Pregled posta

Uskopaljski abecedarij (18): M kao Mikulić, Branko

Branko Mikulić rođen je u Podgrađu 1928. godine, u vrijeme kad mu je otac Jura već bio gorljivi sljedbenik ideja Stipice Radića, a koju godinu prije nego što će postati jedan od upravnika male pilane poduzeća Ugar d.d., koja se nalazila na obližnjoj Trnovači, te zamjenik narodnog poslanika za kotar Bugojno, Ante Budimirovića. Zahvaljujući takvoj poziciji i ugledu kojeg je u narodu Jura imao, ali i odgoju svoje majke Bebe, Šenduše, koja je bila gorljiva katolkinja, Brankove su šanse za uspjeh bile mnogo veće od onih koje je njegovim vršnjacima pružao život u maloj, zaostaloj sredini.
Nakon Drugog svjetskog rata, iz kojega je Jura izišao kao narodni heroj i poslanik na II. zasjedanju AVNOJA, započelo je Brankovo školovanje, te polagan, ali siguran uspon po partijskoj ljestvici. 1965., kao jedan od rijetkih Hrvata u BiH (a vjerojatno mu je i to, barem kasnije, pomoglo u usponu, pogotovo nakon Mijatovićeve izjave da je do sedamdesetih bilo teško biti Hrvat u BiH) uspeo se do sekretara bosanskohercegovačkog Saveza komunista. Nakon toga, kako su voljeli reći partijski biografi, odupro se bilo kakvom flertu s liberalnim i nacionalističkim gibanjima u drugoj polovici 60.-ih, te preživio čistku iz 1972., kad je Broz smjenio većinu republičkih lidera. Održavao je blisko prijateljstvo s Hamdijom Pozdercem i drugim Muslimanima partijcima(smatra se jednim od najzaslužnijih da je m prešlo u M), ali manje s prethodno dominantnim Srbima. Moć ove koalicije bila je takva da se tada u šali govorilo da kratica BiH znači zapravo Branko i Hamdija.
Od tada, Branko je bio na brojnim političkim funkcijama, od kojih su svakako najvažnije one prvog čovjeka BiH, te predsjednika vlade bivše države. Uz to, bio je prvi čovjek sarajevskih olimpijskih igara 1984., te, a to se također često ističe, prvi čovjek Zajma za puteve. Smatra se da BiH u cjelokupnoj svojoj povijesti nije imala osobu takvog međunarodnog rejtinga, kakvog je imao Branko Mikulić.
A kakav je bio Brankov odnos prema rodnom Uskoplju? O tomu se, naravno, može dugo pričati. Kao i u svim sličnim slučajevima, oni koji su mu skloni veličat će njegove zasluge i njegov doprinos razvoju cijele skopaljske doline, a oni koji su mu neskloni će to, dakako, negirati. No, pisca ovih redaka dojmila se jedna priča koja, kako se uzme, može, a i ne mora imati ikakve veze s Brankovim odnosom prema rodnom kraju. Priču mi je ispričao jedan uskopaljski, hajde recimo, intelektualac, čije ime - budući da nisam ni tražio, a niti dobio dopuštenje od njega da ga spominjem – ne spominjem. Moj je, naime,sugovornik uhićen 1972. godine “zbog politike”, a to je bilo i vrijeme upada poznate Bugojanske grupe na Radušu. Kako je s Brankom bio, tako reći, školski prijatelj, njihovi zajednički prijatelji otišli su kod Branka ne bi li on pomogao puštanju moga sugovornika iz zatvora (u pitanju je bila zloglasna mostarska Ćelovina). Kada je čuo zašto su došli Branko im je, kaže priča, unaprijed odgovorio:

Branku je, kako kažu, njegov stric Mata, koji je za cijelog svog života ostao gorljivi radićevac, znao reći:
- Ne idi Branko u Beograd, u Beogradu će te ubiti kao što su i Stipicu Radića.
Branka nisu ubili u Beogradu, no Matine opomene ipak nisu bile bez ikakva osnova. Ni u stvarnom, ni u prenesenom značenju.
Umro je u opkoljenom Sarajevu 1994. godine. Hrvoje Ištuk, prisjećajući se njegova pokopa, zapisao je:

Post je objavljen 24.02.2005. u 08:00 sati.