebu) izgovarajući pri tome riječi: Uzmi Bože što je tvoje, što se vrati naše je. Ovakav odgovor, naravno, nije u skladu s vjerskim pravilima, ali je, hoćeš-nećeš, bilo potrebno puno vjere da bi ga se, kao takvoga, uopće moglo smisliti. |
Novosti iz uskopaljske studentske udruge
O uskopaljskoj studentskoj udruzi već je bilo riječi na ovome blogu, a kako je riječ o udruzi koja, očito je, neće tek vegetirati poput nekih drugih, pompozno osnivanih uskopaljskih udruga, slobodni smo Vam ponovo skrenuti pozornost na njihove nove, znatno bogatije web stranice. Na njima ćete, između ostaloga naći i zaštitni znak Udruge, ali i mnogo dokumenata, novosti i, osobito, fotografija uskopaljskih studenata. Dakako, stranice su još u izradi, ali naznačeni sadržaji pokazuju visoke ciljeve koje su pred sebe postavili uskopaljski studenti. U dostizanju tih ciljeva može im se pomoći, ako ničim drugim, a ono posjetom njihovim stranicama. Zato kliknite ovdje ili, pak, ovdje...
|
Ashdown ukinuo režim supervizije za našu općinu
U utorak 1. veljače o.g. Visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown donio je odluku kojom su okončani režimi supervizije međunarodne zajednice u općinama G. Vakuf – Uskoplje i Žepče. O ovoj svojoj odluci Ashdown je informirao načelnike naše i žepačke općine, navodeći pri tome da je u posljednjih nekoliko godina nastojao olakšati integraciju i nesmetano funkcioniranje tih nekada podijeljenih općina.
Režim supervizije za našu općinu uveden 2001. godine (za žepačku 2000.) pomogao je, prema njegovim riječima, postizanju značajnog napretka u zastupanju svih građana i osiguranju boljih usluga za njih. Ovom odlukom stvarna se i zvanična odgovornost za upravljanje našom općinom prenosi na domaće organe. “Vjerujem da je došlo vrijeme da se okončaju specijalni režimi. Žepče i G.Vakuf-Uskoplje bez sumnje su postigli takav nivo ujedinjenja da je svaki nastavak supervizije OHR-a nepotreban”, kazao je Ashdown, koji je o svojoj odluci obavijestio i predsjednike HDZ-a i SDA Barišu Čolaka i Sulejmana Tihića, naglašavajući pri tome da njihove stranke mogu doprinijeti zajedničkom dobru u dugoročnom smislu, ukoliko apeliraju na lokalne organe da svoje gradske statute usklade sa zakonima Federacije. “Generalni cilj bio je da se podijeljene općine ponovo ujedine, da se ukinu paralelne administrativne strukture te ujedine sve javne službe i druga javna poduzeća u ovim općinama. U toku protekle tri godine, ovaj cilj je u najvećoj mjeri postignut,” istaknuo je Ashdown čijom je odlukom okončana uloga OHR-a u interveniranju I rješavanju sporova u općinama. |
Uskopaljski abecedarij (12): T kao Tito
Jedni kažu da je volio ljude, no, u Uskoplje je dolazio uglavnom zbog životinja, pa je “zakletva Titu” ovdje dobila svoju voljičku inačicu: “Druže Tito dok je nas bit će i medvida”. Tito je na području Uskoplja lovio u Bistričkoj Rici i na Raduši, a u susjednom Bugojnu imao je i svoju vilu u Koprivnici gdje je, prije njega, lovio i princ Ferdinand.
Nekoliko dana prije nego što bi, obično iz Bugojna, trebao ići u Bistričku Riku ili Radušu, uskopaljska naselja kroz koja je trebao proći okupiralo bi njegovo brojno osiguranje, a na dan prolaska u školama ne bi bilo nastave, nego bi djeca već ranim jutrom bila postrojavana uz cestu kojom bi trebao proći, a potom ga, satima, čekala i čekala. Kad bi on napokon prošao, djeca bi tek nazirala kako im iz crnog mercedesa odmahuje omlohavjela rukavica, no, svejedno, tih par zamaha ostavljalo je izuzetno duboke utiske na ustreptala dječja srca, pa su se ona odmah po povratku u učionice hvatala olovke i u uredne bilježnice izlijevala prave bujice nadirućih, naglo pobuđenih emocija. I tako, kroz školsku godinu pet-šest puta. Kad je umro prekinuo je emisiju Sport i glazba. I, naravno, sve utakmice, što je očit dokaz da se najdirektnije bavio namještaljkama, no, ima ih koji ni danas ne dozvoljavaju da bilo tko posumnja u regularnost prvenstva. Budući da se znalo da će umrijeti (samo se to nije smjelo ni pomisliti) u uskopaljskoj općini danima prije, ali i poslije njegove smrti, patrolirale su multietničke, bratstvojedinstvujuće seoske straže naoružane papovkama s obvezno isukanim bajunetama (da bi se još više potencirala ozbiljnost situacije). Neposredno nakon njegove smrti djeca su se klela njime. Nisam Tita mi, govorila su, ali se veoma brzo na tu zakletvu počelo odgovarati još omiljenijom psovkom: Jebo te Tito. Od tada pa sve do rata, Tito se više nije pojavljivao u Uskoplju. U ratu se nakratko prikazao u Radio Uskoplju, kojemu je za emisiju Santa Mahala dao opsežan intervju, dijelovi kojega su emitirani i na Radio Splitu i još nekim radio postajama. Tito se u njemu predstavio kao okorjeli zajebant, koji je svojim izjavama još više posvadio dva uskopaljska naroda. Poslije se iskomercijalizirao, počeo snimati filmove za široke narodne mase, iznova zapalio nekoliko senilnih staraca i još k tome, zaveo nekoliko maloljetnica (i maloljetnika), pa na vrhuncu popularnosti ponovo nestao, tako da danas jedva više itko sa sigurnošću zna je li ga uopće bilo ili nije. A medvjeda, dok je nas, još uvijek ima… |
Zločin u Bistrici
Dogodilo se na današnji dan: 2.veljače 1993.Ono po čemu se 2. veljače 1993. godine u kroničarskim bilješkama izdvaja od ostalih ratnih dana na području Uskoplja svakako je pronalazak tri tijela civila hrvatske nacionalnosti iz sela Bistrice, koji su prethodno bili zarobljeni u svojim kućama. Riječ je o tijelima Ante Ivankovića, te Stipe Škraba i Ivice Škraba, što su preuzeli predstavnici UNPROFOR-a, koji su ujedno izvršili i obdukciju, te u svom izvješću konstatirali da se nedvojbeno može zaključiti da su rečeni civili prije smrti na najokrutniji način mučeni i masakrirani. Treba napomenuti da se sve ovo događalo samo dva dana nakon razmjene u kojoj je HVO pustio 57 pripadnika muslimanskih snaga, a Armija BiH 17 civila hrvatske nacionalnosti i pripadnika HVO-a. Za ovaj zločin još uvijek nitko nije odgovarao, a veoma lako se može doći do imena svih odgovornih ljudi u muslimanskim snagama u Bistrici i Uskoplju, a preko njih i do imena neposrednih izvršitelja. No, do danas ništa nije poduzeto da se počinitelji i krivci za ovaj okrutni zločin otkriju i primjereno kazne. Zašto? |
"Mante se fratarskih muzeja!"
O službenim web stranicama Turističke zajednice naše Županije pisali smo još 11. prosinca prošle godine u tekstu pod naslovom Jezik u službi politike, a sada su o njima konačno počeli govoriti i pisati i drugi. Naime, Slobodna Dalmacija u svom jučerašnjem broju, u tekstu pod nazivom Dođite na koridu, mante se fratarskih muzeja! također piše o općoj nepismenosti, propustima, zlonamjernostima i pristranosti autora ove stranice.
Na kraju, upućujući i Vas na ovaj tekst, ne možemo a da ne uputimo pitanje i predstavnicima hrvatskoga naroda u Županiji i pogotovo, u županijskoj turističkoj zajednici, ali i općini, što su oni učinili i što sada čine da se ovakvo stanje u načinu informiranja i prezentiranja podataka o našoj Županiji i našem gradu, koje ide na štetu Hrvata, konačno prekine. |
Suđenje S. Haliloviću
Vrijedno je zabilježiti...Jučer je u Hagu počelo suđenje Seferu Haliloviću, koji je, prema optužnici, odgovoran za pokolje civila u hrvatskim selima Uzdol i Grabovica izvršenim u rujnu 1993. godine od strane Armije BiH, a u okviru vojne operacije “Neretva 1993.”, čiji je glavni cilj bio zaposjedanje teritorija u rukama Hrvata na potezu od Bugojna do Mostara. Zauzimanje Uskoplja bio je jedan od ciljeva rečene akcije, pa je u to vrijeme, krajem kolovoza i u rujnu 1993. godine, i Uskoplje žestoko napadano, a o važnosti ovog dijela bojišta za muslimanske snage govori i činjenica da su upravo krajem kolovoza i početkom rujna u selu Pridvorcima, u neposrednoj blizini Uzdola u kojemu je počinjen pokolj, boravili najviši časnici Armije BiH među kojima, kako se tada u Uskoplju govorilo, i Karić, Bilajac, te Halilović. Više o ovom suđenju čitajte ovdje... |
Opet
Po drugi put u svega nekoliko dana pao je sustav blog.hr, što ste, nadam se, i primjetili. I ovaj put to je za posljedicu imalo brisanje postova unijetih nakon 16. siječnja. No, za razliku od prošloga, ovaj put obnovili smo sve postove , ali i gotovo sve komentare koji su prekopirani nakon svakog pojedinog posta i otisnuti masnijim slovima. To nam je bilo najjednostavnije. Dakako, obnovljene postove možete i dalje komentirati.
Zahvaljujemo na razumijevanju. |
< | veljača, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |