Ako je točna ona tvrdnja da su u davna vremena ljudi planinama i planinskim vrhovima pridavali mistična svojstva i, nerijetko, atribut svetosti, onda su davni stanovnici Uskoplja svoj pogled - u nesrećama sa zebnjom, u radostima sa zahvalnošću – jamačno upirali ka Vranici i njenim zaobljenim, kupastim ili blago zasvođenim vrhovima, nerijetko obavijenim gustom maglom, koja je dodatno pojačavala dojam tajnovitosti.
I doista, Vranica u ovom području zauzima dominantan položaj, a u njenoj neposrednoj blizini, poput prstena je okružuju znatno manje planine od nje: Raduša, Matorac, Zec, Brezovica, Vitreuša i dr. No Vranica, koju su ponekad, osobito Austrijanci, pogrešno nazivali i Vratnica, ne duguje svoju dominaciju samo svom položaju, već i izgledu. Promotrimo li ju iz daljine, zapazit ćemo njenu crnu boju, koja u sebi, osim dojma tajnovitosti kojeg na promatrača ostavlja, nosi i dašak neke aristokratske uzvišenosti i svečanosti, poput "dobro odjevena mladca kad se na krizmu sprema". Ta crna boja, tumače nam znanstvenici, dolazi od širokog prostranstva obraslog klekovinom, ali i petrografske građe terena. Po toj crnoj (vranoj) boji dobila je i ime, mada postoje i mišljenja da je njen naziv izveden iz latinskog auro, aurana = zlatna, budući da su, dokazano je, Rimljani na brojnim mjestima na Vranici ispirali zlato.
Vranica je velika, a takav bi trebao biti i svaki govor o njoj. Od Bistričke Rike do izvora Vrbasa, od Uskoplja do Fojnice, ima ona svoja Zlatna guvna i svoje pećine, jezera i rječice koje se s nje ocjeđuju, svoj Kozograd i Zvonigrad…
Ako je točno ono vjerovanje da su nekada davno bogovi obitavali na planinskim vrhuncima, onda su na Uskoplje jamačno motrili s crne i zlatne Vranice i njenog najvišeg vrha Nadkrstaca.
Iza njega i danas u Uskoplju sunce izlazi.
Post je objavljen 14.02.2005. u 08:00 sati.