Jedan od "ljepših" zadataka koje smo obavljali je bio obilazak lijina bojišnice. Dobili bi pratnju od strane lokalne vojske koja je bila locirana tijekom rata na linijama koje bi obilazili. Jednom smo tako krenuli, što je najgore pješice, u obilazak jedne veoma duge linije razdvajanja. Krajolik je bio predivan. Cijelo vrijeme imaš osjećaj kao da te Predator od nekuda gleda. Komarci se časte sa leukocitnom smješom. Krećemo se kao u Vijetnamu. Sreća da opet prevodilac mora biti u sredini. Ah što se fino brinu o nama. A opet sve to radi svojih guzica. Svako malo onaj koji je ispred mene zategne nekakvu granu koja se katapultira ravno meni u facu i opali me po po usta. Svuda su lokve oko nas tako da mi čizme gotovo i ne trebaju jer su mi noge total mokre pa kao da hodam u čarapama. Nailazimo na bunkere koje scouti (izviđači) označavaju za inžinjerce koji dolaze poslije nas i dižu ih u zrak. Tip koji nas vodi je neki pametnjaković, pripadnik je srpske vojske i pametuje kao da sve zna. Na jednom raskrižju puteljaka on skreće desno a moj zapovjednik koji cijelo vrijeme prati mapu snimljenu ultra pentium 25656 satelitskim radarom sa zrakama i 10000000 mega pixela preciznu kao pogodak u jaje komarca na 200 metara praćkom.
"Ovuda ovuda" maše blago retardirani umišljeni brkica. Zapovjednik ga gleda i uporno mu viče da po njegovoj mapi tamo je minsko polje.
"Ma jok bre ja sam ih ovde postavljao, valjda ja znam" i ode frajer lagano čudeći se kako su glupi ovi amerikanci.
Čulo se blago FLOP!!! Kao kad otvarate ove nove pive sa povuci potegni zatvaračima….al malkice pojačano. "Joooooooooooooooooj" urliče
Bolničari trče, iznose ga na nosilima, sve je uredu, malo mu stopala fali……al valjda on zna gdje će sa pola stopala hodat….
Post je objavljen 18.02.2005. u 11:41 sati.