Evo ovih dana se igraju utakmice Lige prvaka pa me to podsjeti na jedinu utakmicu Lige prvaka koju sam gledao. Mislim da je bila 1994 godina kada smo se iz Pule gdje sam tada živio uputili prema Splitu. Mario, Mirko, Šarko, Šarkova cura "kent rimember nejm" i ja. Ovo zvuči ko grupa bombaša iz pionirske čete Boška Buhe. Busom smo do Rijeke a iz Rijeke trajektom prema Splitu. Trajekt je bio prepun navijača Hajduka koji su cijelo vrijeme našeg kratkog puta pili i pjevali. Mi smo samo pili. Put je trajao 12 sati. Sa nekim drugom prijevoznim sredstvom smo mogli stići i u Los Anđeles bez ikakvih problema. U Split smo stigli ujutro zakrvavljenih očiju jer su dečki pjevali cijeli put. Tamo nas je dočekao Mirkov bratić kod kojeg smo i došli u goste. Split sam do tada poznavao u radijusu oko željezničke, autobusne i trajekta pa mi je ovo putovanje malo više približilo taj izuzetno inspirirajući grad. Vrijeme je bilo lijepo, proljetno ni previše toplo ni premalo. Vozili smo se po splitskim ulicama slušajući The Cult što mi je dalo dojam kao da smo u LA-ju mada u LA nisam nikad bio a otići ću Tita mi. Malo smo se odmorili i krenuli u grad na utakmicu. Ono što me najviše fasciniralo je atmosfera u gradu prije utakmice. Brojni automobili sa Hajdukovim zastavama, brojne radio stanice istovremeno puštaju Hajdukovu himnu tako da imaš dojam da pjesma izvire iz svake pore Dioklecijanovog grada. Sve je u znaku utakmice. Na stadionu atmosfera iz snova. Dobro, možda ako neki Splićanin bude ovo čitao stekne dojam da sam bio oduševljen kao malo dite ali i jesam bio oduševljen ka malo dite. Razvila se neka ogromna zastava koja nam je pomogla da dunemo par džointa ali i da nije bilo zastave ne vjerujem da bi to nekome smetalo. Doris Dragović bosonoga pjeva Torcidi, Džiboni sa čarapama isto pjeva Torcidi. Utakmica super, Hajduk zabija gol, neki Bračani ispred nas se okreću, hvataju nas za revere od jakni i počinju sumanuto skakati. Skačemo i mi da se domaćini ne naljute. Hajduk pobjeđuje 2:1 i naš se put isplatio no i da nije bilo pobjede ne bi bili nezadovoljni. Vraćamo se istim trajektom. Novih 12 sati puta. Sve je full mirno jer su i najvatreniji navijači total umorni. Blago opušteni dobrom marihuanom uživamo u ljuljanju broda. Moj cimer se negdje izgubio pa sam ga pošao tražiti da budala nije spao s broda. Penjem se stepenicama i izlazim na zadnju palubu. Problem za njemačku turiskinju naslonjenu na ogradu jer taj što imam gumene đonove na patikama pa me ne čuje dok se penjem. Čujem ja nju. Dok valovi sustavno udaraju u brod udara i švabica ali iz svoje Debele Berte. Problemi sa stomakom. Dere li ga dere. Zastanem na zadnjoj stepenici i krenem prema nazad da joj ne bude neugodno al me ipak čuje i boje lica poput nizozemskog tulipana projuri pored mene. Još se dimilo iza nje….Cimera nalazim u Wc-u zelenog ko trava na Poljudu. Stižemo u Rijeku. Tadašnji bubnjar LET 3 na povratku kući na izlazu iz trajekta nam daje gajbu mandarina koju sa ponosom nosimo u Pulu kao ratni plijen.
Post je objavljen 22.02.2005. u 14:18 sati.