Danas sam vozio 700 kilometara i smatram se umornim i odlučih to pretočiti u post. Bio sam u posjetu u bolnici u Klenovniku kod Varaždina. Krajolik je idiličan. Godi malo promjene nakon suve ravnice. Nisam neki spešl ljubitelj bolničkih posjeta naročito onih sa plućnim bolesnicima. No kako mi je djed tamo nisam imao previše izbora. Miris bolnice mi budi neki osjećaj anxioznosti tako da samo gledam kako što prije da dam petama vjetra. Čini mi se da je to vrsta hip hop hondrije koja čuči u svakom od nas…i čeka pravi čas. Tipična posjeta, proučavam lica ljudi koji se nalaze u sobi. Ne izgledaju previše obećavajuće. Sreo sam i jednog prijatelja iz svojih krajeva, čuveni kockar, Boža zvani Pub iz mog kraja. Otišao je na neku bezveze kontrolu i ustanovili su mu TBC. I sada je u Klenovniku. I dalje proučavam likove u djedovoj sobi. Jedan je samohodan i leži u ćošku. Prijatelj , koji bude kat niže, mi kaže da su jučer sahranili jednog iz te sobe gdje leži i moj djed pa je taj čovjek došao na njegovo mjesto. Perspektivno mjesto. Do njega leži mlađi čovjek od nekih 45-tak godina. Žut je i ima podočnjake boje jesenjeg lišća. Treći je neki čikica koji izgleda kao broj jedan iz Alana Forda. Kaže da kad izađe naješće se ko čovjek. Moj prijatelj kockar tiho mi govori da će izać al sa rukama prekrštenim preko prsa. Četvrti leži moj djed. Donijeli smo mu svašta. Vrijeme je ručka i neka žena im donosi klopu. Ne miriše loše ali se sjetim gdje sam i opet miris formalina vlada mojim nozdrvama. Svi jedu osim Broja 1. Žuti čovjek jede uz pomoć medicinske sestre. Ne izgleda mi najbolje. Otišao sam malo da se prošetam i da zapalim cigaretu ispred plućne klinike. Vratio sam se u sobu da još malo pročavrljam sa djedom pa da polako krenemo. U sobu ulaze neki ljudi na koje ne obraćam previše pozornosti. Kako su ušli tako su i izašli. Bez riječi. Gledam prema drugom krevetu. Žuti čovjek gleda u prazno. Moja baka isto gleda prema njemu. Kaže da je umro. Ušutkavamo ju. Gledam prema njemu. On gleda u prazno poluotvorenih usta. Ljudi koji su ušli i izašli su njegova obitelj. Ne mogu shvatiti da nisu rekli niti riječ. Jedinu. Vjerojatno su bili u šoku. Čujem da su se ubrzo vratili. Očekivali su kraj. Rak. Pozdravljam se sa djedom i u blagom šoku odlazim do auta dok moji još neko vrijeme ostaju sa njim. Čovjek i dalje leži mrtav. Mlad čovjek. Palim cigaretu i razmišljam o smrti…….
Post je objavljen 24.02.2005. u 20:25 sati.