apokalipsa danas...



burad je napunjena pjeskom a sa vaše desne strane vidite toalet od dasaka sa džakuzijem i turbo ninđa bideom od nekoliko atomosfera....i uvijek friškim strujanjem zraka

a onda smo malo stavili bodljikave žice da nas niko ne uznemirava....



tj. oni su stavili ..ja sam promatrao....u ugovoru nije pisalo da prevodioci stavljaju nikave žice...a ugovor se mora poštivati....

još jedna

slikice

e ovako je ček point izgledao kada smo tek stigli....


objekt na slici na nebu je vrtolet...Black hawk

Alpha one

Tako se zvao check point spominjan u prijašnjim postovima.
NAPOKON sam pronašao slike te ću ih od sutra objavljivati.

Napomena: slike su autentične!

Za danas samo jedna.
Moram ići ća.
Tako je to kad radiš nedjeljom.


Al zato bato svaki mjesec 700 kuna u džep......

Prirodno lađenje

Zbunjeno se gledamo
i oblaci nas pokušavaju
zatvoriti u svoj krug,
žele da plešemo za njima

Držimo se za ruke
rijeke i snovi protiču pored nas
zauvijek, barem do kraja
odajmo počast prošlosti

Kotrljamo se u travi i
tražimo cvrčka koji zavija o kiši
što će doći, proći, ostati
dok se ne osuši na olucima srca mog...


p.s. slika baš i nema veze ali hoću da bude prisutna kada otvorim blog....umjetnički naziv je Prirodno lađenje

novi daunloud

kad niko neće da objavi
ja ću sam
pjesma se odaziva na ime SRIJEDA
na vašoj lijevoj strani
slobodno skidajte
slobodno snimajte
slobodno slušajte
no kopi rajt

Kocka

Inače ne pratim emisiju Sanja na erteelu ali neki dan sticajem okolnosti (čitaj: pod utjecajem kućnog savjeta) sam bio primoran da gledam istu. Tema je bila kocka. Posebno mi je bilo zanimljivo vidjeti tipa po imenu Velibor Džarovski, inače živu legendu iz doba bivše države o kojem se bez problema može napisati knjiga u nekoliko tomova. Šta je taj smuljo to nitko još nije a kad će ne zna se. U par navrata su glorificirali kocku do te mjere da je bolja od orgazma. Hmmm. Čudna konstatacija. Hajde da su rekli heroin ali kocka baš se i nebi složio. Inače baš i ne volim kocku ali ponekad zaigram belu, ajnc, tablonet, remi, remi na hand, grčki remi, francuski remi, poker, texaški poker i otvoreni poker. Nisam strastveni kockar ali mi nekad predstavlja užitak sjesti za okrugli stol prekriven čojom. U emisiji su najviše pričali o ruletu no to mi i nije neki gušt. Više me privlači borba protiv stvarnih protivnika od krvi i mesa. Ja u kocki ne nalazim strast mada i toga možda podsvjesno ima. Više uživam u nadmudrivanju protivnika, slaganju karata, iščekivanju prave karte, proučavanja lica protivnika, dokučivanja njihovih razmišljanja. Partija karata je za mene sociološko istraživanje. Dodatni stimulans adrenalinskom termometru. Provociranje protivnika do iznemoglosti kada te karta ide jer kada te ide moraš gazit po protivniku jer te se i sljedeći put plaši. Taktično povlačenje kada te ne ide no to je pojedincima veoma teško jer ipak treba slijediti određena pravila:

1. NEMOJTE KOCKATI!!!
2. Ako već kockate potrudite se da imate novaca za to, jer kada nemate novaca tj. kockate sa zadnjih 200 kuna vjerojatnost da će vas karta krenuti je 1:1000. Mene karta služi uglavnom kada sam primio plaću i nisu mi bitni novci. Igraš opuštenije a i fortuna je na tvojoj strani.
3. Ako nemate dovoljno novaca nemojte ni kretati sa igrom
4. Odredite si limit gubitka i poštivajte ga po svaku cijenu. Ovo je sigurno najteži dio.
5. Nikada ne posuđujte nekome novac u igri jer je jako teško igrati protiv svojih novaca. Poštivajte ovo pravilo i kada prijeti raspad igre zbog bankrotiranih igrača. Posuđivanje novaca u igri je zagrantiran gubitak.
6. Nemojte piti alkohol. On vam neće dati nadljudski snagu i hrabrost nego će vam usporiti čula što opet vodi u smjeru gubitka.
7. Kada izgubite novac ili limit koji ste odredili pokupite prnje i napustite igru. Odlazak kući po još novaca ili posuđivanje i pokušaj vraćanja novaca u ponovnoj igri vas vodi u totalnu propast jer kaže kockarska poslovica da "nije majka klela sina što je kocko nego što se čupo"
8. Kada vas karta krene ubijte protivnika u pojam, uzmite mu dušu, novac, gaće jer će uvijek strepiti od vas i lakše ćete mu blefirati sljedeći put. Na kraju mu ostavite za kruh i mlijeko i platite piće jer tako pokažeš da nisi bezdušan i igrači te više cijene a to je najbitnije u cijeloj priči.
9. Ne budite škrti, jer karta neće škrta čovjeka.
10. VIDI PRAVILO BROJ 1.

MP

Smjena vojske je bila velika. Tenkisti su otišli na Golansku visoravan. Nešto pješadije je ostalo a ostali smo i mi. Došla je MP – militari polis. Nisu imali teško naoružanje poput tenkova i bredlija. Samo su imali ham vije. A imali su i žene. Kakav dramatičan preokret u bazi. Američke maskirne žene sa puškama su stigle u kamp. Dodjeljen sam jednoj postrojbi koja je zapovjednika imala malu slatku poručnicu koja me podsjetila na kapetana Mikija. Eto, dobih zapovjednicu. Prljava mašta bi sigurno proradila da se nisam svaki put sjetio kapetana Mikija. MP-ji su bili nekako mirniji od tenkista i pješadinaca. Došli su direktno iz USA i nikada nisu bili nigdje na terenu pa im je sve bilo ko špansko selo. No baza je izgledala puno življe….i manje pederskije. Naše prevodilice su napokon dobile konkurenciju no opet se našla manja količina idiota (cca 50) koji su ponovno donosili još novije kataloge za naše dame. Među MP jima je bilo i bračnih parova ali nisu smjeli biti u istom šatoru. Muški sa muškima žemski sa žemskima. No inventivni ameri su instalisali FUCK TENT ili ti po naški jebaona. Tamo su se sastajali parovi te obavljali svoje tentanje ili ti po naški…..Napokon sam imao priliku doći u kontakt sa pravim afro-amerikankama, doseljeno-portorikankama i slično. No naravno kakav sam maler na mene se nalijepi jedna kuharica bujnih oblina u svakom pogledu te mi se upucavala pričom kako je dlakava po grudima. (za zainteresirane- adresa poznata redakciji). Morao sam ipak malo koketisati sa njom jer je ona izdavala hranu a repeta je ipak repeta. Ipak, bila je total otkačena i zabavna i frendli tip pa smo se i družili sa njom. Nekoliko vojnikica su bile "ril fajn es čiks" no takve su se družile sa afro-amerikancima cca 2 metra visokim, 2 metra širokim i ko zna još kakvim atributima a kad smo kod takvih atributa pane mi napamet jedan vic:
________________________________________________
Prićeralo crnca-unproforca u Sarajevu da piša a nigdje ćenife (wc-a). Uđe on u jedno dvorište i počne pišat. Kad eto ti Muje.
"Aloo, šta radiš to u mom dvorištu?"
"Sorry aj dont anderstend ju"
"Ma pusti ti te priče, BBC, CNN, i miči mi te kablove iz dvorišta"

Mrzim

Mrzim se ustati u 5 ujutro
Mrzim ići na posao u 6 ujutro
Mrzim ići na posao koji mrzim
Mrzim kada je 7 sati
Mrzim kada sam tek 1 sat na poslu
Mrzim kada sam budan tek dva sata a izgleda kao 10
Mrzim kada u 7 i 15 počne padati snijeg
Mrzim kada snijeg pada 715 sati
Mrzim kada ga gledam kako pada
Mrzim sebe kada razmišljam o proljeću

ovaj nema naslova....

Danas sam vozio 700 kilometara i smatram se umornim i odlučih to pretočiti u post. Bio sam u posjetu u bolnici u Klenovniku kod Varaždina. Krajolik je idiličan. Godi malo promjene nakon suve ravnice. Nisam neki spešl ljubitelj bolničkih posjeta naročito onih sa plućnim bolesnicima. No kako mi je djed tamo nisam imao previše izbora. Miris bolnice mi budi neki osjećaj anxioznosti tako da samo gledam kako što prije da dam petama vjetra. Čini mi se da je to vrsta hip hop hondrije koja čuči u svakom od nas…i čeka pravi čas. Tipična posjeta, proučavam lica ljudi koji se nalaze u sobi. Ne izgledaju previše obećavajuće. Sreo sam i jednog prijatelja iz svojih krajeva, čuveni kockar, Boža zvani Pub iz mog kraja. Otišao je na neku bezveze kontrolu i ustanovili su mu TBC. I sada je u Klenovniku. I dalje proučavam likove u djedovoj sobi. Jedan je samohodan i leži u ćošku. Prijatelj , koji bude kat niže, mi kaže da su jučer sahranili jednog iz te sobe gdje leži i moj djed pa je taj čovjek došao na njegovo mjesto. Perspektivno mjesto. Do njega leži mlađi čovjek od nekih 45-tak godina. Žut je i ima podočnjake boje jesenjeg lišća. Treći je neki čikica koji izgleda kao broj jedan iz Alana Forda. Kaže da kad izađe naješće se ko čovjek. Moj prijatelj kockar tiho mi govori da će izać al sa rukama prekrštenim preko prsa. Četvrti leži moj djed. Donijeli smo mu svašta. Vrijeme je ručka i neka žena im donosi klopu. Ne miriše loše ali se sjetim gdje sam i opet miris formalina vlada mojim nozdrvama. Svi jedu osim Broja 1. Žuti čovjek jede uz pomoć medicinske sestre. Ne izgleda mi najbolje. Otišao sam malo da se prošetam i da zapalim cigaretu ispred plućne klinike. Vratio sam se u sobu da još malo pročavrljam sa djedom pa da polako krenemo. U sobu ulaze neki ljudi na koje ne obraćam previše pozornosti. Kako su ušli tako su i izašli. Bez riječi. Gledam prema drugom krevetu. Žuti čovjek gleda u prazno. Moja baka isto gleda prema njemu. Kaže da je umro. Ušutkavamo ju. Gledam prema njemu. On gleda u prazno poluotvorenih usta. Ljudi koji su ušli i izašli su njegova obitelj. Ne mogu shvatiti da nisu rekli niti riječ. Jedinu. Vjerojatno su bili u šoku. Čujem da su se ubrzo vratili. Očekivali su kraj. Rak. Pozdravljam se sa djedom i u blagom šoku odlazim do auta dok moji još neko vrijeme ostaju sa njim. Čovjek i dalje leži mrtav. Mlad čovjek. Palim cigaretu i razmišljam o smrti…….

Poštanski kamijon iliti o biznisu

Baš me zanima procent ljudi koji su zadovoljni svojim poslom. Ja sam konkretno promijenio jedno 6-7 firmi ili organizacija gdje sam radio. Jednostavno nakon nekog vremena ti dosadi raditi na jednom mjestu. Nestane izazov. U Americi je sasvim normalno mijenjati posao svake dvije godine no u našim podnebljima to je nešto kao taboo tema. U principu "nisi lud mijenjat posao a ovakva kriza". Za jedne sam uspješan organizator posla no za druge sam ptica selica koja ne zna cijeniti ono što ima. Moji motivi su ili bolja plaća, bolja radna okolina ili novi izazov. Ljudi se jednostavno "učahure" na jednom mjestu i trpe i trpe. Prekovremeni sati, maltretiranje kretena koji su sto puta gluplji od tebe, raznorazne paranoje infantila na rukovodećim pozicijama. Čast izuzecima. Proučavanjem literature iz marketinga i managmenta vidiš da se može napisati paralelna knjiga u stilu "Anti marketing" ili "Kako pogrešno upravljati sa svime i svačime". No kad podvučeš crtu ti isti ljudi mlate novac totalno nekonvencionalnim metodama poput: "Nisam ti ja dužan platit topli obrok….jedi kod kuće", "Ako ti se ne sviđa ima drugi ko će te zamjenit", "Pa šta ako i nedjeljom moraš radit to je za dobrobit firme al nema veze što te neću platiti za to". Jednom prilikom sam za naređenog dobio takvog kretena koji se u antologiju managmenta uvrstio sa potezom da je bukvalno uzeo tipa iz skladišta i postavio ga za direktora filijale iliti svojeg zamjenika. Da fora bude veća ovaj je dao izjavu u stilu "Pa napokon ste me otkrili" i krene dolaziti na posao u odijelu. Sazove sastanak na kojem da izjavu da on ne bi trebao držati ništa teže od kemijske olovke. Možeš mislit. Dan prije je nosio gajbe sa pićem a sad mu olovka teška. Takvih stvari nema ni u najcrnjim komedijama. Nije postao čuven po svojim potezima nego po jednoj izjavi. Naime kada je glavni direktor filijale rekao da ima problema sa slanjem e-maila generalnom direktoru u centralu jer nije siguran dali ovaj ima AutoCad uskoči novopečeni direktor sa povijesnom izjavom "da sutra dolazi kamijon iz centrale pa ako ima problema sa slanjem mejla možemo ga poslat kamijonom…". Eto dokle je tehnologija napredovala…Otkaz tj. povratak korjenima u skladište je dobio kada je uporno jednu važnu narudžbu slao velikom dobavljaču ali je zaboravio navesti jedan sitni detalj…koja firma poručuje robu pa ljudi nisu niti mogli isporučiti istu….No uvijek se vratim na jednu poučnu poslovicu koja kaže "Ne mogu me toliko malo platit koliko ja malo mogu radit…."

Liga Prvaka

Evo ovih dana se igraju utakmice Lige prvaka pa me to podsjeti na jedinu utakmicu Lige prvaka koju sam gledao. Mislim da je bila 1994 godina kada smo se iz Pule gdje sam tada živio uputili prema Splitu. Mario, Mirko, Šarko, Šarkova cura "kent rimember nejm" i ja. Ovo zvuči ko grupa bombaša iz pionirske čete Boška Buhe. Busom smo do Rijeke a iz Rijeke trajektom prema Splitu. Trajekt je bio prepun navijača Hajduka koji su cijelo vrijeme našeg kratkog puta pili i pjevali. Mi smo samo pili. Put je trajao 12 sati. Sa nekim drugom prijevoznim sredstvom smo mogli stići i u Los Anđeles bez ikakvih problema. U Split smo stigli ujutro zakrvavljenih očiju jer su dečki pjevali cijeli put. Tamo nas je dočekao Mirkov bratić kod kojeg smo i došli u goste. Split sam do tada poznavao u radijusu oko željezničke, autobusne i trajekta pa mi je ovo putovanje malo više približilo taj izuzetno inspirirajući grad. Vrijeme je bilo lijepo, proljetno ni previše toplo ni premalo. Vozili smo se po splitskim ulicama slušajući The Cult što mi je dalo dojam kao da smo u LA-ju mada u LA nisam nikad bio a otići ću Tita mi. Malo smo se odmorili i krenuli u grad na utakmicu. Ono što me najviše fasciniralo je atmosfera u gradu prije utakmice. Brojni automobili sa Hajdukovim zastavama, brojne radio stanice istovremeno puštaju Hajdukovu himnu tako da imaš dojam da pjesma izvire iz svake pore Dioklecijanovog grada. Sve je u znaku utakmice. Na stadionu atmosfera iz snova. Dobro, možda ako neki Splićanin bude ovo čitao stekne dojam da sam bio oduševljen kao malo dite ali i jesam bio oduševljen ka malo dite. Razvila se neka ogromna zastava koja nam je pomogla da dunemo par džointa ali i da nije bilo zastave ne vjerujem da bi to nekome smetalo. Doris Dragović bosonoga pjeva Torcidi, Džiboni sa čarapama isto pjeva Torcidi. Utakmica super, Hajduk zabija gol, neki Bračani ispred nas se okreću, hvataju nas za revere od jakni i počinju sumanuto skakati. Skačemo i mi da se domaćini ne naljute. Hajduk pobjeđuje 2:1 i naš se put isplatio no i da nije bilo pobjede ne bi bili nezadovoljni. Vraćamo se istim trajektom. Novih 12 sati puta. Sve je full mirno jer su i najvatreniji navijači total umorni. Blago opušteni dobrom marihuanom uživamo u ljuljanju broda. Moj cimer se negdje izgubio pa sam ga pošao tražiti da budala nije spao s broda. Penjem se stepenicama i izlazim na zadnju palubu. Problem za njemačku turiskinju naslonjenu na ogradu jer taj što imam gumene đonove na patikama pa me ne čuje dok se penjem. Čujem ja nju. Dok valovi sustavno udaraju u brod udara i švabica ali iz svoje Debele Berte. Problemi sa stomakom. Dere li ga dere. Zastanem na zadnjoj stepenici i krenem prema nazad da joj ne bude neugodno al me ipak čuje i boje lica poput nizozemskog tulipana projuri pored mene. Još se dimilo iza nje….Cimera nalazim u Wc-u zelenog ko trava na Poljudu. Stižemo u Rijeku. Tadašnji bubnjar LET 3 na povratku kući na izlazu iz trajekta nam daje gajbu mandarina koju sa ponosom nosimo u Pulu kao ratni plijen.

Broken ingliš II

Prilikom jedne velike smjene vojske u bazi cijeli kamp je bio pretrpan vojskom i dok se nije obavila primopredaja dužnosti svi kapaciteti su bili i više nego popunjeni. Tako je i kod nas prevodilaca na spavanje došlo par nekih amerikanaca ali nisu bili u vojnom sastavu. U novom rasporedu baze dobili smo mnogo kvalitetnije šatore i sada smo bili raspoređeni u tri šatora. Prvi sa ženskim prevodiocima, drugi sa prevodiocima štreberima i rookijima i zadnji naš šator, šator Od sumraka do zore. Dofurali su nam jednog američkog profesora sa nekog univeziteta i smjestili ga u štreber šator jer su znali da bi čovjek poslije boravka u našem mogao imati ozbiljnih trauma, u krajnjem slučaju bar cirozu jetre. Tip je bio neki simpatični čikica grčkog porijekla čiji je zadatak bio da animira američke vojnike da se poslije vojske školuju baš u koledžu gdje on radi. Moram napomenuti da dobar broj vojnika u US army je pristupio baš iz razloga što si je želio osigurati visoko-školsko obrazovanje jer imaju neku foru u stilu odsluži 3-4 godine i onda imaš džabe fax. I tako je čikica dopao nama. cijelo vrijeme se smješkao jer kao što je i sam rekao bio oduševljen sa bosanskom mladosti i energijom koju smo posjedovali…Pih zablude. U našem Uvrnuta sisa šatoru vrijedilo je pravilo da svako ko nije amerikanac mora govoriti na domaćem jeziku. Čim bi neko počeo sa engleskim mi bi ga ili ušutkali ili istjerali jer bio nam je pun k… engleskog za vrijeme svakodnevnih misija. Prevodioci iz amerike su stalno pokušavali govoriti na engleskom jer im je to ipak lakše kao laško pivo ali smo ih nadglasali…..naravno kad su u našem žitu. To veče smo sjedili kod rukija u šatoru i igrali karte. Čikica je sjedio na svom krevetu i ko malouman se smješkao. Sve je bilo dobro kad na vrata dolazi Unkas iz svojih čuvenih paćeničkih misija u kojima ubjedi zapovjednika amerikanca da ne može pričati dok ne doručkuje pa cijeli konvoj čeka da Unkas jede. On je bio jedan od onih sa filmskim poznavanjem engleskog pa su mu tih par misija na koje je ipak morao ići zadavale glavobolju. Ulazi Unkas, nas je 15-tak u šatoru.
"Jooooj jesu me izjebali danas…moro sam 6 puta brojat tenkovske mine" govori i baca šljem na jedan od kreveta dok otkopčava pancirku. Pogleda u pravcu profe Grka
"Šta je ovo…opet novi prevodilac"
"Haj…maj nejm is Nikos" pruža mu ruku
"Nemoj ti meni engleskog, znaš da kod nas nema engleskog bato"
"Sori aj dont anderstend jou aj em ameriken"
"Alo…alo jesam reko da nema engleskog u našim šatorima"
Mi u horu već treći put ponavljamo da je čovjek amerikanac ali od bolova u stoamku od smijeha i ne možemo glasnije da govorimo. On i dalje ne konta.
"Pustite vi mene, ja ću njemu objasnit" okreće se ponovo prema njemu mašući rukom kao da sječe krmenadle na svinjokolji. "Bosanski pajdo, bosanski pričaj…ako nećeš idi u svoj šator"
"Aj rili dont nou vat ju tokin abaut aj em profesor from amerika"
Tada se lampica napokon upali.
"Aaaaaaaa…… profesor………pa što nisi odmah reko"
Pade zagrljaj, profesor zbunjen na kvadrat a mi u ofsjadu….

Broken ingliš

S vremenom smo postajali prave one stare "kuke". Ovladali smo smo svim fintama vezanim za posao koji smo obavljali. Među nama prevodiocima je vladalo nekakvo čudno jedinstvo i bilo je ohrabrujuće u prvim mjesecima nakon rata vidjeti složnost ljudi koji su došli iz svih mogućih krajeva. Od Saše iz Osijeka koji je bio definitivno najbolji prevodilac, Jasmina iz Gračanice, Sandre iz Šamca, cura iz Županje, Darka iz Sarajeva i mnogih drugih da ne spominjem sva imena. Nesvakidašnje zajedništvo (relativno) normalnih ljudi moglo je poslužiti kao primjer svakome. Bio je i neki tip umjetničkog imena Sendi koji se bavio pisanjem poezije. Zanimljivo da je tip čisti bošnjak koji piše knjige na ćirilici jer misli da su tako snažnijeg izričaja. vjerujem da je prodao jedno 2 i po primjerka svoje poezije. Jedan mlađi prevodilac je bio totalno opsjednut sexom pa smo ga stalno ložili na prevodilice što su nam one u znak zahvale vraćale gađanjem sa punim plastičnim flašama. Kada smo napaljenka pitali čime se bavi sav se nabrijao na priču (jer smo ga zapanjeno slušali) o tome kako se bavi oplodnjom svinja i kako im masturbiše da dobije sjeme i slične horni stvari. Predložili smo mu da to ispriča i prevoditeljicama jer su one total nimfo čarli ejndžels drolje. Opet smo dobili par flaša u predjelu glave a on je spektakularno istjeran iz njihovog šatora. Amerikanci koji su se stidljivo pokušavali upoznati sa nama (jer smo se mi uglavnom družili sa opičenijom ekipom koja je bila u postrojbama u kojima smo mi prevodili) su pokušavali naučiti i neke riječi na našem jeziku. Prve korake sam vam već opisao vezano za žicanje piva ali neki od njih u se zacopali u naše prevoditeljice pa su ih htjeli impresionirati sa poznavanjem par riječi na domorodačkom jeziku. Tako je jedan od malo hrabrijih vojnika napokon odlučio da se malo približi jednoj od njih pa me pitao kako da kaže
"Dobro veče i kako si?"
Potapšem ga lagano po ramenu, reko no problem maj frend ,
"Dobro veče se kaže – hoćeš li mi popušit"
On sav sretan polako se prikrada žrtvi, smješak od uveta do uveta, trijumfalno ispaljivanje prvih riječi u iščekivanju pozitivne kritike…..kad samo čuješ
"Pizda vam materina lopovska, and you motherfucker go to hell!!!!!!!!"
Prvi dio rečenice za nas domaće a drugi za pokislog don žuana koji nas je isto tako ganjao po bazi da se razračuna sa nama….

Jedačke navike

Što se tiče nekih američkih specifičnosti najviše su se mogle vidjeti u nekim jedačkim navikama. Svako jutro smo pod obavezno imali pržena jaja sa slaninom. To je bila ono što ja zovem "zicer klopa". Najviše mi se svidio način pripreme jaja kada naprave smjesu za kajganu i od te smjese naprave palačinku na plati koja je ujedno i prostor za pečenje, kao u njihovim onom lokalima gdje peku hamburgere. U tu palačinku onda možeš birati šta da ti ubaci. Meni je najbolja kombinacija bila sa sirom, šampinjonima i lukom. Tada se palačinka smota i malo zapeče tako da se sir unutra fino rastopi. Za doručak su u ponudi uvijek bili i nekakvi kolačići koje su oni preljevali sirupom po izboru. Dosta koriste te sirupe koji mi nisu nešto privlačni jer su nekako preslatki i imaju izgled kao one tekućine što izađu iz vanzemaljaca kada ih netko pogodi metkom. Dosta koriste i cornflakes ali imaj nekih milion okusa i oblika. Za salatu se dosta koristi slatki kukuruz i to mi se onako poprilično svidjelo. Na roštilju često imaju rebra koja prelijevaju kojekakvim umacima što u konačnici bude veoma ukusno. Poslije sam i sam nabavljao takve spešl roštilj umake koji su baš ono pikantni. Fora je što ameri mogu za jelo smješati sve, baš kao kad svinji daš onaj bućkuriš od svih ostataka. Jednom prilikom sam bio ponuđen sa sendvičom od kruha, žele namaza zelene boje i tanko nasječene banane. Ljubazno sam se zahvalio na ponudi. Imaju razne vrste čipsa. Zanimljiv je čisto kukuruzni koji umaču u svakojake umake. Od umaka mi se najviše svidio "cheese dip" iliti sir za umakanje po mom slobodnom prijevodu naročito ako je obogaćen "halupino" paprikom. Ta papričica je vulkan, ekvivalent našim feferonima ali feferoni su mala djeca naspram jednog halupinjo umaka koji sam probao do jednog vojnika mexičkog porijekla koji je umak dobio od kuće od svoje mame. Totalni urnebes, ždrijelo mi je izgorjelo u vatri. Mexikanac se ponosno nasmijao i rekao da njegova mama pravi i ljuće. No najbolja stvar je bila "beef jerky" sušeni goveđi jezik….mljac…stomak mi reagira samo kad se sjetim. Nije baš jeftina delicija ali definitivno vrijedi. Naročito one spajsi kombinacije. Probao sam žvakati i duhan. E to baš i nije nešto ali čisto da kažem da sam i to probao. Imaju dvije vrste. Jedna je krupna varijanta koja se baš žvače kao u kaubojskim filmovima a druga je "dip" koja izgleda da je sitno sjeckani duhan obogaćen sa raznim aromama. Stavlja se ispod donje usne i to jedan prstohvat. Poslije samo lagano pljuckaš sokove koji se kupe a usna ti izgleda kao u bantu crnkinja. Kada su u zatvorenom prostoru gdje nije red pljuckati onda nose boce (kao i one za pišanje) i pljuckaju u njih. Vjerujte da nije fino čak niti vidjeti kako izgleda sadržaj te boce. No sve u svemu može se dosta toga novoga vidjeti mada mislim da sam mogao vidjeti samo dio jer ipak nismo imali šoping centre poput Wall Marta koji sigurno imaju veći izbor na raspolaganju ali svakako intresting je probati nešto novo..pa makar i džabe bilo….

Goli kuhar

Poslao sam neki dan mejl JamieOliveru. Nije mi još odgovorio pa sam malo nervozan. Pozvao sam ga kod mene u moj kraj da malo proširi tu svoju knjižicu o klopi. Napravio sam mu i raspored za vikend.

PETAK: 19:00 doček na Zagrebačkom aerodromu
22:00 dolazak kod mene i konzumacija čvaraka dobrodošlice
23:00 večera lagana – grah, salata - kiseli kupus posut vegetom, uljem i crvenom paprikom. Kruh domaći iz krušne peći
24:00 spavanje (ko može)

SUBOTA: 07:00 Buđenje
08:00 Jutarnje rakijanje
08:30 Jutarnje rakijanje sa mezetom (kobasica, kobasica sa kulenskim mesom, sušeni svinjski mišić, crveni luk, vegeta)
09:30 Doručak – pogača. Prilozi – pečena jaja, pečena slanina tanko nasječena da hrska kao čips, preprženi grah od petka pržen u soku ostalom od pečenja jaja i slanine. Tanko nasječena kobasica i sušena svinjska pečenica (koja je primila par dimova). Luk prethodno isječen na 6 dijelova ali da se glavica ne rastvori skroz preliven sa malo vrelog ulja. Rendani kiseli kupus preplašen sa malo bibera i crvenom ljutkastom paprikom te uljnim prelivom. Domaći sir i kajmak.
Do 12:00 – preživanje
12:00 – početak pečenja pečenice. 18 kg očišćena.
12:30 – roštilj. Piletina marinirana – file, batak, krilo, želudac. Paprika roga domaća isječena na ploške. Paprika se peče nekoliko minuta. Ćevapi friški bez aditiva u turama po 10 komada. Pljeskavica začinjena ljutom paprikom sa dodavanjem sira trapista u završnoj fazi pečenja prije skidanja sa žara. Teletina, marinirana u mješavini sušenog domaćeg povrća, sječena tanko ko flis papir. Dotaknuti užarenu rešetku površinom mesa dva puta po 60 sekundi. Dva reda sudžukica, probiti čačkalicom na nekoliko mjesta da pusti sok. 4 pečenjka (kukuruza) – premazivati sa četkicom umočenom po leđima praseta koje se peče.
15:30 – 17:30 – Ručak – roštilj, salata paprika koja je skinuta sa roštilja, oguljena koža, natopi se uljem i doda se češnjak. Svježa salata "kristalka" sa lukom prethodno usoljenim zbog ubijanja jačine. Kruh natopljen sa sokovima iz praseta i zapečen na roštilju.
17:30 Meditacija sa preživ(lj)a(va)njem
17:45 – Kolači sa makom i orasima te sitno sjeckanim suhim grožđem
18:00 – večera – ohlađena prasetina, isječena na manje komade. Salata paradajz sa dimljenim sirom. Domaći sir i kajmak. Svježi ribani kupus. Ajvar od slatke paprike. Ljutika (vrsta ajvara) od ljute paprike. Svinjska koljenica prokuhana pa zapečena sa kupusom – prošarana sa sitno isječenom sušenom slaninom. Svježe paprike isječene na kolutiće i punjene kravljim sirom. Prova. Domaći svježi kruh. Knedle od šljiva. Pite sa krompirom, sirom i jabukama (sa jabukama - uz dodatak mljevenih oraha). Hladno pivo većeg kalibra. Hladna lubenica natopljena sokom od dinje.
21:00 – jutra – umiranje – 2 galona vode

NEDJELJA: 08:00 – Buđenje
08:02 – Doručak – srednje narezani kulen, djevenica, sušeni svinjski mišić punjen mljevenim mesom. Tanko narezana rotkva dobro posoljena. Vruće pogačice sa i bez sira. Srednje i tvrdo kuhana jaja od guske. Mladi luk. Hladna šljivovica.
10:00 nagovaranje Džejmija da krene
11:00 ulazak u auto
11:15 hvatanje Džejmija i ponovno vraćanje u auto. Definitivni odlazak na aerodrom u Zagreb. Sendviči za put– sa presanom šunkom, prokuhanom, namaz od sira sa rendanom paprikom i listovima sira i ploškama od kuhanih jaja.
15:00 nasilno uvođenje Džejmija u avijon.
15:05 mahanje

Misa

Sljedećeg jutra sam imao jednu nesvakidašnju priliku prisustvovati njihovoj misi. U sklopu baze bio je poseban šator za održavanje nedjeljne mise. Misa kao misa rekli bi ali nije baš tako. Svećenik, crne boje kože je izašao na malo uzvišenje koje bi se mogle nazvati podijem. Tamo se nalazio sintizajzer i baš me čudilo šta će to tamo. Bilo je nekih 40 osoba u šatoru većinom afro-amerikanaca. Svećenik je baš bio zanimljiv lik. On crn a odora bijela….ko mančmelou. Tada je nešto progovorio, ali nisam ga baš razumio no nije niti bilo bitno, mašući rukama kao da će poletjeti. Svi su se ustali. Usto se i ja. On opali akord na sintisajzeru i pjesma započe. Gospel na kvadrat. Fenomenalno. Horsko pjevanje, hendkleping, zvuk hamond orgulja, zarazne melodije. Pa što više jedan blues gitarista može poželjeti u svom životu (dobro Tyra Benks nemoj se ljuti zbog ove izjave). Čisto osjetiš kako sve dlačice na tijelu (dobro ne baš sve) odoše gore. Kao neka poplava da te zapljusne i osjećaš se sretno.
Na takve mise bi uvijek išao a ne kada svećenik davi sa nekakvim spikama koje nemaju baš veze sa nekim mojim poimanjem vjere i religije. Pjesma ipak daje neki osjećaj i budi ga u tebi. Makneš bez-veze od sebe i doneseš sebe sebi….a zar nije to bit vjere…?

4. july - nastavak

Moram ovaj post razvući jer bi ispao predugačak. Nakon batina popijenih od šveda laganini smo ispratili ostala natjecanja koja su oko prilike sva dobili šveđani osim onih na kojima nisu se natjecali a to su košarka i bejzbol, iskulirali smo se pored našeg šatora koji se nalazio pored glavne ceste u kampu. Šveđani su sjedili nekih par metara od nas likujući i odmarajući. Ostala je još samo jedna igra ali se oni nisu prijavili za nju a to je potezanje konopca. Fora je što se ne povlači samo konopac nego je na kraju tog konopca par tona teško vozilo gusjeničar koje inače uglavnom voze medicinske postrojbe. Natjecali su se vodovi iz satnija i to tko će za što kraće vrijeme prevući grdosiju na relaciji od 50 metara. Naravno da holivud vojnici naprave čitav šou od toga pa je to ličilo na pravi cirkus okoprilike kao kad su oslobodili Iwo Džimu. Ekipe od po dvadesetak vojnika su vukli vozilo a na samom čelu bi bio neki od zapovjednika koji je svojim pokličima dodatno motivirao svoje pulene. Imao sam osjećaj kao da sam na nekom futuristilkom rodeu jer je bilo kao u nekoj areni iz Mad Maxa. Svaka postrojba je bodrila svoje jer pobjeda u ovom natjecanju je ipak stvar prestiža. Prosjeci su im bili nekih 20-tak sekundi. Sve je mirisalo da će jedna pješačka postrojba osvojiti "konopac". Zapovjednici te postrojbe su se lagano smješkali……A smješkali su se i šveđani….još laganije. Natjecanje izgleda kao završeno a oni se pogledavaju između sebe dok sjede po strani. Njih 20-tak plus Helga fizioterapeut. Autobus ih već čeka da krenu natrag u svoju bazu udaljenju nekih 25 km od Colt-a. Svi gledaju u bradatog narednika. Tad se on polako ustade a za njim i njegova ekipa. Helga je ostala po strani. U stvari nema pojma kako se zvala ali Helga mi onako paše. Pravi su kavaliri ostavili damu da malo odmori. Jedan po jedan amerikanac od njih nekih 1000 se okreću i stišavaju povike. Polako shvataju da će i šveđani pokušati povući transportera. Nastaje totalna tišina. Šveđani oprobavaju kako im konop leži u rukama. 1000 amerikanaca se razmaklo da im oslobodi put. Narednik je pljunuo u ruke, protrljao dva puta, uzeo konopac i dok su njegovi podređeni čekali….čekali na znak. Tada je poviknuo nešto u stilu "OUUUUUAAIIIII" i povukao konopac. Svi su se toliko upeli da sam mogao vidjeti preciznu konfiguraciju svih žila na vratovima vojnika. Povukli su transporter tako da se prašina počela dizati. Čovječe kakva sila. Mislim da niti jedna osoba nešvedskog podrijetla u to momentu nije imala zatvorena usta. Vukli su kao mutavi. Samo je nekakva Titanic glazbena tema trebala da počne da svira i da slika bude u sloumušunu pa da ugođaj bude potpun. Na nekih pola staze kada su ameri shvatili da će i tu biti pobjeđeni netko je klapnuo rukama.
Jedan klap se pretvorio u dva, dva u 6 a 6 u sve.
Čovječe kakav je to prizor bio.
Šveđani furiozno prelaze zadnje metre uz zvuk 2000 dlanova, 10000 prstiju i trijumfalno prolaze kroz cilj za nevjerojatnih 18 sekundi uz totalne ovacije svih prisutnih. Filing kao pobjednički gol u zadnjoj sekundi. Svi su im čestitali i otpratili ih do autobusa vjerojatno ne znajući da će se švedi opuštati uz pivo iste večeri dok oni moraju tugovati uz Article 15….osim nas prevodilaca naravno….

4. july

Većina vas zna da je 4. srpnja za Amerikance jedan od najvažnijih nacionalnih praznika. Tako je Camp Colt u posebnom ozračju dočekao taj dan. Cijeli dan su na rasporedu bila razna natjecanja u mnogim sportovima. Mi prevodioci smo iskoristili priliku da taj neradni dan prijavimo i svoju ekipu i to za natjecanja u nogometu i odbojci. Pored tih sportova još se igrala i košarka, bejzbol, stolni tenis i poslastica dana – potezanje konopca. Za tu disciplinu se nismo prijavljivali jer su komotno nas mogli povlačiti konopcem koliko smo bili mamurni opijajući se veče prije..jer sutradan je neradan dan. Amerikanci su imali nekoliko ekipa koje su bile podjeljene po postrojbama. Kao spešl gests su pozvali ekipu iz Švedskog bataljona mirovnih snaga. Šveđani su inače svi u Bosnu došli na dobrovoljnoj bazi (za razliku od Amerikanaca) i imali su ful bolje uvjete nego oni. Plaća im je bila jedno tri puta veća, nisu imali Article 15 (zabranu alkohola), nisu morali nositi pancirke, i u njihovim PX-ovim si mogao kupiti pivo, viski i ostale blagodeti. na turnir povodom 4. džulaja su stigli autobusom. Baš su izgledali nekako šveđanasto. Većinom plavi, svi su bili baš kao oni likovi sa olimpijskih igrara. Vodio ih je nekakav zapovjednik, vjerojatno imena Gunar ili Olaf. Tipični viking, jedno metar 68 visok, Hulkove konstrukcije i naravno brade, kestenjaste boje. Prvo natjecanje je bilo u odbojci u pijesku gdje smo imali solidan nastup i bubali smo američke ekipe. Svaku priliku smo koristili da im smečiramo u glavu ili genitalije. No ipak uz američke suce u američkoj bazi protiv američke ekipe baš i nemaše neke prevelike šanse. U finalu svu šveđani izmasakrirali amere jer baš i nije fora da goste oštetiš nekorektnim suđenjem. Košarku nije trebalo niti promatrati jer se znalo ko je tu master blaster. Mi smo se prebacili na nogometni teren. Teren je bio srednje veličine, otprilike kao školsko igralište ali na relativno travnatoj podlozi. Naša ekipa prevodilaca je izgledala kao skupina zatvorenika u onom filmu sa Silvester "Uvrnute usne" Staloeneom. A još u blizini bodljikava žica i vreće sa pijeskom te naoružani stražari pa je pikčer bila potpuna. Smlavili smo dvije američke ekipe ljevonogih mexikanaca koji su mislili da su nešto u familiji sa Hugom Sančezom. Sve smo to upotpunili sa proslavama golova kao da smo pravi igrači i to metodom "poseri amerikance kad imaš priliku". E onda smo došli do finala gdje su naravno nas čekali olmajti šveđani. Zamislite si one scene iz filmova kada se pojavljuje opasni neprijatelj ili glavni junaci kreću u uzvratni boj nakon popijenih batina. E tako su se i oni pojavili. Čovječe, kompletna njihova ekipa u komplet Adidas opremi od glave do pete. Svi stoje u jednoj liniji i skidaju trenerke a ispod trenerke i dresovi. Među svim šveđanima i jedna šveđanka. Pitam ja njihovog trenera "Jel ovo fizioterapeut?"
"Jok, centarhalf"
Gledamo mi njih, a oni nas. Poče utakmica i nakon jedno 2 minute ljudi vode jedno 3:0. Ko da im je neko motore u guzicu ugradio. Njihov gol nismo niti mogli vidjet jedino ako se oni malo razmaknu a svi ko bandere. Ona "fizioterapeutkinja" nas je fino izmasirala tj. polupala nas ko kante i još da sramota bude veća i gol zabila. Tada sam se zareko da neću gledat nogomet jedno 26 godina. Kako se utakmica bližila kraju nikotinskometilalkoholne nakupine u našim mladim tijelima su total proključale pa smo se vukli po terenu ko skupina pijanih baba. U jednoj od čestih pauzica nakon popušenog gola morao nešto reć švedskom teneru reko:
"E jes ti fora dovest baš olimpijsku reprezentaciju na ovakvo prijateljsko natjecanje." Magnus Sjoren Torensen (ili tako nekako)se slatko nasmijao. No ipak smo ublažili poraz na kraju pa razlika i nije bila tako strašna…… samo 16:1…..

San bezdanu

Sumorni balast otkrivenja me odveo u nepoznatom smjeru viđenom u snovima što su me oznojili sinoć. Tražeći slova da formiram riječi spotaknuh se na dokovima usnule luke dok me brod sa crvenim jedrom uze u utrobu svoju. U zjenice moje nasuše tintu da vidim gore od sebe samog. Ruke me meke vode ka toplom, da li je vatra il pakao ne znam. Sramim se sebe jer strah je u meni, ponovo vidjeh očima svojim. Kaiš od vatre je na nogama mojim i duboke rane nesvjesno pravi. Padam u ponor samoga sebe. Zauvijek izgubljen u neznanju svom…..

Šetnja kroz predivna polja - minska

Jedan od "ljepših" zadataka koje smo obavljali je bio obilazak lijina bojišnice. Dobili bi pratnju od strane lokalne vojske koja je bila locirana tijekom rata na linijama koje bi obilazili. Jednom smo tako krenuli, što je najgore pješice, u obilazak jedne veoma duge linije razdvajanja. Krajolik je bio predivan. Cijelo vrijeme imaš osjećaj kao da te Predator od nekuda gleda. Komarci se časte sa leukocitnom smješom. Krećemo se kao u Vijetnamu. Sreća da opet prevodilac mora biti u sredini. Ah što se fino brinu o nama. A opet sve to radi svojih guzica. Svako malo onaj koji je ispred mene zategne nekakvu granu koja se katapultira ravno meni u facu i opali me po po usta. Svuda su lokve oko nas tako da mi čizme gotovo i ne trebaju jer su mi noge total mokre pa kao da hodam u čarapama. Nailazimo na bunkere koje scouti (izviđači) označavaju za inžinjerce koji dolaze poslije nas i dižu ih u zrak. Tip koji nas vodi je neki pametnjaković, pripadnik je srpske vojske i pametuje kao da sve zna. Na jednom raskrižju puteljaka on skreće desno a moj zapovjednik koji cijelo vrijeme prati mapu snimljenu ultra pentium 25656 satelitskim radarom sa zrakama i 10000000 mega pixela preciznu kao pogodak u jaje komarca na 200 metara praćkom.
"Ovuda ovuda" maše blago retardirani umišljeni brkica. Zapovjednik ga gleda i uporno mu viče da po njegovoj mapi tamo je minsko polje.
"Ma jok bre ja sam ih ovde postavljao, valjda ja znam" i ode frajer lagano čudeći se kako su glupi ovi amerikanci.
Čulo se blago FLOP!!! Kao kad otvarate ove nove pive sa povuci potegni zatvaračima….al malkice pojačano. "Joooooooooooooooooj" urliče
Bolničari trče, iznose ga na nosilima, sve je uredu, malo mu stopala fali……al valjda on zna gdje će sa pola stopala hodat….

Sex i grad

Sufrajući bezzzpućima blogovskog akvatorija (evo sve 4 riječi mi je Word podvuko (i ovu) kao neispravne) spadne mi na pamet kako ovaj virtualni svijet može dati zanimljive kombinejšne. Prateći svojedobno seriju Seks i grad i čitajući neke blogove dođoh do zaključka da je njujorška ekipa još uvijek u vrtiću naspram ovih cura koje pišu svoje blogove…..Evo, moje je mišljenje da bi kolovođa mogla biti BlackLady a volio bih čuti i vaše cijenjene prijedloge za ostatak ekipe…..

Adišnal info

Evo uspio sam naći jednu sliku od Camp Colta a ako nekoga zanima više može pogledati na ovome linku
Još uvijek po kući tražim autentične slike događanja na check pointu One i Colt base-u pa ako bude sreće da ih nađem eto ih na blogu....

i zadnja....da to su one....
al se nekad dobro gledalo ...baš

evo još malo očne nirvane....

Čirliders drim....

U kampu mi se ispunila i jedna od velikih želja, ne baš u punom obliku ali i ovo je bilo dovoljno. U sklopu podizanja morala svojim postrojbama ameri su helikopterom dofurali ni manje ni više nego prave, autohtone, izvorne čirlidersice sanfranciskofortinajnersa……(Cheerleaders San Francisko 49-ers). Čovječe, kakav spektakl za oči i ostale dijelove tijela. Većinom plave, visoke, crvene, u crvenim kostimima, kratkim suknjicama….aarghh. Popele su se na binu i počele one svoje plesove kakve možete vidjeti u pauzama NBA utakmica. 2000 jajcana unutra. Ludilo na kvadrat. Kotao je blaga riječ. Testosteron i adrenalin izvozili su se šljeperima iz dvorane. Svi u delirijumu. Htjedoh povikati: Uzmite me , nosite me, pa makar iz helikoptera bacite….
Kakav doživljaj. Vjerujem da je i u šatorima te večeri prije spavanja ,nakon što su otišli bio urnebes. No sve to ide u radni staž…

Povijesni basket

Bila je nedjelja i kulirali smo se u bazi. Nas trojica smo odlučili da odemo malo igrati basket dok se oni Džordani i Šakili o Nili ne pojave na terenu jer im onda samo možemo dodavati lopte. Mahir, Jasmin (inače tip je trenirao košarku) i ja smo se dovukli do zabavne hale i uzeli Spalding loptu te malo počeli šutirati. Tamo su bili još 4 nekih vojnika u sportskoj opremi koji mi inače i nisu naš djelovali kao sportski tipovi mada su bili afro-amerikanci (jesam fin, ne kažem crnac da se ne uvrijede). Prepuni sebe kakvi jesu izazvali su nas na dvoboj u basketu i to do 21 poen. Ajd šta ćemo mi i prihvatimo. Ubrzo smo skapirali foru. Jasmin je bio visok jedno 202 a ovim amerima se pita mogla s glave jest. Naravno da su fizički bili bolje pripremljeni jer mi smo bili pripremljeni za ispijanje vinjaka na 100 metara s preponama. Čim bi dobili loptu Mahir i ja smo kružili oko linije za tri poena i čekali priliku da se Jasmin the Bandera postavi ispod koša. Tada bi mu dobacili loptu koju bi on sa lakoćom spremio u koš. I tako jedno 21 put. Čovječe, koji bijes kod amera zbog poraza. Pošizili su total. Odmah su tražili revanš i to po svaku cijenu no mi nismo htjeli niti čut (nek se malo peku hehehe). Toliko su bili uporni da je u međuvremenu jedan od njih otišao negdje i nakon 5 minuta u dvoranu su uletjeli Mobley the Zakucam kad oću, i još dvojica crnaca iz Sing Singa, privremeno u vojsci ali sa garant NBA ugovorima u punoj sportskoj Najk ER (AIR) opremi.
"Gdje su gdje su ?" povikaše kao da traže nekoga da linčuju. Još je jedno pola postrojbe WARDOGSA stiglo da vidi strašnu osvetu nad brezobraznim prevodiocima koji ukaljaše njihov međunarodni ugled. Mi smo lagano pokupili opremu i krenuli iz dvorane praćeni gomilom povika poput "Pič….ce, kukavice"
čak je i zapovjednik satnije intervenirao da se odigra revanš ali mi nismo htjeli kvariti prvu pobjedu BiH samozvane reprezentacije u košarci u povijesti nad nadmoćnijim okupatorima iz amerike. Ovo ni povjesničari vjerojatno neznaju….

Denis

Među nama je bilo i par prevodilaca koji su poznavali otprilike nekih 30 riječi engleskog naučenog iz filmova. No bili su super ekipa a ameri su ih držali jer je prevodilaca trebalo. Najjači lik je bio jedan Denis , negdje od Tuzle. Visok 2.05 sa irokez frizurom, bradom i nekih 70 kila težine stvarno je bio osebujna osoba. Kada bi legao na svoj ležaj noge bi mu visile i padale na pod. Jednom prilikom su stražari trebali nekoga na glavnu kapiju jer su često dolazili lokalni ljudi pa je vojnicima na straži često trebao prevodilac da rastumači šta ljudi hoće. Denis je svoju karijeru u misijama izvan baze okončao kada je na jednom pregledu vojnog skladišta na pitanje američkog zapovjednika da pita čuvare skladišta kakva je municija u skladištu trijumfalno otišao po odgovor, vratio se i rekao zapovjedniku da se u skladištu nalazi MUNICIJA. Vratili su ga u bazu i on je svjesno obavljao zadatke na centralnom ulazu jer je to bio njegov doprinos nama ostalima da se ujutro ne ustajemo iz kreveta a on ipak nešto odradi. jedno jutro je uletio kao furija i sve nas probudio:
"Alo, alo de se probudite" viče i drma prvog do ulaza
"Šta je bilo?" pitamo sanjivi
"Kako se kaže kifla, došo onaj pekar a ne znam kako prevest kifla"
"Ma reci LITL BRED"
"Ma reko sam pi.. mu materina američka, ne razumije"
"Ma uzmi kiflu od pekara i pokaži stražaru"
"E ta ti je dobra…fala"
Jednom ga je prićeralo na WC u neko doba noći a kako se ćenifa nalazila nekih 500 metara od našeg šatora nije mu se dalo toliko pješačiti a možda je i frka bila pa je otišao u neko grmlje jedno 15 metara od šatora prema ogradi koja je opasavala bazu. Tamo su bili neki stubovi koji su nekada vjerojatno činili konstrukciju neke hale. Čučnuo on i počeo duboku meditaciju kad naiđe radnik iz održavanja baze koji je imao onu kacigu na glavi sa svjetiljkom. Čovjek valjda čuo sumnjive zvukove i krene prema mjestu gdje je Denis kenjo. Stane on na jedno 2 metra od njega i gleda u njega a svjetiljka obasjava u Denisovom smjeru. Možeš mislit scene.
"Šta je, šta si stao ko milicajac, zar nikad nisi vidio čovjeka da sere"
Šta će ovaj se pokupi i ode…
Jedne ljetne večer su radnici na održavanju prskali kamp onim dimom protiv komaraca. Cijeli kamp je bio prekriven dimom. Te večeri smo imali jednu od naših trijumfalnih pijanki te su svi dobrano popili i pospali. Denis ustao u neko doba (valjda ga opet prićeralo) i krene van i izađe i stane. Pogleda po bazi a ono sve u dimu. Radnici u bijelim odjelima i maskama šetaju se svuda okolo, dim se povija svuda, a nekih 2 ujutro. On se vrati lagano unutra i kaže:
"Jebo te ljudi, izgleda da sam umro"
A jes bio sretan kada smo ga razuvjerili…..

Baza insajd

Baza je sve više ličila na pravi mali grad. Blato je nestalo. Napravili su staze od drvenih podova. Dovezli su velike kontejnere koji su u biti bili tuš odaje. formirana je prava kuhinja gdje je bilo zaposleno lokalno stanovništvo. Napokon smo imali pristojnu klopu. U sklopu jedne velike hale su napravili pravi centar za svašta. Tu je npr bila knjižnica, tu ste mogli pored knjiga uzeti i neke društvene igre. Ja sam sebi uzeo RIZIKO i odnjeo kući jer nigdje nije pisalo da se mora vratiti. U jednom kutu je bio bilijar. Na jednom zidu je bio postavljen koš tako da se svaki dan moglo uživati u bravurama vojnika afro-amerikanaca. Stvarno im je košarka u krvi. Mobley je bio jedan od njih. Baš sam se nagledao lijepih zakucavanja. Pored toga bila su i dva stola za stolni tenis, veliki TV za projekcije filmova, teretana, pozornica za kojekakve brifinge, sala sa videoigrama, mali caffe te vešeraj kakav i dalje sanjam. Dođeš sa prljavim rubljem u vreći koju su već dobio od njih i predaš lokalnim curama koje su tu radile a svaka izgleda…lijepo (da nedam neki opscen komentar) i dođeš nakon par dana a ono sve oprano. Samo daš kupon i dobiješ svoje čiste stvari. Eh ti dani. Mi smo pokušali koristiti teretanu no nakon par upala i istegnuća smo odustali. Naročito kada se pojavi par crnaca sa kazićem od 645645645 vati i sa bicepsima da se prepadneš. No mi smo prevodioci tih dana kada nije bilo misija imali razne zanimacije. Uglavnom smo igrali RIZIKO ili karte a onaj tko izgubi morao bi ići do grada i donijeti dvije boce konjaka. Naš šator je bio utočište i za vojnike koji su znali da je kod nas dobar provod a ujedno i jedini provod u cijeloj bazi. Imali smo i par prevodilaca koji su bili rođeni u USA ali su porijeklom iz ovih krajeva. U biti oni su bili amerikanci koji su znali pričati naš jezik jer su tamo i rođeni i sve ostalo. Mala razlika između nas domaćih prevodilaca i njih je bila u plaći oni su imali oko 10.000 maraka mjesečno a mi 1000. Baš sitnica. Inače su bili ok momci. Snabdjevali su nas sa original levisicama po cijeni od 25 dolara i to direktno iz amerike jer su tamo ful jeftine. I Calvin klajn gaće su dofuravali po nekim smješnim cijenama. Mislim nisu oni dofuravali al su im njihovi roditelji slali a oni nama davali po nabavnoj cijeni. Fini neki ljudi.

Vježba sa hepi endom

Nakon par dana odmaranja u Colt bazi dobili smo premještaj u mjesto koje se zove Odžak. Tamo je isto bila neka baza koja se nalazila u total raspičenoj tvornici koju bi ljudi iz Hirošime i Nagasakija proglasili tehnološkim čudom. Cilj je bio provjera borbene spremnosti WARDOGSA. Ono što nisam spomenuo o njima je da je ta ekipa bila u prvom iračkom sukobu i stvarno su bili u makljaži sa iračanima. Dobro, ameri vole da se hvale o svojoj superiornosti ali lako je biti superioran kada ti ispričaju kakva je bila bitka. Jedan izviđački helikopter sa radarom se privuče blizu iračkih položaja i locira iračke tenkove laserom. Tada 12 apača (helikoptera iliti vrtoleta) sa bliske udaljenosti od nekih 5-6 kilometara samo ispali navođene projektile i razbuca komplet iračku brigadu. Ovi pojma nemaju šta ih je snašlo. Kupole iračkih tenkova samo lete u zrak a oni uopće neznaju odakle smrt dolazi. WARDOGSI samo ulete i počiste ostalo. Baš superiorno. Mobly, crnac kojeg sam spominjao je izgleda jedan od par ljdi u US Army koji je morao uništiti američki tenk. Tenk je bio oštećen, vjerojatno.
No da se vratim na vojnu vježbu.
Blokirali smo cestu neke dužine 5 kilometara. Ja sam bio na jednom kraju blokade a drugi prevodilac, moj frend Mahir na skroz drugom kraju tj. na početnoj točci. Vježba se sastojala u tome da se tenk sjuri niz tu cestu u dužini od pet kilometara i laserom poentira mete u poljima sa obje strane ceste koji su predstavljali ciljeve. Sve se odvijalo bez prave pucnjave, samo fiktivno. Ja sam se izvalio u HUMMER-u (ono skupo auto što je Rojs vozio išarano američkom zastavom i koje košta cca 120.000 dolara) i slušao preko vojnog radija tijek vježbe jer smo svi bili uključeni. nakon par prolazaka tenkova čuli smo neku frku na radiju. Hitan poziv za prevodioce. Desila se nesreća. Automatiše smo zalaufali Hummera i krenuli prema mjestu događanja. Čuli smo preko veze da je udaren kombi pun djece. Prestravljeni smo se približavali mjestu udesa ne znajući što nas čeka. Stigao sam prije ostalih prevodilaca. Abrams je bio na lijevoj strani ceste a Wolksvagen kombi iz hipi vremena na desnoj strani. Pored kombija su stajala djeca i prestrašeno gledala. Njih desetak. Vozaču kombija se ukazivala prva pomoć. Odahnulo mi je kada sam vidio da nitko nije ozbiljno stradao naročito od djece. Jedino je šofer kombija zadobio lakše ozljede glave dok je iskako iz kombija jer je samo par trenutaka nakon toga abramsova topovska cijev udarila na mjesto gdje je sjedio. Šta se dogodilo? Šofer je zaobišao našu blokadu nekim sporednim putem i krenuo prema gradu. U međuvremenu je baš Mobleyev tenk naletio u punom jurišu. Kada su skapirali da nailazi kombi već je bilo kasno. kabina je ličila na uvertiru faširane šnicle. Mobley je stajao pored svog tenka prekriženih ruku. Neobično ga je bilo vidjeti ozbiljnog. U stvari tada sam ga prvi i jedini puta vidio ozbiljnog. Prišao sam mu da mu malo pokušam vratiti raspoloženje
"Gdje si djeco-ubojicu"
"Gdje si Guffy"
U međuvremenu jedno od djece se pojavljuje iza kombija. Na sebi ima majicu sa američkom zastavom
Mobley: "I guess that motherfucker will never wear that shirt again"
Mobley se vratio u život. Bilo je fora slušati poslije u zapovjedništvu snimak konverzacije iz tenka za vrijeme incidenta. Išlo je otprilike ovako:
Zapovjednik tenka: "Meta na 15 sati"
Vozač "Dodajem brzinu"
Mobley: "Nišanim….tatatatatatatatat(simulira zvuk pucnjave)"
Zapovjednik tenka: "Pješadija na 9 sati"
Mobley: "Imam ih…tatatatatatatata"
Zapovjednik tenka: "Vozilo vozilo na cesti!!!!!!!!!!!!!!Vraćaj cijev uspravno!!!"
Baaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaammmmmmmmmmmmmmmmm. Prasak. Tenk staje.
Mobley: "Ups"

Bogu hvala sve je dobro prošlo jer …..hepi end je najbolji end.

Patrola

Za vrijeme dana kada smo bili u bazi odlazili smo u raznorazne misije. One su uključivale obilaske raznih skladišta oružja, municije i ostale tehnike. Preglede vojnih postrojenja, patrole, osiguravanje kojekavih dešavanja. Misije sa tenkistima su bile moćne. Vozio sam se u Abramsu, čudu od tenka a to baš nije privilegija svakog smrtnika (imam pravo malo da se hvalim). Posada broji tri člana. Zapovjednik, vozač i ciljač. Ciljač samo označava mete laserom a top se automatski puni. Može se naciljati i do 7 meta odjednom a top onda sam gađa. Eh da mi je ovakav sustav primijeniti kod žena. Dobro, dobro samosvjesne dame šalio sam se. Vožnja unutar tenka i nije neki spešl filing jer imaš osjećaj da si u kotlu ali kada si dopola u tenku a dopola iznad tenka e to je bato već nešto. Kao da si glavni hadžija u kvartu. Nabiješ onu kacigu sa mikrofonom kao na evroviziji i čavrljaš sa svima od posade. Jednom se tako vozimo okolicom Brčkog, na površini tenka narednik i ja kad odjednom sa strane ceste stoji original totalni autohtoni četnik. Brada, šubara, kokarda, nož za pojasom, ko da mu je dražo mihajlović tetka. Kažem ja naredniku, tj. zapovjedniku tenka:
"Vidi četnika"
"Ozbiljno, stvarno četnik?" čovjek totalno zapanjen
"Alo, vani je bio četnik" dovikuje ostalima u unutrašnjosti tenka
"Jebo te….pravi četnik" ponavlja mi ushićeno
I nastavlja: "A reci mi, jesul četnici ono Hrvati ili Srbi?"
E jebi ga naredniče…fulo si malo obuke u Njemačkoj prije dolaska u Bosnu…a?

Natrag u bazu....

Nakon par tjedana su nas vratili u bazu. Pa red je bio da i ja imam koji slobodan dan. Prednost ovakvog lajfa je što si mogao uštediti gotovo sve što si zaradio jer nisi imao gdje potrošiti. Klopa džabe, spavanje džabe, a za cugu i cigare trampa. U bazi Colt se nalazilo nas 15 prevodilaca od toga 10 tak muških i ostalo ženske. E one su živjele ko bubreg u loju. Možeš zamislit bazu sa 2000 mudonja i njih 5 cura. Šta su im radile. Sjednu lijepo u svoj odvojeni šator i pecaju. Dođe mladi amer iz Kentakija i slini pored nje a donio je najnoviji katalog sportske opreme da ga pokaže dragoj prevodilici. Njena spika ide otprilike ovako:
"Jooooooj što su lijepe ove patike"
Amer odmah zaokruži broj u katalogu. Pada lagano milovanje po glavi.
"Jooooooj što bi ova Najk trenerka pasala mom bratu koji nema šta da jede"
Naravno zaokruživanje. I tako jedno pola familije.
Nakon par dana roba dolazi, predaje se voljenoj a ona to složi ispod kreveta.
I tada na red dolazi drugi vojnik….I tako u krug. Fora je što su se na kraju sve udale za amerikance i otišle u USA (barem one koje ja poznajem).
Pa i ja bi se udo da sam mogo ….ali nije bilo amerikanki…one su došle nešto kasnije…..

Svirka

Jedan dan su nam došli tri tipa iz nekakve zabavljačke postrojbe koja je zadužena za podizanje morala te odsvirali par pjesama na gitarama i banjo-u.
To je bila svirka. Savršeno. Svirali su onu temu iz filma Oslobađanje.
Melem za uši.
Onda sam ja pitao mogu li probati njihove gitare.
Da oriđinale Gibson gitare...
Počeo sam svirati nekakav blues a ostali su me počeli pratiti na svojim gitarama i bendžu. Imao sam to zabilježeno na traci ali sam negdje zagubio.
Iznenadili su se da i u Bosni netko zna nešto svirati.

Otišli su ubrzo ostavljajući osjećaj polja Luzijane u našim šatorima…..

Balada o Denykenu

Ponovo sam poslao CD na 4 adrese. Dvije u Hrvatskoj, jedan u Srbiju i jedan u Bosnu. Baš me zanima šta će se ovaj put desiti. Vjerojatno ništa. Tako ti je kad si no name autor. Jednom smo se javili na natječaj koji je organizirao Denis Mujadžić – poznatiji kao Denyken. Trebalo je poslati 1 pjesmu zakompilaciju na kojoj je trebalo biti 16 bendova sa po jednom pjesmom. Naravno da smo poslali CD jer ipak to izdaje producent poput Denykena, to mora biti nešto. Eh da, trebalo je poslati i 300 maraka za troškove tiskanja no to smo nekako nagrecali, točnije dao nam je naš tadašnji menadžer gospodin Livio Morosin (Hvala Livio). Mi smo trebali dobiti nekoliko kopija tog CD-a. I čekali mi, čekali, čekali, prođe Godot pored nas a mi dalje čekamo i čekamo…i prođe od tada 10 godina a CD-a i para nigdje. Kakav poticaj za mlade bendove od rok GURUA DENYKENA, akcija OPLJAČKAJMO MLADE BENDOVE HRVATSKE….uzmimo im zadnje pare dok se oni nadaju da će se njihova pjesma zavrtiti na radiju….koje budale 16 bendova puta 300 maraka jednako 4800 maraka ili 2400 eura ili što bi gastarbajteri rekli ojra, fina lova nabrzaka. Nedavno je izašla neka njegova kompilacija i podsjeti me na prevaru koju je izveo. E čekao sam 10 godina a sada imam priliku i da to objavim. No njega se ne može naći a volio bih ga naći a ako ga ne nađem poručujem mu ovo:
Poštovani Denykenu, slobodno mi se javite da Vam dam još 300 maraka ako ti fali…jer nije Beg cicija…..


p.s. ako ima još netko nasamaren tada 95-te neka se javi na mail

Gozba

Jednom sam im pripremio pravu gozbu. Naručio sam prase i sve ostalo što uz to ide. Sve je dotureno kolima do postaje. Prase na ražnju, salata, kruh, kolači, piće (bezalkoholno jer je došao i satnik Zaboravih mu ime). Pekli smo ga iza šatora i to je bio totalni doživljaj za njih. Nakon prašćića Bejba to je sigurno bilo najslikanije prase na svijetu. Klopa koju smo dobijali je bila katastrofa. Svaki dan su nam iz Colt baze dovlačili jelo koje je svaki 5 dan ličilo na nešto. Imali smo i lanč pakete koje oni zovu MRI ili tako nekako. To su smeđe zapakirane porcije u kojima imaš svašta nešto, kao Sport Bili u svojoj torbi. Ja sam protestirao više puta što nema gemboja unutra ali nisu me slušali. Sva im je klopa bila nekako bljutava ali uzmete mali tabasco koji je bio sastavni dio tog paketa i narokate na klopu pa se nekako može i jesti. Od tada imam malo krupnije oči jer je bila prava golgota nakon te hrane ići na ćenifu (WC). Prase je smazano u hipu, ja sam dobio poseban kultni status u WARDOGSIMA a i ostalo je nekih 150 maraka viška od nabavke za gozbu….

Ćevapi

Jedan dan je u check point uletio nekakav fast fud kombi koji je prodavao ćevape i hamburgere. Šokirani vojnici su uspjeli kupiti jednu turu ćevapa i u orgazmu ih pojesti ali ih je zapovjednik podsjetio na Članak 15 – nema klope od lokalnog pučanstva. Sutradan se kombi opet pojavio ali sam mu rekao da se parkira nekih 100 metara od postaje što su oni i učinili. Jebi ga ja gladan i odem ja i kupim si ćevape, velika porcija turbo indžekšn sa lukom. Vratim se u bazu, sjednem ispred glavnog kontrolnog bunkera, odmotam papir, pokupim sline koje su mi iscurile od mirisa i krenem jesti. Jebote ko da sam pustio nekakvu mamilicu kad se vojnici jedan po jedan počeše skupljati kod mene. Uzmem jedan ćevap pa ga polako zagrizem, pa gnječim sjekutićima, prebacujem sa kraja na kraj usta, ubacim malo luka i nasmješim se kao da mi je teško nositi sa svim tim svemirskim užitkom. Oni jadni gledaju, pitaju šta je to (pogotovo oni koji dan prije nisu imali sreće da kupe ćevape na fast fudu). Kod njih je fora da pitaju šta je to nadajući se da ćeš ih ponuditi. Dao sam im da probaju i baš ih je gušt bio vidjet kako uživaju u mesu i luku i lepinji. I zapovjednik se mašio i probao malo. Tada nam je sinula briljatna ideja kako da zajebemo Pentagon. U zakonu piše da vojnici ne smiju kupovati od lokalnog pučanstva ali ne piše da prevodilac ne smije kupiti ćevape i POKLONITI ih američkom vojniku. U sekundi je sakupljena lova i ja odem po ćevape. Ćevapi su koštali 2 $ ali sam im rekao da ćevapi koštaju 3 $ jer ipak usluga je usluga. Kad sam se prvi puta vratio sa nekih 15 porcija jedan se napravio pametan pri vraćanju kusura. kaže on :
"Vidio sam ja jučer da su ćevapi 2 a ne tri dolara"
Ja lijepo uzmem ćevape nazad i rekoh mu nema problema idi ti pa ih kupi, smartesu. Nije prošla niti sekunda a on viče Neka, neka kip d čejndž.
I tako svaki dan. Kola je bila po normalnoj cijeni jer ipak sam želio imati kvalitetnu uslugu. Na kraju mjeseca sam imao oko 200 dolara u novčanicama od po 1 dolar. Lijepa gomilica…..

Tenkisti

Nakon 10 dana stigla je smjena. Pješadija sa Bredlijima je otišla a stigli su glavni asovi. Tenkisti. Čovječe. Bredly je moćan stroj ali Abrams tenk je monstrum. Scena odlaska 4 Bradlija sa kontrolne točke i dolaska 4 Abramsa se zauvijek urezala u moje sjećanje. Takva grmljavina se teško može doživjeti u nekim realnim uvjetima. Surovi miris kerozina puni nozdrve dok zemlja podrhtava. Zvuk turbina podsjeća na avionske motore. Iza Abramsa se širi takva jara da se ne smije stajati iza njih. Totalni adrenalin. Jedinica koja je stigla zvala se WARDOGS, točnije satnija se tako zvala a na Check point one je stigao jedan vod i to totalnih luđaka kakve možete vidjeti samo u filmovima. Iz jednog tenka je izašao jedan crnac visok cca 2 metra. Nije mi bilo jasno kako je uopće stao unutra. Negdje imam i slike tih događanja no trenutno ih ne mogu naći ali čim ih nađem skeniraću ih i postaviti na blog. Crnac se zvao Mobley. Zlatni zub pod obavezno. Sada kad se sjetim imao je sličan glas kao ona ženska u seriji Dadilja. Odmah su svi došli da se upoznaju sa mnom i da se pohvale sa svojim tenkovima. rekli su ako ih netko napadne da će mene zavezati za bunker i sa svoja 4 tenka pokoriti cijeli moj grad. Stvarno su se voljeli zejebavati. čak su i zapovjednici bili kul te nisu toliko rigorozno gledali na sve propise izdane od strane vojske. Upoznao sam ih sa postajom na čemu su mi bili zahvalni. Nakon prvog dana upoznavanja prešli smo na posao. Bližio se Uskrs i ljudi su u sve većem broju prolazili kroz naš ček point. Ljudi koji su prolazili su bili neopisivo sretni što vide mirotvorce i svi su nam nudili pivu koju su nosili sa sobom kućama. E kvaka je bila da pješadinci nisu baš mogli uživati u blagodatima darivanja jer su neki zapovjednici bili malo zajebati poput poručnika Coxa. Ovdje je situacija bila drugačija. kada su tenkisti skužili da se može doći do piva koje im je u tim momentima bilo zanimljivije od zlatnih poluga brzo smo našli zajednički jezik. Dogovor je bio da se ja ustanem oko 11 sati kada glavni zapovjednik ode na spavanje i da tada pokupimo pivo koje nam daju prolaznici. Radili smo kao manufaktura. Brzim kursom sam ih naučio kako da kažu Dobar dan i Dobro veče tako da to kažu dok ih putnici zapanjeno gledaju. Sljedeće je bilo "Imaš pivo" pitanje. Fora je uvijek palila. Pivo smo trpali u vreće koje su služile za punjenje pijeska. Na kraju jedne smjene smo znali nakupiti i nekoliko punih vreća sa nekih 100-tinjak piva različitih vrsta. Kada dođe druga smjena njima damo njihov dio harača, mi pocugamo svoje i onda na mirano, opuštajuće spavanje. Eh..al se nekad dobro pilo baš…..

Frka na Check point one

Jedne večeri je pao obilan snijeg. Prizor je bio fenomenalan. Reflektori pokretani dizelskim gorivo ritmično su brektali dok su obasjavali cijeli kamp. Nigdje žive duše. Vojnici u bunkerima na smjeni a mi ostali u šatorima. Lagano sam se izležavao na krevetu ali nikako nisam mogao da zaspim. Bilo je nekih 11 sati navečer. Izašao sam iz šatora i otišao do centralnog bunkera jer je tamo bila dežurna smjena. Skupili smo se oko grijalice ko penzioneri oko banke pred mirovinu i lagano čavrljali. Naišla je jedna kolona automobila jer su sada imali taktiku da čekaju na ulazu u ček point dok ih se neskupi više pa da zajedno prođu krizni dio gdje su ćapali aute, pa smo izašli da ga prekontroliramo čisto da protegnemo noge. Kada je kolona prošla još uvijek smo stajali vani diveći se snijegu koji je tromo padao. Odjednom se začu šištanje i iza porušenih kuća sa druge strane ceste izlezi signalna raketa i odleti visoko u zrak. Oko cijelog kampa su bile razapete "trip flyer" signalne rakete kao oiguranje ako netko proba neovlašteno da uđe u bazu. Čovječe koja frka nastade. Totalni film, M-16 se repetiraju i odmah trk prema mjestu odakle je raketa aktivirana. Baš je bilo moćno…ko u Spašavanje vojnika Rajana…..na plaži Omaha…..jedan odmah ulijeće naprijed, druga dvojica pokrivaju bokove…..sve se odvija munjevitom brzinom…a kud svi turci tu i mali Mujo…trčim i ja sa njima mada nemam pojma zašto. Dvojica osigurača staju zauzimaju pozicije a onaj prvi nestaje u mraku u svrhu opkoljavanja. Dolazi i pojačanje. Kupole sa topovima na Bradlijima se okreću u našem pravcu. Tita ti nećel valjda greškom oplest po nama. Napeto iščekivanje. Očekujem da će 64 terorista sa mačetama izletiti i da će nastati total fajt. Opet tišina. Ni traga ni glasa od prethodnika. Čujemo korake. Puške se dižu na gotovs u pravcu odakle dolaze koraci. Čekam kada će da rokne.
"Dont šut its mi" viknu onaj što je otišo u izvidnicu. Jebo ti ja m… mislim. Oš da mi srce otpali u cvjetu mladosti. Sreća pa se javi jer bi ga ova dvojica izbušili ko goblen. Na kraju se ispostavilo da se žica aktivirala od težine snijega. Osjetljiva neka žica…..ko i moje srce…..

Trampa

Trampa je sastavni dio svakog američkog vojnika, no ja sam ju veoma brzo doktorirao tako da sam izvlačio i koristi iz iste. NPR. Odem u grad i kupim litru vodke. Tu litru vodke zamješam sa litrom vode i napravim dvije litre neidentificiranog pića. E ameri su imali ARTICLE 15 ili član 15 koji im je strogo zabranjivao konzumaciju alkohola i bilo kakve hrane od lokalnog pučanstva što je njih veoma pogađalo a mene usrećivalo. Za jednu litru takve brlje (koja je mene koštala 4 KM iliti 16 kuna) sam bez problema dobijao šteku Marlbora. Njima su strogo zabranjivali alkohol ali niko nije zabranio to isto prevodiocima. He he. Recimo ja od kuće dofuram nekoliko maskirnih prsluka od ujaka koji je bio zidar i full u bili izderani te ih stavim na svoj "KAT" (krevet) i čekam. Tada obično naiđe netko od vojnika jer su često voljeli dolaziti u šator kod nas prevodilac jer su znali da kod nas uvijek ima dobre zabave (čitaj žena prevodilaca, alkohola i ostalog zabranjenog voća) i čekam. Vojnici, inače pasionirani skupljači suvenira iz Bosne dođu i pitaju
"Šta ti je to?" pokazujući na prsluk
"ma ništa, nemoj me pitati" odgovaram
"Kako , daj reci molim te"
"Ma ujak mi je poginuo na ratištu u tome"
"Ah, baš nam je žao"
Mala pauza
"A dali bi htio to prodati?"
"Ma ne dolazi u obzir" ja uvrjeđeno
"Ok Ok" pauza
"A stvarno nebi htio to prodati ni pod kojim uvjetima?" uporni su
"Dvije šteke Marlbora, 3 Pringles čipsa i Six pack 7up-a " poklekoh
Tada nastaje trka do PX i donose traženu robu te odlaze.
Lagano izvadim novi prsluk iz ruksaka i pecam…..

Isprika

Na kvaliteti slika
Je...ga neznam bolje

Check point one - V

Imali su masu dobre glazbe jer im je to bilo sastavni dio opreme. Etui sa brdom CD-a su bili obavezni kod gotovo svakog vojnika. Ukusi su bili različiti ali su se mogli podijeliti na tri glavne grupe. Crnci su slušali RNB i rap, stariji bijelci iz ruralnih sredina country a ostali RNR i Metal. Baš se moglo naći svašta u tim kolekcijama jer ima masa dobe glazbe koju možda nikada nebi niti čuo da nisam bio sa njima. Sastavni dio opreme u njihovim novčanicima su bile i slike žena i djevojaka. Čim bi se upoznao sa nekim od vojnika odmah leti da ti pokaže sliku svoje drage. Bilo je i finih cura ali najbolje je bilo kad ti kaže da vidiš njegovu seks bombu a ono neka retardirana žbljoha na koju niti biciklo nebi čovjek naslonio. Masa ih je bila oženjena sa ruskinjama i ukrajinkama koje su naručili preko kojekakvih kataloga koji su sada popularni i u našim krajevima. No izgleda da su imale dobru računicu. Prosječnom amerričkom vojniku plaća legne na račun kod žene koja se nalazi u bazi u Njemačkoj a on dobije neku siću za cigare jer je tako potpisao prije odlaska. E jes im bilo loše. Sjećam se jednog primjera kada je neki vojnik prijevremeno se vratio u Njemačku zbog bolesti pa zatekao čopor žena u diskoteci sa kojekakvim frajerima…e to je bilo opsadno stanje. No oni su bili uvjereni da su im žene i cure total vjerne. A dame karticu u ruke, frajera pod ruku i u provod. Plaće im nisu bile nešto posebno cca nekih 1600 dolara za običnog vojnika pa naviše ovisno o činu a to zvuči prilično malo. No fora je u tome što oni imaju smještaj u bazi, hranu, liječničku free zaštitu i kupuju svu robu bez poreza jer su stacionirani preko oceana iliti bare. U sklopu baze imaju dućane koji se zovu PX i tamo su se mogle kupiti cigarete i neke osnovne namirnice. Tako je bilo na početku a poslije su im davali mogućnost i da kupe i auto ako hoće preko dućana u Bosni. Cigarete su koštale 13 KM iliti 52 kune šteka. Da dobro ste pročitali i to original američki marlboro. To su ujedno i najskuplje cigarete kod njih. Blo je i jeftinijih. Nama prevodiocima su nekada dopuštali da kupujemo u PX-u a nekada ne jer je naša pametna vlada u Sarajevu tražila da se to zabrani jer je tako država BiH ostajala bez prihoda od poreza a prevodilaca je bilo 1659990959659896 milijardi tako da je to sigurno bio veliki manjak u proračunu za našu prespektivnu (namjerno piše tako kako piše o.a.) državu. No i u danima zabrane imali smo jednostavne šeme da se dokopamo tako željenih, pohotnih američkih proizvoda poput BEEF Jerkyja (sušena govedina) ili cheese dipa sa halupino papričicom….mljac….stomak mi žamor stvara dok ovo pišem i sjećam se. Najviše smo ih dobijali trampom…..

Podsjetnik

I ne zaboravite da možete skinuti pjesmu Mi djeca s kolodvora Zoo
moje fiktivne grupe Divlje Svinje
samo kliknite ovdje
Mi djeca s kolodvora ZOO

ako vam se svidi imate i anketu pa ocijenite....

Korizma

Ovaj post kolegice Zločeste me podsjetio na katastrofalno dugu korizmu
Korizma
Gledajmo to sa zdravstvene strane....

Check point one - IV

Jednog dana zovu me stražari na ulaz sa strane srpskog entiteta. Ja tamo kad stoji čovjek sa djetetom u naručju i to bez jakne. Odmah mi je roknulo u oči da je čovjek il lud il mu noge smrde jer nije imao jaknu a vani laganih 2 stupnja. po faci mu se vidjelo da se prepo ko u vještici iz blera. Šta je bilo pitam a on kaže
"Auto".
Šta s autom?
"Ukrali ga" reče.
Ko ga je ukro?
"presjekli mi put, opalili pištoljem po glavi i isterali napolje"
Frajera su na povratku iz Austrije pratili sa dva auta, jedan ga obišo, preprečio put i onda su iskočili i zveknuli ga pištoljem po glavi, izbacili iz auta i odvezli sa njegovim autom i svim stvarima. Nevjerojatno. Čak ni djetetu nisu cipele ostavili. Nazvali smo našu glavnu Colt bazu i policiju lokalnu koja je tipa i djete pokupila i odvezla na sigurno. Tako je počelo. Srpska organizirana banda je drpala aute skoro svaki dan. Mi smo sve to evidentisali i nismo mogli učiniti ništa. Pravljene su kojekakve zasjede ali nemožeš očekivati da ćeš ufatit bandite sa vozilom diskretnim poput spomenutog Bradlya. No i mogli smo ih uhvatiti jer smo jednom imali i bliski susret sa njima. Po svim opisima koji su se pojavljivali skapirao sam da se radi o golfu kecu žute boje koji se jedan dan pojavio ispred same kontrolne točke ali malo sa strane. Skužim ja da i osobe oko golfića odgovaraju opisima kolokradica. Ja potrčim prema njim i kažem dvojici dežurnih vojnika da idu samnom a jednom da zove poručnika. Izjurili mi do njih a oni kad su nas skapirali htjeli da uđu u auto i zbrišu. Bila su ih dvojica. ja im viknem "STOJ" i oni stanu (jesam bio zajeban kad sam imao dvojicu vojnika sa repetiranim M-16 puškama pored sebe za zaštitu). Stali oni i pitaju šta oćemo. Ček ček, dkumente vamo bato. Ajd šta će oni daju dokumente a u tom dođe poručnik Duli ili tako nekako i pita me šta je bilo. ja mu izbrifujem na brzaka da su to garant lopine i on im pregleda osobne karte mada nemam pojma šta je on mogao skužit iz njih. ja mu na engleskom kažem da pregledamo gepek. Kaže on "More". No u gepeku ništa a banditosi sve nervozniji. E onda moj "završiosamWestPointsadobrimoscjenama al sam glup ko bandera" poručnik kaže da ih pustimo. Ma nepuštaj ih sam kažem mu jer vidim da će ovi puknuti ako ih još malo budemo gnjavili no poručnik Tupson na m2 ih pusti i oni odoše…..da kradu nova auta…..

check point one - III

Dnevne obaveze su se sastojale u tome da kontroliramo vozila koja su prolazila kroz našu kontrolnu točku. Prvih dana smo kontrolirali njih 6 jer su se ljudi još uvijek frkali da idu na stranu odakle su im par godina stizali poklon paketići u obliku granata i slično. No dan za danom taj strah je pomalo iščezavo te je frekvencija postala veća a samim time i naš posao je bio puno zanimljiviji. Ja sam uglavnom stajao na sredini sa vojnicima koji su bili zaduženi da malo kontroliraju vozila koja prolaze. Gledali smo osobne karte i otvarali gepeke iliti prtljažnike (koja tjeskobna riječ). Imali smo i neku spravu u obliku hokejaške palice sa ogledalom na kraju tako da smo mogli vidjeti dali netko šverca atomsku bombu ispod auta. Posao na ček pointu je bila sve veća fora. Bilo je zanimljivo gledati kako preplašene face dolaze po prvi puta nakon dugo vremena nakon rata kući. E onda kada nas skuže kao da su vidjeli marsovce. Razgovori samnom su otprilike tekli ovako:
"Dobar dan, kako ste" govori čovjek sa ženom i to visinom tona kao da misli da sam gluv ko top
"Dobar dan" odgovaram, a on u šoku jer je od čovjeka u uniformi američke vojske čuo domaći jezik
"AAAAAAAAAA vi dobro pričate naš jezik!!!"još jače on
"Pa da" odgovaram blago zagonetno
"A gdje ste tako dobro naučili naš jezik" već se vide vene na vratu koliko se dere
"Evo ovamo" okrenem se prema svojem mjestu i kažem mjesto
Blago teleća faca me gleda.
"A tu ste rođeni?"značajno stišano
"Da i tu živim od rođenja jer sam ja BOSANAC rođeni i nikada nisam bio u Americi već radim kao PREVODILAC!!!!!!!!!!!!!!!!!!"
Kisela faca bi brzo izgubila oduševljenje što vidi dugokosog amerikanca koji priča naš jezik a ono prečka……

Check point one - II

U bazi je bila smještena pješačka postrojba tj. jedan vod. Princip je isti kao u i HR vojsci. 4 voda čine satniju koja ima još i jedan zapovjedni vod. Zapovjednik voda je bio poručnik Cox. E kada bi to preveli po slengu onda bi zapovjednik imao ime poručnik Penisi, da se ne izrazim grublje. Zanimljivo je kako nekada sudbina podari ime nekome kome to potpuno stoji. Siguran sam da bi se to i moglo naučno dokazati. Bio je tipični štreber, bogata obitelj a on da bi se dokazao ode na West Point da se okuša u vojnoj karijeri. Mrzim ljude koji uvijek ali ama baš uvijek rade sve stvari na način kako je to i propisano. Ok je da sljediš regulative ali je kretenski pa čak i kontraproduktivno ako nemaš zrno fleksibilnosti. No ja nisam imao problema sa njim kao što su to imali njegovi potčinjeni. Ipak smo mi prevodioci imali nekako povlašten status jer nismo bili profesionalni vojnici. Još kad sam saznao da u slučaju pucnjave prvo moraju spašavati prevodioca da bi mogli komunicirati sa napadačem…e to je već bilo nešto što godi svačijem egu a i samom osjećaju hrabrosti (da ne kažem kur…nju). Pa i logično je, zamislite da u makljaži nemate pojma kako protivniku da kažete da se predajete…To bi bio maler…

Check point one

Ček point van je bila jedna od najfrekventnijih kontrolnih točaka u cijeloj Bosni. Aj da vam objasnim što je kontrolna točka. To je mala vojna baza koja se nalazi na liniji razgraničenja između netom razdvojenih strana u ratnom sukobu a služi kontroli prometa i ostalih aktivnosti u datoj zoni. Jebote koja definicija. NATO bi ju mogao uvrstiti u West (lajt) Point. Ček point van se nalazila na cesti Orašje – Tuzla. Sama forma baze je bila sljedeća. Dužina baze je bila nekih 200 metara a širina 150. Kroz centar baze prolazi pomenuta cesta a na ulazima sa obje strane se nalaze fizičke prepreke sa mitraljeskim gnijezdima. Sve je opasano bodljikavom žicom a jedini prolaz je cestom no morate proći pored mitraljeskih gnijezda i pored jednog borbenog vozila koje se nalazi odmah iza bunkera. U centru baze nalazi se dobro utvrđeni bunker koji služi kao glavno zapovjedno mjesto. Na samoj sredini baze, sa strane, je mali mostić koji prelazi preko kanala koji ide paralelno sa linijom ceste i vodi u dvorište devastirane kuće koja je bila total ogoljena tj. bez prozora i ičega ostalog. Samo goli zidovi prošarani masom tragova od gelera i krov. Tijekom rata tu su bile veoma žestoke borbe. Ispred kuće se nalazilo prostrano dvorište koje su ameri iskoristili da postave dva velika šatora gdje je boravila vojska. Kada smo stigli odabrao sam šator gdje nisu bili zapovjednici. To se kasnije ispostavilo kao prilično dobar potez….

Oda mezetu

Zbog tebe živim
Zbog tebe postojim

Zbog tebe mi voda
kraj kreveta stoji
Zbog tebe mi doktor
trigliceride broji

Zbog tebe mi stepenice
izgledaju duže
Al ipak te volim
moj najbolji druže

Kraj tebe salata
izgleda bijedno
kada te uzmem
mi budemo jedno

I neka te bude
uvijek dovoljno dosta
i nikada da nema
mesnoga posta...

Tuzla

Sutradan su nas odveli u Tuzlu. Tamo smo imali neko tupavo testiranje gdje su nam postavljali pitanja:
Šta bi ste uradili da vidite teroristu?
Imate li u obitelji nekoga ko je terorista?
Šta bi uradili da vidite nekoga da krade imovinu US army?
i slična tupava pitanja. Tamo su nas lijepo opremili sa svime i svačime.
Dobili smo uniforme, šljemove, vreće, pancirke i svašta nešto. tamo smo proveli dva dana nakon čega su nas vratili u Camp Colt.
Tamo su nas čekali novi šatori u mnogo finijem rasporedu.
Već je ličilo na nekakav gradić. Dobili smo poseban šator za prevodioce.
Bio je kvalitetnije uređen nego onaj prvi mješoviti.
U njemu je bilo novih prevodilaca koje nismo poznavali.
Odmah smo bacili jedno upoznavanje. Prvi tip mi nešto reče a ja to protumačih kao Kako si? reko Dobro, kako si ti? Ma ne viče on. Zovem se Unkas a ne pitam te kako si ti. Ok, sorry Vinetu inspajerd nejm. Ekipa je bila ludnica. Par njih iz Tuzle su cijelo vrijeme pravili šou tako da nikada nije bilo dosadno a i meni se nije bilo teško uklopiti sa njima. Ujutro su nas rasporedili na nove lokacije. Ja sam bio raspoređen na Check point 1. najzanimljivije mjesto u cijeloj zoni…..

Besplatan download - Premijera pjesme

Evo napokon vam omogućujem da skinete jednu moju pjesmu.
Link vam je na lijevoj strani.
Pjesma se zove "Mi djeca s kolodvora Zoo"

Colt Base

Pao je mrak, prvi mjesec, vani minus 15 ,reflektori obasjavaju bazu koja se nazire u izmaglici. Sve je opasano bodljikavom žicom i spremnicima sa pijeskom koji formiraju jednu vrstu ograde oko cijele baze. Izgleda da je tu bila neka velika farma ili nešto slično. Kontrola na ulazu nas pušta. Prolazimo pored par vojnika koji nekih dvadesetak metara od ceste gdje mi prolazimo pipalicama (alat za pronalaženje mina "nasuvo") istražuju teren. Sve je kao u filmovima.
Kao klinac sam gledao ratne filmove i uvijek sam brijao na tu spiku , ameri , rat , sila…e sada sam bio u tom filmu. Svuda je bilo blato do koljena, bukvalno do koljena. Razapeti zeleni šatori su se njihali pod naletima vjetra ali su bili dobro pričvršćeni tako da su ipak stajali na svome mjestu. Vojnici su se kretali kroz bazu i sve je ličilo na neku mravlju koloniju.
Kada smo se iskrcali sreo sam još par prevodilaca koji su otišli na teren 10-tak dana prije mene. Izgledali su potresno. Prljavi do grla, iscrpljeni malo su me i uplašili. No bili su radosni izgleda što vide nekoga a da nije amerikanac. Već je bilo oko 20 sati i prevodioci su me odveli do šatora gdje su spavali. Šatori iznutra i nisu bili tako loši. U biti bili su nekih 15 metara dugi i 6 široki. Uzdignuti od zemlje na daskama pa su imali i pravi pod. Unutra su bili "katovi" u dva reda po 6 tako da je sredina bila solidno prohodna. Grijanje je bilo na neke posebne grijalice koje nikada do tada pa i poslije nisam vidio. U njih se sipa petrolej i prilično efikasno griju. Malo smo se ispričali međusobno. Baš je bilo fino spikati na maternjem jeziku. Moje kolege su tu već bile nekoliko dana i već su skužili kako sve funkcionira. Do wc-a nije se niti pokušavalo ići jer je blato bilo nenormalno veliko. E sad ja pametan postavim pitanje gdje ćemo pišati? Sa blagim smješkom su mi pokazali na 1,5 litarske boce pored "katova". Da , pišalo se u flaše. Svaki je pored kreveta imao flašu u koju se ušoraš pa ju ujutro frkneš u smeće. Super. Samo sam se bojao da ne ožednim u noći ne potegnem krivu flašu. Nije mi bilo jasno kako su prevoditeljice, kojih je bilo dvije, rješavale taj problem. One su ipak kroz blato morale ići do ćenife udaljene nekoliko desetaka metara od našeg šatora. Brzo sam utonio u san misleći da ću se ujutro ipak probuditi u normalnom krevetu i u čvrstoj zgradi…..

Onkl Sem III

Prije odlaska dobili smo neku zapovijed da idemo u nekakvu misiju.
Šta ćeš, valja slušat i zaradit plaću pa bez pogovora poslušah.
Čekam ja čime ćemo ići kad satnik Bakardi s kolom pokaza na vozilo
koje se zove Bradly.
To je inače borbeno vozilo za transport pješadije i
ima neki ninđa top manjeg kalibra na vrhu. Gusjeničar je i izgleda moćno.
Na zadnjem dijelu se otvori rampa i par vojnika uskoči unutra pozivajući
pritom i mene. Nisam baš bio najhepi sa ulaskom u čudnu napravu
koju prvi put vidim i mada volim američke ratne filmove nisam se
baš osjećao baš lagodno.
No pomisao na osmicu marki me ugura unutra. A unutra mrak.
Crnce pogotovo nevidiš. Imaju neke male procjepe kroz koje
možeš proturit šmajser ali to baš ne pomaže u osmatranju terena.
Buka koja se unutra razvila kada smo krenuli me podsjetila
na koncert Pantere u Zagrebu prije rata samo što je na koncertu to
imalo nekog smisla. Čovječe, nisam nešto previše klaustrofobičan ali ovo je bilo tu mač. Šćapio sam neki remen koji izgleda i da služi da ga ufatiš u vožnji.
Drmali se mi tako jedno nemam pojma koliko jer total izgubiš filing o
vremenu i prostoru kad odjednom makina stade.
Otvori se sezam i zapljusnu me svjetlo dnevno i to još rikošetirano od snjega.
Pogledam vani a jedno 12 nindža kornjača
(tako smo poslije zvali amere zbog mase opreme koje su imali na sebi)
leži na rubovima ceste u kanalu. Izađem ja laganini vani i pojavi se i satnik Boccardi.
Nešto dalje stoje neki ljudi a ja se još uvijek privikavam na dnevnu svjetlost.
Satnik im priđe i pita dali oni znaju gdje su minska polja.
Jedni pokazuju na jednu stranu a drugi na drugu kad se pojavi neka teta u nestvarno ljubičastim lakovanim cipelicama, ful adekvatnim za neki bal infantila
a ne za 30 cm snjega i kaže da ona zna gdje su minska polja i
da će nam ih rado pokazati jer ipak je ona prije dva dana nakon
par godina rata prvi put stigla iz Njemačke. Čim je okrenula leđa
uvrtanjem kažiprsta kružno naspram sljepoočnice sam signalizirao
satniku koktelu da ova nije čista niti jedan posto. Sreća pa je shvatio i nije
poslušao da idemo u pravcu gdje je munjara htjeka da nas vodi.
Još smo se malo šetkali po tom seocetu i proučavali srušene kuće.
Mještani su rekli da ju tu bila velika makljaža i da su srbočetnički
okupatori popušili u jednom velikom napadu.
Tada sam skapirao koliko se ameri lože na takve spike jer ipak oni nisu bili u pravom ratu
u a furaju se da su Ramboi i komandosi. Nisu svi bili takvi tj. upoznao sam poslije i ekipu iz "Pustinjske oluje" no o njima kasnije.
Spakirali smo se u killing mašin i zapičili prema bazi Colt….
u međuvremenu su me prebacili u hummera (finije vozilo američke vojske o.a.)
tako da sam imao puno bolji pogled.
E ako ste gledali Pobješnjelog Maxa onda otprilike znate kako izgleda prizor koji me dočekao….

Čekajući zoru

čekajući zoru ja se pretvaram u nos
čekajući zoru postajem sve tiši
oči prelaze dimenzije znane
uši su svjedok dok odzvanja noć

pravim se da spavam
nakratko još i vjerujem u to
osjećam da varam, osjećam da gubim
saveznik od sna stigao je tiho

probuditi se nije uvijek jednostavno
probuditi se i otvoriti oči
krmelj me sprečava, trepavice koči
sunce me uvjerava da novo jutro diše

Onkl Sem II

Uđem ja u hangar a tamo jedno 112 američkih vojnika.
Izležavaju se na nekakvoj vrsti ležaljke.
Poslije sam saznao da to zovu KAT i lako se sklapa.
Ima aluminijsku konstrukciju i neko turbo platno koje se zategne
i ful kul možeš spavati na tome. Naravno ako staviš i vreću za spavanje.
Od opreme sam dobio ništa. Imao sam neku maskirnu jaknu koju
sam pozajmio od ujaka i neke retardirane čizme.
Bubnem ja unutra i naravno da me svi gledaju.
Osjećao sam se ko krme u Teheranu.
Zapovjednik me upoznao sa nekim narednikom koji se kao trebao brinuti o meni.
Odveo me do nekih vojnika koji su se izležavali u ćošku.
Jedan od njih se zvao Morse. Izgledao je nekako je nekako pitomije od ostalih
i brzo smo započeli konverzaciju na mojem broken inglišu.
Naravno da sam ga pitao dali mu je šta u rodu čiko što je izmislio morzeovu abecedu
ali ipak nisam bio te sreće da dobijem autogram jer nisu bili familija.
Odmah sam preplašio pluća sa jednim oriđiđi malborom iz amerike koji mi je dao Morse.
I bio je to kulturni šok za moja pluća. Pa ako je rak , nek je bar američki.
Malo smo spikali, mada nisam previše razumio pa sam ih morao zamoliti da malo pojednostave riječi jer su oni pičili po svom nekom slengu.
Ekipa nije bila loša.
Crnci su odmah forsirali da mi pokažu da su cigarete koji oni puše bolje od bjelačkih. Pušili su pljuge koje se zovu COOL i Salem.
Fora je što svi crnci, ajd barem 90% njih puši te cigarete
koje su sa okusom mentola i svi se furaju na spiku kao da je to nešto više mačo nego malboro. malo su zašutili kada sam im reko da kod nas mentol cigare puše pičkice.
Nakon jedno dva sata opet dođoše po mene i rekoše da idem na novu lokaciju…
u bazu koja se zove COLT…
veri inspirativan naziv……

Prikaze i Onkl Sem

Ako ste slušali pjesmu Prikaze Ede Matere mogli ste čuti kako
spominje američku bazu.
U toj bazi sam spavo jedan dan.
Druge dane sam spavo u drugim američkim bazama.
U određenom perijodu svog lajfa.
Došli amerikanci nakon rata u Bosnu i tražili prevodioce pa se i ja prijavio.
Prime oni mene i počnem ja raditi za njih. Lova ko iz snova.
Sat vremena 8 maraka.
Radiš snjima nop stop ali ti upišu u neku listu 15 sati i to ti plate.
Naravno da se nije radilo 24 sata ali ipak se pisalo 15.
Računica je jednostavna. No to je trajalo dok nisu skapirali da će bosanci
radit za puno manje para nego u ovoj varijanti kada smo bili vezani preko
neke firme iz Hrvatske. Al je barem prvi mjesec bio "mastan", 3600 maraka.
Ah ta divna vremena. U školi sam uvijek imo pet iz engleskog
ali tek kada sam počeo radit za njih skonto sam koliko neznam.
No poslije je škola ipak dobro došla.
Bio sam tri dana u nekakvom pomoćnom uredu
gdje je bilo samo njih par koji su omogućavali podršku ostatku trupa
pa su me onda prebacili u nekakvu pješačku postrojbu.
Vani zima slična trenutnoj a ja ko pao smarsa.
Nova lokacija je bila u jednoj poludevastiranoj trvornici traktorskih kabina.
Šatori, vozila, blato, snijeg, tenkovi, bodljikava žica, crnci, portorikanci.
Super. Tamo me sačekao moj prvi zapovjednik satnik Boccardi,
zanimljivo, dobio sam zapovjednika koji dobro ide sa koka kolom.
Bio je onako mlađi tip i činio se ful okej. Odveo me do dvorane
gdje sam se trebao upoznati sa postrojbom. Blago šokisan sam ušao u dvoranu
gdje su bili smješteni vojnici sa kojima sam trebao provoditi buduće dane…..

Stari post pojeden od servera

O cd ima iks-ti put
Dobro došo ovaj sjebandus sa serverima.
Ko da sam imao godišnji odmor jer imam osjećaj
od kada sam počeo pisat ovaj blog da sam ko na nekom poslu pa sam dužan pisati.
No onda se sjetim da nisam obvezan pa mi je lakše.
Nedavno sam ipak saznao u čemu je kvaka sa velikim policijskim racijama na pirate sa kariba po pitanju cedeova.
To samo ima kod nas u Bosni.
A vama ako se recept svidi slobodno prepišite. Pa murija lijepo zapljeni cdove. I šta se onda dešava? Idu na javnu dražbu.
A frajer od kojeg su uapsili robu dođe na dražbu i kupi te iste svoje cedeove po nekoj cifri , recimo 2000 maraka (8000 kuna), roba vrijedi 100.000 marki po nekoj tržišnoj nazovimo vrijednosti.
I sve super. Murija prodala robu, frajer kupio svoju robu,
no ima jedna mala začkoljica, sada taj frajer ima papire za svoje ilegalne cedeove i može ih regularno pustiti u opticaj jer ima urednu dokumentaciju da ih je legalno kupio
i to od drotova…..FAKIN ANBELIVBL….
a ti radi sa 3000 kuna ko crnac….a oko tebe anštajni za ekonomiju…..e pa kapa dolje….

Bubnjar

Danas sam napokon našao bubnjara. Izgleda da se sudbina umješala. Možda se i zasvira uskoro. Mada sam sa tim bubnjarom nekada davno već i svirao trenutno mi je jedino normalno rješenje. Relativno,
Svirali smo prije nekih 15 godina na jednom koncertu i taman smo napravili pravu atmosferu i ja mu kao tada pjevač u bendu kažem:
"Kreni prema meni" misleći na tada super turbo aktualnu pjesmu od Partibrejkersa
koju smo imali u repertoaru a on kaže:
"Ne mogu sad, to mi se nesvira"
E moš mislit scene, publika čeka šta ćemo sad nakon Tajči odsvirat a on neće.
Ponovim ja jedno dva šest puta a on podbočio ruke i gleda u stranu i ne jebe 2 posto.
Šta ćeš, nemožeš bez bubnja svirat i mi mjenjaj repertoar.
To se zove stav, mada bi ameri rekli "problem vit atitjud"
E sada još prostoriju kakvu da nađemo pa ćemo malo i zasvirati.
O tome ću vas obavjestiti u narednim brojevima magazina Bluz umornog konja….
Možda i da omogućim daunloud jedne pjesme za sve vas ali ako mi neko objasni kako to da napravim, veličina pjesme iznosi nekih 4 MB, probo sam ju i smanjit ali nisam neki maestro po tom pitanju.
A nevjerujem da je neko previše lud da skida no nejm pjesmu no nejm autora sa no posjetilaca bloga no freš konja…..

I ovaj je smazan bio

Natalitet


Eto malo pratim emisije na hrvatskim čenelima. Latinica je kul emisija i svašta nešto se može vidjeti zanimljivog. Novi princip na HR televizijama se zove kopi end pejst. Ako neko napravi iole zanimljivu temu odma se druga kuća javlja sa istom ili sličnom tematikom. Nedavno je u Latinici bila tema o umjetnoj oplodnji i nije onako generalno bila loša. E sada upravo na jedno uvo slušam infantile na Novoj teve gdje prežvakavaju istu temu. Alo, gdje je originalnost. Malo smo gledali hrt pa smo i mi se dosjetili. Kako ja vidim problem je u nedostatku djece. Žalosno. Fali djece a ovi mudomlati + Đurđa "oću biti precjednica" Adlešić palamude i oće da ispadnu pametni. Izgleda da je teško uskladiti sva mišljenja, od crkvenih pa do političkih. U više navrata sam gledao mlade bračne parove na dalekovidnici koji kažu da nemaju planova za drugo dijete jer neznaju kako će i ovo jedino izdržavati. Čudim se da banke još uvijek nisu skontale problem pa uvele novu ponudu. Kredit za buduće dijete. Pa kad već imaju kredit za stan, kredit za auto, kredit za kupovinu kruha, kredit za kredit, zašto nebi uveli i kredite za nerođenu djecu, i to sa povoljnom kamatom ili sa varijantom hipoteka na dijete ako nemoreš vraćat kredit. Mali roknuo profesoricu pa oće da se ubije. Pa i "tata bi sine" da su mu tek tako otkrili "zlatni rudnik". No ako je mali opalio profesoricu to je nečji san a ako profesorica mazne malog onda je to pedofilija. Eto jinga i janga. No da se vratim natalitetu. Mislim, dakle postojim, da imam epohalno rješenje za problem nataliteta. Zamislite sljedeće: čoek se ustane u 5 ujutru i ode na poso gdje ga gazda jebe u zdrav mozak 12 sati, dođe kući večera i upali teve da se malo odmori i gleda majmune kakve i sami gledate na istoj. Nakon toga film o ratu, pucanju, katastrofama a sve to začinjeno sa 5654656 mijardi spotova o 4563543563 predsjednička kandidata pa plus Vila Marija gdje je najjača psovka kvragu i naravno sepet reklama o tatinom puloveru, arijelu bez namakanja i prodaji zaliha skandinavskih neuspjelih mobilnih telefona sa i bez pretplate. Pa ko bi onda se sexo? Gluvi sljepac. Pustite narodu pornografiju!!!!!!Kada ste zadnji put vidjeli scenu seksa na rvackoj televiziji? Neznate? Nezna niko! Toliki smo puritanci da je poljubac između Luke i Dore veliki prasak a prognoza Renate Sopek soft kor (pozdrav Renati ako nekom vjerojatnošću od 1:100000000000000 pročita ovaj post tražeći svoje ime u guglu pa da se i ja ko džim keri u glup gluplji ponadam ). Nakon emitiranja pornografskih filmova na banjalučkoj teveliziji (namjerno sam napiso tako kako piše o.a.) desio se porast novorođene djece u nekom šokantnom procentu. Dajte narodu seksa i desiće se seks. A kad se desi ………pa biće i nataliteta ko u priči…a priči nikad kraja…..

Žderač postova

Opet mi smazalo post
al evo ga opet
17.01.2005.

Beograd

E ovaj vikend sam sa zapičio u Beograd. Karta autobusna do Beograda košta iz Posavine 12 konvertibilnih maraka (cca 48 kunića). Do Zagreba primjerice košta 33 km (cca 132 kuna). I to sa saznanjem da je to najskuplja varijanta jer je prijevoznik beogradska LASTA, oni čak imaju i grijanje u autobusu. I krenuli smo lagano a šoferi nafurili grijanje no to meni nije smetalo jer sam se parkiro pored srednjih vrata, i to iz Bog zna kojih razloga, jer pored vrata naravno da duva hladan zrak. Na zahtjev nekoliko pripitih putnika šofer je smanjio grijanje pa smo se smrzli ko pingvini. Tada jedna gospođa progovori da je i njoj zima a ovi pripiti iza mene viču:
"Slobodno se bre gospođo obucite, niko vam ne brani"
I tako nakon tri sata i kusur vožnje dođošmo u Beograd. Blješti sve ko u Betlehemu. Stvarno impozantno pogotovo nova BeoGradska Arena gdje treba biti prvenstvo u košarci ove godine. No opet kada uspoređujem sa Zagrebom još uvijek to nije niti blizu. Taksisti samo što te ne sruše kada izlaziš iz autobusa. Tarifa je stvar dogovora a ne taksimetra. Kada sam bio prošle godine neki tip nas je vozio u nekakvoj oldtajmer Ladi i na svakom semaforu je gasio auto. Pitam ga šta mu je sa autom, da nije neki kvar,
"Ma jok bre, štedim gorivo".
Nakon što smo se naklopali kod domaćice naše posjete saopćila nam je plan za večeras (subota 15.01. opaska onoga čiji je tekst), a plan je bio odlazak u jedan od mnogobrojnih bg klubova sa živom svirkom. Kaže da su dosta IN u zadnje vrijeme. Klub se nalazi u podnožju Kalemegdana koji izgleda prilično kul po noći sa rasvjetom koja radi. Klub se zove Gaučosi, i izgleda izvana kao kokošinjac moje babe na kojem je netko napisao naziv. Dva grmalja na ulazu i nepuštaju nikoga bez rezervacije. Čak ima i ona špaga ko u američkim filmovima kada brdo njih se nada da će ih sekjuriti pustiti u trendi klub. Sreća pa je naša domaćica rezervirala mjesta unaprijed pa nas je jedan od rmpalija odveo na poseban ulaz u klub i odveo ravno do našeg stola. Klub je fenomenalan. Skromno sređen a baš onako kako treba da bi se imala prava klupska hemisfera. Stolovi i stolice su total drveni i sve malo podsjeća na nekakav saloon sa divljeg zapada. Piće nemam pojma koliko košta jer nisam plaćao pa niti neznam cijene. Pili smo Amstel, po preporuci izrazito uslužnog osoblja jer kako on kaže "Za dvadeset dinara više dobiješ svetsko pivo". Svirka je počela oko 11. Svirao je BLAH BLAH BEND, po najavi animatora jedan od najboljih klupskih bendova u gradu a i naša domaćica je tvrdila isto. Ja kao glazbenik sam sa nestrpljenjem čekao da ih čujem…i imao sam šta i čuti. Bend je fenomenalan, sviraju sve, od funka, soula, roken rola pa do Olivera i Josipe Lisac i to tako dobro sviraju da nismo niti primjetili u par navrata dali svira mjuza od DJ sa cedea ili oni. Atmosfera je bila filmska, pun , klub, brdo lijepih ljudi i dobrog plesa no mi smo se malo umorili od puta pa smo već oko 1 i14 otperjali na spavanje. Sutra smo se malo šetali kroz centar tj. Knez Miajlovu ulicu i šopingovali po prilično povoljnim cijenama jer se i tamo uvriježio običaj da se cijene spuste nakon novogodišnjih praznika, pa smo tako kupili mangovu jaknu za 200 kuna. Većina stvari je već razgrabljena ali se ipak da razabrati. Onda smo zapalili na ručak u zonu splavova kojih po mojoj procjeni ima sto pedeset šest hiljada miliona jer se kraj ne nazire a sve su jedan do drugog. Mi smo rezervirali na jednom koji se zove Bahus a da stvar bude fakin nevjerojatna dan prije odlaska sam sufro po internetu i proučavo ponudu restorana u Beogradu, jedan od rijetkih koji imaju svoj sajt je i taj Bahus , www.bahus.co.yu pa sam se na njemu i zadržo više vremena i onda naša domaćica, neznajući šta sam ja radio jučer nas odvede bauš u taj. NEVJEROJATNO. To je šansa jedan naprema – broj restorana koji postoje u gradu koji ima nezvanično između 2 i po miliona i tri stanovnika.
Klopa i usluga fantazija. Pomjeriš pepeljaru da konobaru bude 6 milimetara bliže a on kaže hvala. Ja sam podero jednu rolovanu "vešalicu" (vrsta mesa opaska pisca bloga umornikonj.blog.hr) punjenu sa 150 raznih svega. Čovječe, klopa je za 12. Cijena jela otprilike 18 KM ili puta 4 kuna.
Navečer smo bili u pozorištu (čitaj kazalište), Atelje dvestadvanaest i gledali neku predstavu koja je bila zanimljiva, glumila je i ona iz Boljeg života Svetlana Bojković. Glumci ostali mladi i zanimljivi. Sve u svemu ok. Jebote ruka me zaboli od pisanja. Sutra smo sjeli na bus i vratili se kući…..Hvala domaćici na grejt provodu i gostoprimstvu….

Dan poslije sutra...

e pa ako nastavi da roka ovim tempom izgleda da ćemo imati šanse da proživimo film dej after tumorou...Snijeg do besvjesti. Živijo frejon! Spalimo šume!Amazonske po mogućnosti jer su veće. Otopimo glečere i gradimo nuklearke. Pa će nam biti toplije....i toplije....i još toplije...no to nas netreba brinuti jer će nas sigurno rashladiti total džinovski nindža cunami.....znači nema razloga za zabrinutost....