Uskopaljski abecedarij (17): S kao sicanje
Kada danas uskopaljski mladići i djevojke na svoja tijela stavljaju ponovo popularne tetovaže, to, za razliku od brojnih drugih mjesta, u Uskoplju nikako ne izaziva sablazan starijih, budući da oni čine ono što se stoljećima činilo na području Uskoplja, a i među katolicima gotovo cijele BiH. No, glavna razlika između moderne tetovaže i nekadašnjeg sicanja jest svakako izbor motiva koji se sicaju. Dok danas postoji mnoštvo motiva koji se tetoviraju, nekad su se na tijelo sicali isključivo križići i ornamenti sastavljeni od množine malih križića (“ograde”, “grančice”, “klasovi”, “zvijezde”, “sunca” i dr.)
Također, različiti su i dijelovi tijela koji se tetoviraju. Danas tetovažu možemo vidjeti svuda (od noge do ramena), a nekada su se križići sicali isključivo na rukama i grudima, te, rijetko, jednostavni motivi, na čelu. Sicanje bi se, nekad, obično vršilo u proljeće, “onda, kad drveće cvate”, na dan sv Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili, pak, koji drugi dan Velike nedjelje. Sicalo bi se običnom iglom i crnilom napravljenim od čađi od luči, rastvorenim mladim medom i vodom, a nerijetko i mlijekom koje bi dala neka dojilja. Ruku, koja bi se sicala, oblijevala bi krv, a bol bi bila tolika da se “više nije mogla snositi”. Najčešće bi se sicali mladići i djevojke u dobi od 13. do 16 godina, dakle u godinama prijelaza u mladenačko doba. Dolaskom stare Jugoslavije, mladići s isicanim križićima imali su problema prilikom odlaska u vojsku, pa su polako počeli izbjegavati sicanje, te je ono postalo karakteristika samo žena katolkinja iz BiH. Sicanje je, kako rekoh, običajno samo kod katolika, dok ga drugi narodi u BiH, kako to bilježi Truhelka, često smatraju i sramotom. Prema shvaćanju naroda, sicanje se smatra neizbrisivim simbolom katolicizma u BiH, a vršilo se upravo da bi se spriječilo odmetnuće od vjere. Prema svemu do sada rečenom, moglo bi se zaključiti da sicanje odnosno tetovaža ima svoje korijene u kršćanstvu, no, znanstveno je dokazano da postanje sicanja moramo tražiti u još drevnije doba. Riječ je, naime, o starom, predkršćanskom, barbarskom običaju ( čemu ide u prilog vrijeme sicanja: uoči proljetnog sunčeva obrata; dob onih koji se sicaju (prijelaz u mladenačko doba) i dr), koji se, zahvaljujući katoličkim ženama i muškarcima BiH održao kroz stoljeća, sve do današnjeg vremena. Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti da se je oblik, spoljašnost običaja održao kroz više od dvije tisuće godina, dok su se predodžbe koje su se prvobitne s time spajale, malo – pomalo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile svoje mjesto, veli Truhelka, te dodaje: “Paralela između nekadašnjeg i današnjeg može se uostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje nekoć služilo za označavanje plemena, danas ono katolicima služi za označavanje svoje vjere”. Ćiro Truhelka navodi da je najljepše isicane ornamente našao upravo na rukama stanovnika skopaljske i lašvanske doline, pa zbog toga, obratimo pozornost i pokušajmo, prije nego što potpuno nestanu, zamijetiti ljepotu isicanih motiva na rukama naših majki i baka (I fotografirajmo ih, da bismo ih sačuvali). Možda na njima nađemo motiv za vlastitu tetovažu, kojom ćemo produžiti preko dvije tisuće godina star običaj. |
< | veljača, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |