Fotografi svih zemalja naoružajte se...

četvrtak, 25.09.2014.

Zvanje policije i paušalne tužbe

Postoje dvije stvari kojima ljudi vole prijetiti fotografima koji im smetaju. To su "zvanje policije" i "sudske tužbe", čak i kada nema nikakvih zakonskih osnova, niti pravih potreba za jedno ili drugo.

Takvim prijetnjama uglavnom pribjegavaju ljudi koji ili ne vole fotografe (štoviše patološki ih mrze pa im nastoje svakom pogodnom prilikom zagorčavati život), ili su pak uvjereni da je bilo kakvo fotografiranje zabranjeno bez posebnih ovakvih ili onakvih dozvola, te da su svi fotografi (sa DSLR aparatima) nekakvi "kriminalci", dok su oni sami još ili ispod one razine da fotografima prijete fizičkim nasiljem i razbijanjem opreme "u ime pravde", ili zbog starosti ili fizičke inferiornosti za fizičko nasilje nisu sposobni.

ZVANJE POLICIJE

Glavno vjerovanje po pitanju "zvanja policije" jest to da ako oni pozovu policiju i prijave nekog fotografa "koji nešto/njih snima, a to im se ne sviđa/misle da je zabranjeno" da će automatski biti po njihovom, tj. da će ili samo spominjanje zvanja policije "preplašiti fotografa" ili pak ako policija dođe, da će fotograf automatski biti odveden u zatvor. Tu se policiju koristi otprilike kao nekakvu vrstu "argumenta sile".

Međutim, dotičnima najčešće nije jasno da fotografiranje samo po sebi, ako je na javnom mjestu, nije protuzakonito, niti su potrebne bilo kakve "posebne dozvole" (ljudi, vlasnika objekata, automobila i ostaloga što se vidi sa javne površine). Razlog? Na javnom mjestu nema privatnosti, pa stoga nije ni potrebno tražiti dozvolu.

Naravno, postoje neke točno određene iznimke koje jesu kažnjive zakonom i u kojima je opravdano zvanje policije, ali one obuhvaćaju snimanje djece u pornografske svrhe (o čemu nema govora ak djeca nisu gola), voajersko snimanje u privatnim ili od pogleda zaklonjenim prostorima (o čemu nema govora ako je snimanje obavljeno na javnoj površini) i naravno kršenje istaknutih znakova zabrane snimanja (s time da fotograf mora biti biti unutar zone omeđene znakom zabrane, jer zabrana vrijedi tek nakon znaka).

Štoviše, čini se da je danas nekako vrlo popularno zvanje policije "jer netko snima djecu" (primjer takve lažne prijave).

PAUŠALNE TUŽBE

Prijetnje paušalim sudskim tužbama zbog snimanja je druga stvar kojoj neki pribjegavaju. Tu prednjače oni koji sve gledaju kroz kriterij novca i koji jedva čekaju da im se pruži prilika da nekoga tuže. Slično kao i sa zvanjem policije, i takve paušalne tužbe se rado koristi kao argument sile.

Štoviše, takvi su često vrlo uvjereni u to kako je samo dovoljno nekoga tužiti i da će oni kao tužitelji automatski dobiti tužbu "pa će tuženi završiti u zatvoru" i/ili "njima morati ispaltiti masnu odštetu". Takva vjerovanja su zapravo domeni "wishful thinkinga" i najlakši recept da dotični sami sebi stvore enormne sudske i odvjetničke troškove, i osiguraju dugogodišnje vucaranje po sudovima.

Svatko tko se iole razumije u pravo, za razliku od većine onih koji tako olako prijete tužbama, jest da je prilikom bilo kakve sudske tužbe teret dokazivanja na tužitelju. Drugim riječima, kada se podigne tužba, tužitelj je taj koji mora dokazivati krivicu tuženoga, a ne da tuženi mora dokazivati svoju nevinost; na tome počiva princip da nitko nije kriv dok ga sud ne proglasi krivim. No svejedno ima puno onih koji uporno vjeruju da je obratno (kriv dok se ne dokaže suprotno, pa čak ni tada).