Fotografi svih zemalja naoružajte se...

(...)
Oko 4 ujutro dolazimo na granični prijelaz između Crne Gore i Albanije, Božaj (s crnogorske strane) – Hani i Hotit (s albanske strane). Kako sam devedesetih i sam proputovao veći dio Europe na 4 kotača, mislio sam da sam sve naučio o graničnim prijelazima i špediciji. No ovdje naučih da granični prijelaz ne mora raditi 24 sata dnevno. :) Prijelaz se za teretni promet otvara u 8 ujutro. Odnosno, carinici s albanske strane tek dolaze na posao oko 8, pa dok se popija kava i tako to, potraje to malo.

Kako se probudih već oko sedam, ne imadoh pametnija posla pa uzeh fotić i krenuh malo fotkati. Na samom graničnom prijelazu se nalazi Skadarsko jezero omeđeno planinama. Ima motiva za fotkati, krajolik, kolona kamiona, kuja sa malim štencima i svašta nešto. Izvadih fotić i prionuh fotkanju. Nije dugo trajalo, u daljini vidjeh crnogorskog policajca kako upire prstom u mene i poziva me da dođem. Smušeno pogledam oko sebe i začuđeno prstom pokažem na sebe jasno mu dajući do znanja da pitam “Jel ja?”. Iako nije bilo opravdanog razloga mom čuđenju obzirom da sam bio skoro pa jedini koji je šetao oko granice, ostali su po kamionima još spavali snom pravednika. Krenuh do policajca, a zamnom i frend s kojim sam išao i tada kreće šok terapija. Policajac koji je umislio da je Harry Callahan me odriješitim glasom upita: “Kakvo je to fotografisanje ovdje? Jel ti znaš da je fotografisanje na granici zabranjeno?”

Ja: pa ne znam, a ne vidim neki znak zabrane fotkanja, otkuda bi trebao znati?

Harry Callahan: Ne treba nikakvih znakova, fotografisanje je zabranjeno, zašto slikaš?

Ja: Pa ono, fotografija mi je hobi, pa eto, malo fotkam da ubijem vrijeme dok se ne otvori granica

Vidim da dolazi Dario i nešto priča s drugim policajcem pokušavajući sve okrenuti na šalu, no brzo su ga riješili tako da su ga udaljili od samog prijelaza, a mene je Harry Callahan pozvao da dođem u njegov ured.

Harry Callahan: Odakle si?
Ja: Iz Zagreba
Harry Callahan: Di su ti dokumenti?
Ja: U kombiju
Harry Callahan: Nema veze
Harry Callahan: Zašto fotografišeš ovdje?
Ja: Pa rekoh već, fotografija mi je hobi
Harry Callahan: Kamo ideš?
Ja: U Tiranu
Harry Callahan: Zašto?
Ja: Ide frend tamo službeno pa sam se prikrpao njemu da vidim Albaniju obzirom da nikada nisam bio u njoj i usput da napravim par putopisnih fotki
Harry Callahan: Gdje radiš?

Htjedoh mu reći da radim u novinamam, no sinulo mi da bi to mogo biti loš odgovor u kombinaciji s fotkanjem na graničnom prijelazu i lošim raspoloženjem Harrya Callahana stoga rekoh: U grafičkom studiju

Harry Callahan: šta radiš?
Ja: prijelom, grafički dizajn i tako to
Harry Callahan: Jesi ti možda špijun?
Ja: Ne znam šta da kažem na ovo, mogu reći bilo šta, ali nisam siguran da će to uticati na išta
Harry Callahan: Ti meni ličiš na špijuna!
Ja: Da, baš sam pravi James Bond, šećem s fotićem oko granice da bi me svi vidjeli kako špijuniram
Harry Callahan: Ne zajebavaj se samnom nego pokaži to šta si snimio

Pokazujem liku fotke, i kako koju pokazah, tako ju morah i obrisati. Ošle fotke sve u PM.

Harry Callahan: Odlazi sad, i spremaj taj aparat da ti ga ja nabi zaplijenio.

No da, mislim si, dan je počeo jebeno, na samom početku sam postao špijun.
(...)

(...)
Dolazimo do same granice, kažemo cariniku da smo prazni, ovaj nam kaže neka se pomaknemo dva metra naprijed. Pomičem kombi, nisam ga pomaknuo ni rečenih 2 metra, trčečim korakom prilazi Harry Callahan i dere se: “Jel vidiš ti ovaj znak ovdje, piše STOP, to znači da staneš”. Lijepo mu kažem kako mi je carinik rekao da se pomaknem naprijed, na to mi Harry Callahan odgovara: “Ja ovdije regulišem promet”. No da, već sam vidim da nas čeka veselje. Harry Callahan nam kaže da se parkiramo u stranu, i kreće pretres kombija. Te zašto je komora vlažna, te zašto se na ovom dijelu stijenke čuje drugačiji zvuk no drugdje, pa konstatacija da on mora detaljno pregledati kombi, jer tko zna, možda prevozimo drogu. Ne znam koliko je ta tortura trajala, no mei je izgledalo beskonačno dugo.
(...)