Prilikom jedne velike smjene vojske u bazi cijeli kamp je bio pretrpan vojskom i dok se nije obavila primopredaja dužnosti svi kapaciteti su bili i više nego popunjeni. Tako je i kod nas prevodilaca na spavanje došlo par nekih amerikanaca ali nisu bili u vojnom sastavu. U novom rasporedu baze dobili smo mnogo kvalitetnije šatore i sada smo bili raspoređeni u tri šatora. Prvi sa ženskim prevodiocima, drugi sa prevodiocima štreberima i rookijima i zadnji naš šator, šator Od sumraka do zore. Dofurali su nam jednog američkog profesora sa nekog univeziteta i smjestili ga u štreber šator jer su znali da bi čovjek poslije boravka u našem mogao imati ozbiljnih trauma, u krajnjem slučaju bar cirozu jetre. Tip je bio neki simpatični čikica grčkog porijekla čiji je zadatak bio da animira američke vojnike da se poslije vojske školuju baš u koledžu gdje on radi. Moram napomenuti da dobar broj vojnika u US army je pristupio baš iz razloga što si je želio osigurati visoko-školsko obrazovanje jer imaju neku foru u stilu odsluži 3-4 godine i onda imaš džabe fax. I tako je čikica dopao nama. cijelo vrijeme se smješkao jer kao što je i sam rekao bio oduševljen sa bosanskom mladosti i energijom koju smo posjedovali…Pih zablude. U našem Uvrnuta sisa šatoru vrijedilo je pravilo da svako ko nije amerikanac mora govoriti na domaćem jeziku. Čim bi neko počeo sa engleskim mi bi ga ili ušutkali ili istjerali jer bio nam je pun k… engleskog za vrijeme svakodnevnih misija. Prevodioci iz amerike su stalno pokušavali govoriti na engleskom jer im je to ipak lakše kao laško pivo ali smo ih nadglasali…..naravno kad su u našem žitu. To veče smo sjedili kod rukija u šatoru i igrali karte. Čikica je sjedio na svom krevetu i ko malouman se smješkao. Sve je bilo dobro kad na vrata dolazi Unkas iz svojih čuvenih paćeničkih misija u kojima ubjedi zapovjednika amerikanca da ne može pričati dok ne doručkuje pa cijeli konvoj čeka da Unkas jede. On je bio jedan od onih sa filmskim poznavanjem engleskog pa su mu tih par misija na koje je ipak morao ići zadavale glavobolju. Ulazi Unkas, nas je 15-tak u šatoru.
"Jooooj jesu me izjebali danas…moro sam 6 puta brojat tenkovske mine" govori i baca šljem na jedan od kreveta dok otkopčava pancirku. Pogleda u pravcu profe Grka
"Šta je ovo…opet novi prevodilac"
"Haj…maj nejm is Nikos" pruža mu ruku
"Nemoj ti meni engleskog, znaš da kod nas nema engleskog bato"
"Sori aj dont anderstend jou aj em ameriken"
"Alo…alo jesam reko da nema engleskog u našim šatorima"
Mi u horu već treći put ponavljamo da je čovjek amerikanac ali od bolova u stoamku od smijeha i ne možemo glasnije da govorimo. On i dalje ne konta.
"Pustite vi mene, ja ću njemu objasnit" okreće se ponovo prema njemu mašući rukom kao da sječe krmenadle na svinjokolji. "Bosanski pajdo, bosanski pričaj…ako nećeš idi u svoj šator"
"Aj rili dont nou vat ju tokin abaut aj em profesor from amerika"
Tada se lampica napokon upali.
"Aaaaaaaa…… profesor………pa što nisi odmah reko"
Pade zagrljaj, profesor zbunjen na kvadrat a mi u ofsjadu….
Post je objavljen 22.02.2005. u 08:10 sati.