Izraz prakaratur nije nikakva uskopaljska osobitost, ali uskopaljski prakaraturi svakako to jesu. Iako će rječnici prakarature (lat. procurator) najčešće definirati kao crkvene poslužitelje koji brinu za čistoću i otvaranje crkve, zvonjenje, pripremu liturgijske odjeće i dr., u Uskoplju su to, barem ih narod tako percipira, ljudi koji samo skupljaju lemuzinu za vrijeme mise. Nekako pred podizanje, kada je potreban najveći mir i sabranost, oni se razmile među misarima uzvikujući glasno namjenu za koju pojedini od njih skuplja milodare u svoje, obično platnene vrećice na poduljem štapu (nekad su skupljali novac u svoje, iako “misne”, obično umašćene kape): “za pokojne”, “za gradnju”, “za sjemenište” “u kru svetom Anti”… , i pri tom zahvaljujući misarima na udjeljenim milodarima.
Iako je riječ obično o samozatajnim ljudima, koji i samom činjenicom da su prakaratori, pokazuju da znaju raditi za zajedničko dobro, njihov dodir s novcem s jedne, i ljudima s druge strane, oduvijek ih je činio i pogodnom metom za šegačenje.
Ljude pri tome, kako je to i Marx rekao, najviše interesira što prakaraturi rade sa sakupljenim novcem i gdje on završava.
Na to pitanje odgovorio je, navodno, jedan prakaratur, e da bi ga se pustilo na miru: