check point one - III

utorak , 15.02.2005.

Dnevne obaveze su se sastojale u tome da kontroliramo vozila koja su prolazila kroz našu kontrolnu točku. Prvih dana smo kontrolirali njih 6 jer su se ljudi još uvijek frkali da idu na stranu odakle su im par godina stizali poklon paketići u obliku granata i slično. No dan za danom taj strah je pomalo iščezavo te je frekvencija postala veća a samim time i naš posao je bio puno zanimljiviji. Ja sam uglavnom stajao na sredini sa vojnicima koji su bili zaduženi da malo kontroliraju vozila koja prolaze. Gledali smo osobne karte i otvarali gepeke iliti prtljažnike (koja tjeskobna riječ). Imali smo i neku spravu u obliku hokejaške palice sa ogledalom na kraju tako da smo mogli vidjeti dali netko šverca atomsku bombu ispod auta. Posao na ček pointu je bila sve veća fora. Bilo je zanimljivo gledati kako preplašene face dolaze po prvi puta nakon dugo vremena nakon rata kući. E onda kada nas skuže kao da su vidjeli marsovce. Razgovori samnom su otprilike tekli ovako:
"Dobar dan, kako ste" govori čovjek sa ženom i to visinom tona kao da misli da sam gluv ko top
"Dobar dan" odgovaram, a on u šoku jer je od čovjeka u uniformi američke vojske čuo domaći jezik
"AAAAAAAAAA vi dobro pričate naš jezik!!!"još jače on
"Pa da" odgovaram blago zagonetno
"A gdje ste tako dobro naučili naš jezik" već se vide vene na vratu koliko se dere
"Evo ovamo" okrenem se prema svojem mjestu i kažem mjesto
Blago teleća faca me gleda.
"A tu ste rođeni?"značajno stišano
"Da i tu živim od rođenja jer sam ja BOSANAC rođeni i nikada nisam bio u Americi već radim kao PREVODILAC!!!!!!!!!!!!!!!!!!"
Kisela faca bi brzo izgubila oduševljenje što vidi dugokosog amerikanca koji priča naš jezik a ono prečka……