Fotografi svih zemalja naoružajte se...

petak, 03.05.2019.

Birokratski bućkuriš

Živimo u vremenu u kojem se birokrati bave fotografijama, a fotografi birokracijom.

I to upravo zahvaljujući birokratima!

Birokratski aparat, kako bi opravdao svrhu svoga postojanja, naprosto obožava izmišljati birokraciju koja je sama sebi svrha, i time bespotrebno ljudima komplicirati u suštini vrlo jednostavne stvari.

Često se to pravda nekavom "potrebom", "sigurnošću" i sličnim, a u tu svrhu služe kojekakve uredbe, direktive, slični "bućkuriši" od pravilnika, koji su pisani teško razumljivim birokraskim jezikom, i prepuni nebuloznih i nejasnih formulacija i izraza koje se, ovsino o situaciji, može tumačiti na različite načine, i to često od strane upravo tih istih birokrata.

Jedan od takvih birokratskih bućkuriša je i GDPR koji je stupio na snagu prije cca godinu dana. Uredba je to koju su složili EU birokrati, a koja bi, po njihovom vjerovanju, deklarativno trebala spriječiti krađe i zloupotrebe osobnih podataka i to na način da prijeti drakonskim kaznama. No ne kradljivcima podataka nego onima koji ih "skupljaju i obrađuju" ako "podaci procure" odnosno ako im ih netko ukrade... Međutim, tim istim birokratima čini se nije jasno da uredbe i slične papirnate "mudroserine" neće ništa spriječiti, već će samo gomili ljudi komplicirati život. Praktički preko noći se proglašava problemom one koji zapravo uopće nisu niti su ikada bili problem, i štoviše, tlači ih se besmislenim ograničenjima, obvezama i sličnim, do mjere da se zapravo više bave birokracijom (tj. ispunjavanjem tih birokracijom nametnutih obveza, papirologije itd.) nego da se bave onime čime bi se zapravo trebali baviti...

Tako sve do stupanja GDPR-a na snagu nije bilo nekih većih problema i polemika po pitanju snimanja i fotografiranja, pogotovo na javnim mjestima. Znalo se gdje se što kada i kako (ne)smije snimati i objavljivati (a što je bilo definirano u zakonima). Zbog snimatelja i snimanja su se bunili uglavnom samo muljatori, kompleksaši i paranoici.

Međutim, stupanjem na snagu, GDPR je na tom području izazvao kaos u punom smislu te riječi, jer više nitko nije siguran što je zapravo dozvoljeno, a što nije...

I dok jedni (uglavnom fotografi i fotografima naklonjeni pravni stučnjaci) tumače GDPR i zakone o njegovoj provedbi na način da se zapravo po pitanju snimanja na javnim mjestima nije ništa značajnije promjenilo u odnosu na ranije, dokle god je to snimanje u domeni nekakve osobne (hobističke i umjetničke) upotrebe i editorijala, s druge strane AZOP i njima slični uporno tumače dotičnu uredbu i zakone maltene u maniri kao da je snimanje i/ili objava svake fotografije ili videa na kojoj se nalazi neka osoba najgori mogući zločin prema toj osobi.

Kako birokrati redovito vole izigravati "vrhovni autoritet" o nečemu o čemu zapravo ne znaju ništa, tako po njihovom "stručnom" tumačenju dotični su se, između ostaloga, sjetili određivati kako bi, koga i što fotografi trebali ili ne trebali snimati. Pa se tako po njima više nikoga i ništa ne bi smjelo snimati ni objavljivati bez nekakvih "posebnih dozvola", "privola" i "papirologije", jer je po njihovom nakaradnom tumačenju praktički ispada da je sve "osobni podatak" i "narušavanje ljudskih prava". Odnosno, sve ono što oni smatraju "osobnim podatkom" bi trebalo biti cenzurirano do neprepoznatljivosti, uključujući i ono što je svima javno vidljivo ili je u trenu snimanja bilo vidljivo na javnim mjestima (pa ni ne može predstavljati nekakvu "tajnu")...

Čini se da birokrati, kako oni iz EU tako i oni domaći, zapravo revno nastoje što efikasnije ubiti čitavu jednu granu (fotografske i videografske) umjetnosti... Po njima, spontana ulična i dokumentarna fotografija zapravo više ne bi smjele postojati!

Pa tako domaći birokrati "stručno" tumače kako bi oni koji snimaju na ulici, ako snimaju pojedinu osobu, trebali prvo tražiti dozvolu, objasniti zašto snimaju, tko će to gledati, gdje, itd... Ilustrativno, svatko tko npr. uoči osobu s druge strane ulice kak šeta 5 pasa odjednom (a što zna biti jako zanimljiv prizor), umjesto da ju snimi teleobjektivom i jednostavno produži dalje, trebao, po shvaćanju birokrata iz AZOP-a, prvo trčati do te osobe objasniti zašto snima, tražiti dozvolu, a zatim trčati natrag do lokacije s koje je namjeravao snimiti da dobije kadar koji želi... Tako nešto može funkcionirati samo u nečijoj prebujnoj mašti, i zorno pokazuje kako netko tko na taj način razmišlja nema pojma o tome o čemu glumi "neosporni autoritet".

Štoviše koliko daleko u domenu fahidiotizma i apsurdizma ide ta nakarada od birokratskih tumačenja po pitanju "osobnih podataka", čak ispada da ako netko negdje snimi nekog kriminalca koji na javnom mjestu radi neku nepodopštinu (pa makar to bila snimka auto-kamerom nekoga to prođe na crveno ili negdje nekoga ili nešto udari), a zatim tu snimku negdje nekome proslijedi ili objavi (npr. na YouTube-u), tom kriminalcu su automatski "narušava prava" jer netko "obrađuje njegove podatke" bez njegovog znanja odnosno "privole"...

Ispada da takva nakaradna birokracija, osim što tlači one koji uopće nisu problem, s druge strane najviše ide na ruku upravo onima kojima je već i prije "po defaultu" smetaju kamere i snimanje, a to su uglavnom upravo kriminalci, kompleksaši i razni paranoici. Štoviše, takvi se već, kad se obrušavaju na snimatelje, i hvataju za to da se "ne smije njih snimati" zbog "novog zakona"...