U vrijeme izbijanja sukoba u siječnju 1993. godine, Bistrica je ostala podijeljena po dužini, a crta razdvajanja prostirala se glavnom bistričkom cestom od vrha do, gotovo, dna sela. Iako je crta razdvajanja slijedila napučenost hrvatskog, odnosno muslimanskog življa u tom selu, «ostanak» pojedine kuće na «tuđoj» strani nije se mogao izbjeći. Tako je na hrvatskoj («vlaškoj») strani ceste «ostala» kuća Esme K., gluhonijeme starice, za koju su, nakon otpočinjanja sukoba, 11. siječnja, brigu preuzeli njeni hrvatski susjedi, te se o njoj brinuli pomno pazeći da joj se štogod ne dogodi.
Esma K. je više od mjesec dana provela u svojoj kući, a da nije, zahvaljujući svojoj urođenoj mani, ali i brizi svojih susjeda, gotovo ni osjetila da je ratno vrijeme, vrijeme u kojemu je smrt bila isuviše blizu i nje i njenih susjeda.
No, rat je strašan upravo zato što prekida lijepe priče. Naime, upravo na današnji dan, 14. veljače 1993. godine, došlo je do još jednog okršaja muslimanskih i hrvatskih vojnika, te su tom prilikom na hrvatskoj strani zapaljene dvije kuće u vlasništvu osoba hrvatske nacionalnosti, ali i kuća naše Esme K.. No, ako nisu mogli spriječiti da se priča o starici zaštićenoj od utjecaja rata, prekine, Esmini susjedi su poduzeli sve da se ona ne prometne u pravu tragediju. Iz goruće kuće, pod kišom metaka, iznijeli su Esmu, pa se ona uskoro, kad se sukob malo primirio, našla ponovo u krugu svoje obitelji.
Ne znam je li Esma K. i danas živa, no, priča o njoj, lijepa priča o dobrosusjedstvu, evo, unatoč svemu, još uvijek jest.
Post je objavljen 14.02.2005. u 18:00 sati.