Pao je mrak, prvi mjesec, vani minus 15 ,reflektori obasjavaju bazu koja se nazire u izmaglici. Sve je opasano bodljikavom žicom i spremnicima sa pijeskom koji formiraju jednu vrstu ograde oko cijele baze. Izgleda da je tu bila neka velika farma ili nešto slično. Kontrola na ulazu nas pušta. Prolazimo pored par vojnika koji nekih dvadesetak metara od ceste gdje mi prolazimo pipalicama (alat za pronalaženje mina "nasuvo") istražuju teren. Sve je kao u filmovima.
Kao klinac sam gledao ratne filmove i uvijek sam brijao na tu spiku , ameri , rat , sila…e sada sam bio u tom filmu. Svuda je bilo blato do koljena, bukvalno do koljena. Razapeti zeleni šatori su se njihali pod naletima vjetra ali su bili dobro pričvršćeni tako da su ipak stajali na svome mjestu. Vojnici su se kretali kroz bazu i sve je ličilo na neku mravlju koloniju.
Kada smo se iskrcali sreo sam još par prevodilaca koji su otišli na teren 10-tak dana prije mene. Izgledali su potresno. Prljavi do grla, iscrpljeni malo su me i uplašili. No bili su radosni izgleda što vide nekoga a da nije amerikanac. Već je bilo oko 20 sati i prevodioci su me odveli do šatora gdje su spavali. Šatori iznutra i nisu bili tako loši. U biti bili su nekih 15 metara dugi i 6 široki. Uzdignuti od zemlje na daskama pa su imali i pravi pod. Unutra su bili "katovi" u dva reda po 6 tako da je sredina bila solidno prohodna. Grijanje je bilo na neke posebne grijalice koje nikada do tada pa i poslije nisam vidio. U njih se sipa petrolej i prilično efikasno griju. Malo smo se ispričali međusobno. Baš je bilo fino spikati na maternjem jeziku. Moje kolege su tu već bile nekoliko dana i već su skužili kako sve funkcionira. Do wc-a nije se niti pokušavalo ići jer je blato bilo nenormalno veliko. E sad ja pametan postavim pitanje gdje ćemo pišati? Sa blagim smješkom su mi pokazali na 1,5 litarske boce pored "katova". Da , pišalo se u flaše. Svaki je pored kreveta imao flašu u koju se ušoraš pa ju ujutro frkneš u smeće. Super. Samo sam se bojao da ne ožednim u noći ne potegnem krivu flašu. Nije mi bilo jasno kako su prevoditeljice, kojih je bilo dvije, rješavale taj problem. One su ipak kroz blato morale ići do ćenife udaljene nekoliko desetaka metara od našeg šatora. Brzo sam utonio u san misleći da ću se ujutro ipak probuditi u normalnom krevetu i u čvrstoj zgradi…..
Post je objavljen 13.02.2005. u 15:08 sati.