...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
KAMEN, ŠKARE, PAPIR
Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo (Maja Hrgović) kada se sretnu čovjek i žena pobjeđuje onaj kojem je manje stalo kada se sretnu dva čovjeka pobjeđuje koji je manje - čovjek kada se sretnu dvije žene pobjeđuje koja ima nevinije ruke kada se sretnu stvarnost i san gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva kada se sretnu dvije stvarnosti to ne znam... ja još uvijek svim čulima tražim prvu kad se sretnu dva sna ne znam ni to... ja sam sanjala samo jedan ... nekada kada se sretnu nebo i more pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima gubim (se) ja u krivim redovima i nagnutim slovima kada se sretnu ptica i nebo da, zemlja tu od početka nije imala šanse kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro izgubio je san i ljepota ... iz svake noći u samo moju noć kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka i nemojte mi sad o mostovima kada se sretnu alfa i omega... stradao je materijal za slojeviti grčki mit kada se sretnu djevojčica i grčki mit... stradalo je jedno odrastanje ... zauvijek kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti, pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe ali svakako treba kupiti novi retrovizor kada smo se sreli riječ muška i ja ženska pobijedio je nemir na ničijoj zemlji a primirje više nikad nije sklopljeno kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu ... dvaput pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica ... niti jednom kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova izgubilo je prijateljstvo kada se na uskom putu sretnu moje pjesme pobjeđuje ona koja me najviše ranila kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni koje su me zvale imenom pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla kada se na svojim putevima koji nemaju veze s mojim posrtanjima sretnu samo pjesme pobjeđuje ona koja je pjesma samo pobjeđuje ona koja je samo pjesma i iako se (u) životu nekad može činiti drukčije jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski sudac moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi bolje a ja ću od sebe nevoljena uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno odraslih sretnu kamen i papir pobijedit će papir uvijek je tako bilo kažem u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana, i ovim skorenim... neizlječivih kada se sretnu kamen i papir pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu... na neku moju... o meni... ili pjesmu samo... na živo mrtvo slovo na papiru ... na mene verba volant, pjesme ostaju... a kamenje leti još snažnije da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga meni je stalo kao nikome na svijetu ali moje pobjede su uvijek bile drugačije; ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom... ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen u sebe umotala i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala tessa k |
Jedan lapsus za jedan omen
dnevnički... (ptica/prica... by tessa k)  Jučer ujutro pismo od dragog prijatelja: - Neki dan šetam psa. Šeta i neka teta i dere se: "Tesa, Tesa". Taman ja mislim da ti moram javiti da imam u susjedstvu psa Tesu, kad ono nije, Tesa je kćer, plava, providna, djeca su rijetko ružna, ali ova mala jeste. Pita mene mala: Striček, jel mi lijep pas? Mislim se ja, pas je lijep, ali nomen est omen, ako si ti Tessa, tebe su u bolnici zamijenili, samo ne kužim kako to još roditelji ne kuže, ali da je ne rasplačem, rekoh samo: Nije ti pas lijep. - O bože, smijem se. Siroto dijete... I osjećam se zbilja grozno što se sad smijem, ali onstli... ne smijem se ni djetetu, ni psu, a ni priči, nego tom tvom glasu koji mi je priču ispričao. Uvijek tako ozbiljan, a nepogrešivo me nasmije. Napiši tu priču molim te. Samo izmijeni ime. Neka se zove... pojmanemam - Iskra. Ili Zvjezdana. Iako... mislim da se danas Zvjezdana više nitko ne zove. Suzana se u svakom slučaju ne može zvati jer bi skroz pokvarilo poantu. A mislim da se ni Suzana danas više nitko ne zove, no taj dio ne smatram pogreškom nego progresom. Ime je jako podatno za lapsuse... otkine se jedno "a", ili ga s uzdahom progutaš i eto ti omena s greškom. Teškog. ... Popodne šaljem sms na čijem kraju nedijakritički poantiram stihom. Pišem: - Bila sam kao prica kraj covjeka. Šalje mi osmijeh. A onda kaže da su moji lapsusi pametniji od mene. I da sam istu tu prica/ptica grešku napravila već jednom prije. Onda se i ja smijem. Pišem dalje: - Da. Jedino da je egzaktno... da je jedan za jedan, da je jedan slovni lapsus za jedan životni, trebalo bi ih biti i puno više. A onda joj obećajem da ću sutra biti pametna cijeli "san". Ponovno stiže čarobni osmijeh kojeg znam, iako ga glumi bezlični smajli. Kaže: - Ti iz zla u gore. Znaš, tvoji te lapsusi znaju bolje od priča koje si napisala. ... Navečer pišem istu pticu drugi put; ... ne želim da itko sazna da ću od priča koje izgužvam uvijek znati napraviti vlastita krila. ... Jutros vidim... petak će i opet biti divan san. ... Jedan lapsus za jedan omen... tessa k |
Frivolni Anđeli I reda
(slika u inboxu)  Šalje mi sliku jučer. Piše... - Evo, ova ja baš nekako tvoja. Ovako ti pišeš. Ubodima. Pa u sljedećem mailu dovršava: ...u sebe. Gledam kao omađijana u te izvezene riječi iz kojih vire crveni konci odrezanih krajeva... dugo, pa odgovaram: - Da. Dobro bi tu došao netko tko zna staviti prvi zavoj. Ako znaš nekog bolničara, javi... A onda za dvije minute ja nadopisujem svoju misao: - Ma zaboravi. Ne bi se tu snašla ni cijela ekipa prve pomoći. - Tebi ne treba medicinska ekipa, nego horde anđela čuvara. Mislim da te oni gore dobivaju kao napredni test; ako im ti preživiš odmah skoče u anđeoskoj hijerarhiji. Ono - anđeo I reda s lentom. ... Kad me jednom upoznaju, odmaknu se korak dva unatrag i pitaju što nije u redu sa mnom... Zašto ne izgledam tužno kao moje ranjene priče? Ja onda recimo kažem da je to zato što imam frivolne anđele čuvare. Ili nešto tako... Ne želim da itko sazna da se znam čuvati sama... da ću od priča koje izgužvam napraviti vlastita krila, da dok ubadam priče, život kucam iz mjesta gdje je sve moje.  tessa k |
Glandula lacrimalis
...  Tog jutra napisala je u svoj dnevnik: Možda je i greška kao i ljepota – samo u pogledu. Možda bi ujutro trebalo na silu ukapati Cohena u oči, pa reći: „There is a crack in everything, that's how light gets in“. Možda... Ali što kad ja trepavice koristim tek kao zaštitne membrane, a ujutro ukapavam Cohena u uši. Od samo nekoliko kapi naraste čudovište iz Loch Nessa u meni, koje onda prijeti osvojiti cijeli dan. Kažem mu: „Mir!“, a tek onda stavljam slojeve vodootporne maskare, pa stanem iza njih. Ne od stida, ne, nego tko zna... tko bi me jednom ujutro iza njih dobro vidio, ne bi me možda više pustio. Poslije je svu krivnju prebacila na onog koji ju je viđao nenamazanu. Rekla je: „Zbilja si nemilosrdan. Prvo me rasplačeš ljepotom, a onda ostavljaš suznu.“ On je rekao: „Plač je ljekovitiji od smijeha, ali takvu se ne ostavlja. Takva jednostavno mora ostavljati da bi bila cjelovita.“ Rekla je: „Ja to nisam. Ja sam kao i ova srijeda loše sastavljena od slomljenih zagrljaja“. A onda je još dodala: „Nije svaki plač ljekovitiji od smijeha, ali ja isto volim igrati na sigurnije. U nastavku dana na nebu uopće nije bilo rupe za svjetlost u oblacima. Nije bilo ni oblaka. Nebo je bilo potpuno vedro, a ona je kišila kako već nebo umije iscjeljujuće plakati u zaborav. Greška nije ljepota, greška sigurno nije samo u pogledu, ali u njenom je pogledu ona često sigurna. I obilna. ... Ponekad mi je posve nedokučiva, pa je navečer izuvam i ostavljam neuredno razbacanu kraj kreveta. Njemu onda kažem: „Reci mi nešto da prestanem plakati.“ Od svih goddamn svilenih riječi na ovom svijetu, on nježno kaže: „Prestani plakati.“ I ja prestanem. tessa k |
tko još stavlja srce horizontalno?
(... kao znak opasnosti) ... tražio me sliku za naslovnicu prošli tjedan. i još jednu moju sliku. jer da se radi katalog. razgovaramo. kažem; ja nemam svoje slike. ja sam ti žena s druge strane stežuće blende. moje slike su rjeđe nego djeteline s četiri lista. ona koja mi visi na blogu je 5 godina stara, ali to je po inerciji. no ne mogu sad tebi poslati neku sliku iz duboke prošlosti. to bi ipak bila besramna obmana javnosti. rekao je; - to ti je skroz je ok. svi to radimo. nije utuživo, ne brini. a još nitko nikad nije uspio uslikati sebe iz budućnosti. mislila sam; svejedno... sebe ću riješiti poslije. ajmo naslovnicu prvo. pa sam poslala gležanj s orhidejom. rezolucija te boli ipak nije dostajala. onda sam poslala ovu; - evo, to su ti Samosanacije rukom i djelom.  napisao je: - da, ovo srce bi igralo, ali da nije baš srce, nego da je, recimo, upitnik, pa da se onda doda ruka. ali pazi... format je okomit. ja sam odgovorila: -srce kod mene uvijek igra. i nikad nije u pitanju. srce je više uskličnik... kao ono... znak opasnosti na cesti. i ušla u foldere sa slikama. možda su tri slike od njih sedam miliona bile okomite. skoro svi ekrani su horizontalni, a ja stižem iz tog medija, pa koja čak i spavam okomito, slikam uglavnom - polegnuto. - evo ti nešto što nije okomito, ali možeš staviti na slijepu okomitu pozadinu. ljubav je i tako slijepa, pa je sve u skladu. a oko te sam jako emotivna. ta mi je iz životno najpotresnije serije. to sam slikala kad sam slijedila srce.  napisao je... - misli plakatno... čist motiv, nikakva gužva ni pretrpanost na coveru, jer ćemo dobiti košmar. - gle, ja ovdje s "misli plakatno" imam problem s obje riječi. di si našao mene misliti, pa još plakatno... i molim te... zar bi uz moju knjigu i jedna riječ pristajala bolje od riječi "košmar"? meni košmar sasvim lijepo ide uz sve te moje nesanice i košmare. ... a ova? ta je iz iste serije. a ful je plakatna. gotovo golo simbolička. a i vertikalma.  - mila, tko još stavlja srce na cover? - smijem se... koliko ono dugo ti već mene ne znaš? da ko još stavlja srce na cover. ajmoreć... metodom slučajnog odabira - netko lud, košmaran, kičast, i baš se ovih dana u nekom word dokumentu naširoko raspisuje o tome da srca više ni nema. i kune se u to na "krosmajhart". eto takva osoba... možda jednom negdje nabasaš na nju. ... i tako... bilo je tu i nekih drugih fotki, ali neću ih sad stavljati tu, jer ovo je tekst o srcu. i izabrali smo na koncu onu pravu, ali neću ovdje sad stavljati ni nju... ovo je tekst o uvijek krivom srcu. ipak, neka ostane zabilježeno da su na koncu oba srca bila na mjestu. danas mi je poslao kratak sms... da ću se morati još malo strpiti oko knjige. da je imao srčani udar, da je dobro, ali leži u bolnici i ima stent. moje je srce na tren je stalo u jednom praznom redu a onda bez zaleta preskočilo jedan otkucaj. . jer ono po defaultu ne razumije točku, prekid... udar. i kad je u prvom praznom redu nastavilo trčati u svom ustaljenom ritmu vječnih trotočki ... ... ... ja sam otipkala ono što mi je otkucavalo: - nisi štedio to svoje srce, izraubao si ga skroz, nisi ga pitao može li izdržati, nisi mu dao predaha... kao ni ja svom, ali na druge načine. ali znaš; za mene srce nije nikad u pitanju. nikad. ja vjerujem u srce toliko da bih ga čak stavila na naslovnicu. a u tvoje vjerujem totalno. i stavit ćemo poslije i njega i tvoj stent na moj cover. jer oni to zaslužuju. i to je moja zadnja o pitanju srca. a srce mi se osmjehnulo u okomitom ekranu. tessa k |
Paradoks wishful thinkinga
objavila sam ga nedavno ponovno. pa mi kažu da sam ga dobro uhvatila... s obje strane. a ja mislim - što uhvatila? preživjela. bar dvaput.  PARADOKS WISHFUL THINKINGA ako nekoga baš zanima... nema te misli u meni više. gotovo. nope, nada, niente, a-a, jok. odbacila sam je. (u želju) tessa k |
Zadnji puzzle u anatomiji
 ovaj svoj Anatomski ciklus još ću nadopunjavati... pa i ovdje. popunit ću ga bedrima, naoružati noktima, a bome i rogovima... kad već jesam vražićak sabijen u pretijesnom deminutivu, oduvijek, nanišanit ću ga sigurno i ovim pupkom iz kojega pišem, i obdariti glasom... kad mi je već netko nedavno rekao da mu je u mojoj anatomiji moj glas smješten uz bok koljenima. pisat ću vjerojatno o znakovima od rođenja, o koži, o nosu u zrak... ne znam točno, jer i ne mogu znati. svaki mi dan prošlost kao more naplavi poneki moj stari odbačeni ud ili vitalni organ... i ja nikad ne znam unaprijed čega ću se još tjelesnog, bestjelesno, a s onim meni svojstvenim nedosegnutim erosom u svakoj rečenici, dotaknuti u svom putovanju, osim da ću izvjesno putovati. ipak... ja jako dobro znam kamo idem dok ovako putujem po svom tijelu do dna sebe. jer kraj je već doživljen. i napisan. i ovo moje bacanje vlastitih dijelova, pa ponovno uzimanje, njihovo recikliranje... zato jer su u prošlom životu pogrešno upotrijebljeni, potrošeni, proigrani, to vađenje van iz mene žive... njih tako "used", pa slaganje u novu "second" cjelinu, u neko drugo tijelo... koje je gotovo mobil sastavljen labavo žicom od raznorodnih elemenata, ni po čemu prisnih ni međusobno poznatih... koji onda prijeti da padne i uruši se, ta moja čudna i čudesna anatomska vježba koja bi po svemu nabrojenom, a nabrojala sam toga jako malo... trebala biti teška i bolna, je u stvari posve iscjeljujuća. jer ja sam taj put, tu tjelesnu Odiseju već prošla. i ja znam kraj. a on je ipak "happy end". pomalo prkosan, ofkors... samo "happy" bi mene ubilo mislim. ali ovo je taj posljednji po redu tekst... i on je već viđen, ali evo ga u finalnoj verziji: SASTAVLJENO TIJELO POST FESTUM (posljednje poglavlje) Nakon što je u istim mjesecima izgubila izvrstan vid i povratila dobar glas, nakon što je rezala pramenove s glave pune kovrča četiri puta u deset dana, od čega dvaput sama i niti jednom nakon ne odlučila - pustiti kosu, nakon što je dobila kilu i po, nakon što je lažlju obojila prve sijede da bi se vratila iskonskoj istini, pa se bacila fajterski u drugu krizu srednjih godina... sa sretnim ishodom, blistala tri dana zaredom iz golog inata, izborila si 76 komplimenata, pa rekla: "I still have it!" i "ajmo sad nešto za stvarno", nakon što si je, gledajući svojim očima u jedne druge i opet priznala da nije šutnja sve što sija, nakon što joj je kompetentna osoba rekla da jedna od njenih ljubavi po svojim simptomima nije bila ljubav nego prije klasični srčani udar, nakon što je svojim usnama i opet poljubila ovlaš i neiskreno, ali nije on the first date, nakon što je maznim glasom od srca rekla i neke laži, nakon što si je milijoniti put potvrdila da kompromis ne pije vode, bar ne kod nje, a da njenom grlu škodi hladna, nakon što je prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu, bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi … točno jedna, i koliko je nepodnošljivo malo onih koji je cijele i jako vole … baš jako velika brojka, nakon što je spustila da s ramena spuzne maskirna košulja, pa izišla iz šume... lakonoga breza, nakon što je stavila crveni ruž i golih leđa zakoračila u plavu gradsku noć puna seksoće, životne mudrosti i nepodnošljive postojanosti lakoga... napisala je o sebi i ono što je mislila da nikad, ali ama baš nikad neće. Napisala je: Nikad ne bih mijenjala ovo što sada znam, za ono što sam imala onda ... ili nisam. (a da je to i mislila...) tessa k |
Bok (Anatomija suvišnog)
Koliko sam puta okidala s boka  u Maksimiru me jutros dok sam trčala srušio pas nekog čovjeka. ono... sravnio me sa zemljom. gotovo sam zaplakala. onda me čovjek pobrao i pridigao i zagrlio oko ramena i otepao utisnuti šljunak s mojih ranjenih dlanova, pa još i prašinu od gležnjeva do koljena na toj točki je rekao... dalje ne smijem, ali ispričavao se čitavo vrijeme jako... toliko jako da sam se na koncu sažalila ja na njega, pa sam mu rekla slabo se smiješeći: ma niste vi krivi, ali ja sam već sva izubijana... padam jednom u dva mjeseca, koljena su mi tuga božja. vidjela sam još da sam mu se i nešto više nego samo smilila, jer je i u magli jasno da bi on produljio susret, pa mi čak nudi svoje "podatke", ali jer su mi u ovoj priči stradale i dosad nikad spomenute nadlaktice... potpuno literarno djevičanske, odlučila sam mu zamjeriti ipak... odlučila sam prečuti to što mi nudi, i navečer ga bez ijednog "podatka"... bez pitanja... bez pristanka... bez znanja... useliti u svoju priču . nek' plati. deset metara kasnije zaustavio me neki fotograf koji, doznala sam kasnije - drži tečaj fotografije, i koji je sceni s psom svjedočio, a sad se htio osvjedočiti da sam ja dobro, i koji je čas prije prizora pada koji mu je oteo pažnu, uzimao jedan drugi prizor što ga već dugo u ovakva subotnja jutra sama želim uzeti... prizor radnog naziva - guske u magli, ali eto nisam ga uzela nikad, jer bila bi to željena i planirana slika, a ja okidam samo slučajno i neplanirano, i s boka... i rekla sam mu baš to da ja volim okidati fotografije "s boka"... popodne sam u daljini ugledala nekoga tko je jednom ušao u moju priču... priču koju sam tada pustila ispod stisnutog lakta i pogodio me taj daljinski prizor toliko da nisam mogla dalje, i zbilja ne znam zašto, ali strefilo me više nego onaj pas ujutro, možda jer me njegov nositelj podsjetio na nekoga... možda jer je onda u tu priču ušao ni kriv ni dužan , ni zaslužan... što je u ovim kronikama valjda izolirani slučaj. i eto, maloprije sam klincima naručila pizzu... a ja vidam rane po koljenima, nadlakticama, dlanovima i bokovima... i mislim; nevjerojatna godina... koliko sam samo puta pala... koliko sam samo puta srušena... koliko sam samo puta u toj godini svoju priču premještala iz koljena u nadlaktice, iz nadlaktica u dlanove, tražeći joj smisao i poantu... koliko sam samo takvih priča napisala potpuno kriva i dužna , (zaslužna?) koliko sam samo puta okidala s boka... tessa k |
RAME (Anatomija suvišnog)
... i sve njegove nemogućnosti  Ovdje bi mogla stajati priča o ramenu kojeg sam slomila na skijanju, pa pet dana skijala sa slomljenim ignorirajući ogromnu bol i vrisak nevoljenog tijela... jer je srce htjelo što je srce htjelo. Ili o tome kako otada na tom istom visokom mjestu imam povišeni prag osjetljivosti na promjene neba, kako miris nadolazećeg snijega ne osjetim u nosnicama, nego dok se muklo obavija oko hrskavice, kako iz samog golog ramena znam da će zahladjeti i prije nego su mi to vidioci s visine rekli, kako po tom svom bolnom oćutu u korijenu desnice, zbog te preosjetljivosti koja drugima nije dana - ja vedrim i oblačim šal. Ovdje bi mogla stajati i priča o malim ženskim torbicama, a u male ženske torbice stane čitav jedan veliki ženski život plus ruski pisci koji su u neke uvijek pomalo na silu i za zlunetrebalo ugurani... da bi čuvali mjesto za jednu po defaultu žensku glavu u torbi... priča o mojim ženskim torbicama sa životnom prtljagom, koje sam, zbog uskih ramena s kojih bi spuznule - uvijek radije nosila u čvrsto stisnutoj šaci. Ili bi tu mogla stajati predaja o tome kako je ona haljina koja lako „spuzne s ramena“ – haljina po mojoj mjeri. Ili mali štiklec s isturene kosti za slijetanje ptica na koju bi mi slijetala moja pripitomljena tigrica koju bih onda vodila na zajedničko tuširanje... štiklec o tome da volim obrazom dotaknuti golu put vlastitog ramena. Ili bi tu mogla stajati sveijedna priča o tome kako je isto to trusno rame kad dođe to pitanja plača, jer ramena uvijek potresa plač, a plač ovdje baš nikad nije bio u pitanju... isto ono prijateljsko rame za plakanje na kojem će se svaka tuga izdovoljiti. Ili još jedna predaja, koja se ne oslanja na koljena... predaja koja se manje intrigantno prebacuje s ramena na rame dok pristiže iz davnih herojskih vremena, u kojima mi kao djeca eto nikad, baš nikad nismo igrali „kamena s ramena“, ali je jedna druga igra meni - uvijek zaigranoj, jedina životna trauma koju sam do dana današnjeg urbi et orbi priznala, jedina!... ta igra „lanca probijanca“... jer su baš svi, baš uvijek „probijali“ lanac na mom mjestu, pa me kao vrijedni privjesak onda skidali s njega, jer su me vodali kao ratni plijen od jedne do druge utvrđene linije, jer bi me ljupku i nježnu Briseidu, oduvijek ženski suprotnu sili - brutalni Agamemnoni preuzimali od Ahileja, jer sam u svakoj napetoj liniji ja bila mjesto manjeg otpora, meko tkivo, locus minoris resistentiae, u svakom lancu ja istovremeno i najslabija karika i najpoželjniji trofej, i jer bi velika bol brutalnog probijanja (da li da kažem; čim muškijeg tim brutalnijeg) u razini moje zgrčene ženske šake postavljene na putu nekoj od navrlih snažnih muškosti - imala svoj korijen u jednom dalekom i slabom ramenu iz kojeg bi mi se u tom času čupala slaba ruka... slamalo krilo... Da... mnoge bi se tu priče dale ispričati. Ali nijedna nije ni upola komplicirana i duga, kao ona u kojoj mi je ono jednom nježno istetovirana tišina na lijevom ramenu. tessa k |
VRAT / GRLO (Anatomija suvišnog)
... izvana i iznutra na istoj vitalnoj liniji  ... Izvana vrat... - Jel znaš onu rečenicu u Engleskom pacijentu kad Almasy dotiče rupicu na njenom dugom i uskom vratu i kaže: "Tražit ću kralja da ovo nazove Almasyev Bospor"? Ne znaš, kladim se... Ali svejedno, ti dok ovako usput umireš od čežnje, svakom svojom rečenicom ciljaš jednu malu udubinu na mom vratu - one Dardanele koji se nazivaju tvojim imenom... baš svakom svojom rečenicom, iako znaš da je taj vrat osjetljiva Ničija zemlja s puno trusnih područja po liniji ošit-grlo, minulih tuga i čežnji, jako čulnih operacijskih šavova i morskih tjesnaca koji se svojataju s raznih strana... I sve to dok ja, sva odlučna da ti ne pišem - radim. Ali ja ću paziti na svoju Malu Aziju i dok ti ovako ne pišem. - Almasy bi možda na svom nemuštom engleskom s jakim mađarskim akcentom rekao, kislanyok, szeretlem! i dodao kako su nekad bili dobri dani kad se danima šutjelo do oaze Faya, a danas, smo nas dvojica sretni da ti slušamo glas što više, što češće, može i o nevažnom, samo dok meni govoriš ili ovako ne pišeš. ... Iznutra grlo... Dok ne pišem svoja pisma u besanim noćima, naginjem se nad Marinom kao tužno drvo. Pročitam... U grlu – tu rđa u tjesnacima I živa so je. Ja ljubav poznam po glasnici, Ne ! - po ge-žici Duž celog tela! pa poželim da je „jezik pregrizla“. Pa poželim da joj je u jednom času sve zapelo u grlu. U mojim besanim noćima ona uvijek govori samo meni... Ipak dok balansiram na svojim životnim žicama ja često ne znam jesam li u dur-u ili molu-u. Za riješiti svaku misteriju na njenom kraju treba imati ključ, a pogotovo kad je on istaljen od onog koji je znakovito poput naopake potkove, davno postavljen na samom početku crtovlja. Da, violončela uvijek diraju u moja slaba koljena, ali ključ moje Larine teme ipak nije smješten tako „nisko“, niti je on ispisan u jednom potezu i elegantno...kao violinski, kad ja i svoje matematičke osmice brutalno spajam od dva jako kvrgava kruga. Moj blues rekla bih ima komplicirani mehanizam brave za koju je teško naći i ključ i šifru (a o mjeri ta-te-tapa-tepe da ne govorimo...jer mjera je ovdje uvijek bila problem) možda i jer je brava razvaljivana nezanemarivi broj puta. Ipak... ja je baš uvijek mogu napipati (zamišljanim muškim prstima?) na mjestu gdje je nosim. U grlu. I lovi me taj blues i prije besanog dijela noći, pa i predvidljivo čak, recimo u terminu koji je uredno uplaćivan podnošljivom mjesečnom ratom; „gitara dva put tjedno u večernjim satima ponedjeljkom/srijedom“, da... tu nikad ne omane, pa nakon što hvatač akorda na žicama izađe iz auta umiren i olakšan, jer sam mu rekla da jesam - jesam ikada čula za "Nights in white satin", ja uvijek osjetim tu G žicu u svom grlu... jer baš sva moja filmska glazba za jedan stvarni život ima juke box baš na tom mjestu – i otuda je i grleni smijeh od kojeg se možeš ugušiti i ovaj gušeći blues osjećaj koji me pritisne od gitare, i od kojeg bih mogla odletjeti kao (Led) Zepellin u svoj sky s velikim limitom... i gledam onda u to nebo prije gotovo izvjesno besane noći redni broj tajitaj, i mislim kako je saten bijeli, a moje noći blues, ali da je svejedno taj blue moon uštap jedan jako pretjeran i posve neekonomičan oblik, pogotovo kad su moji krugovi i tako uvijek kvrgavi... i da je i sve to s gitarom i žicama iako uredno uplaćivano baš jako neekonimično, jer košta me previše, puno puno previše... I pomislim onda da bi trebalo napokon prestati traćiti tu struju u vlastitim žicama, i namjesto nebu i krilatim likovima i Heli koja bespovratno pada u naručje jednog tjesnaca, koji će - njoj koban, na koncu konca u stvari nositi samo njeno ime, dati više kredita – recimo Tesli... pa ma kako to ne-mitski i ne-filmski zvučalo... Pomislim da bi dječaku koji već neko vrijeme najviše kredita daje Dylanu jednostavno trebalo na kredit kupiti električnu gitaru koja će nadglasati moje glasne žice bez isolierbanda. ... Bilo je to prije tri godine. Tri godine poslije razmišljam kako u tom filmu ima još jedan divan dijalog između njih dvoje; - Kada si bila najsretnija? - Sada. - Kada si bila najnesretnija? - Sada. Tri godine poslije ja sam samo najsretnija. I dok bezbjedno letim iznad Hellesponta, a moj sin ima pojačalo, novu gitaru, Fender trzalice i drugi band ... meni u grlu nedostaje moj mol. tessa iznad Hellesponta |
MUDA (Anatomija suvišnog)
 U rujnu 2012. ne dobivam pisma koja počinju s „Kako si'“, nego s „Kako koljena?“. Nekidan, nestandardno pismo sa standardnim uvodom od jedinog nadnaravnog bića u inboxu: - Kako koljena? Znaš li, mislim da se radi o Mafgritteu, onaj crtež sirene? Ista samo obrnuta; gore riba, dolje žena. Zbog tog crteža, čija reprodukcija se dosta teško nađe, sam se svojedobno, dok sam si pravio majice, dosta namučio. I nisam ga našao, ili jesam... u nekoj bijednoj rezoluciji. Htio sam ga staviti na majicu s natpisom - „Život je uvijek negdje drugdje“. U rujnu 2012. dok na rate životom otplaćujem svoju metaforu sirene, šaljem svoj - od perja, krljušti i vlastitih suvišnih i potraćenih dijelova u samo jednom wordovom dokumentu sklepani Anatomski atlas - stručnom oku na uvid. Lijepo i stručno žensko oko otpisuje mi rukom koja zna s riječima, a njene riječi u toj dubokoj ljetnoj noći daju krila mom ribljem repu. Čitam još... - Ali pazi, sirenu sam ti jako pokratila. Divna je toliko užasno divna ta rečenica, to njegovo „Reci mi kako se vodi ljubav sa sirenom'“... toliko je jako, da sve mora tu stati. Probala sam nekoliko varijanti, ali svaki daljnji tekst je slabljenje. Skratila sam ti sirenu... Mislim: Istina je ipak... Može me preoblikovati i lijepa ženska ruka. Mislim još: Evo, i opet sam stradala od - za mene jedino mogućeg. I opet mi je savršena muška riječ stala na kraj. Ali ovaj put me nije koštala glave, nego sastrugala krljušt s repa. I kraj je sad njen, a ne moj. Razmjenjujemo riječi u noći, dvije žene od riječi, a ja pišem kao ja, ona mangupska i fajterska i frajerska ja koju sam si ostavila samo za sebe... i one koji me znaju. Ona jedina ja koju si nisam dala Tessi... ili tek u natruhama. Kaže mi... - Nasmijala si me, tvrodglava si, ali to poštujem...tako ćeš naći svoj put. To je najbolji put, uostalom. Dobro, ostavimo je onda integralno.... Laka noć ribi koja nema pluća, ali ima muda. a ja dok čitam želju za miran san, osjetim ogroman nemir... osjetim kako je ista metafora ponovno izbila zrak iz tih pluća koja još nemam. Sirena... Još je živa? I na višem levelu. Koliko još ima života u njoj? Koliko još ima mog života u njoj? Ne znam... U ovoj najnovijoj - je sav moj život. To sam baš ta ja koju si nisam dala Tessi... ili tek u natruhama, jer sam sva svoja muda morala donirati onom životu čiji je život često trebalo spašavati. Svom. Ali nijedno me muško oko - takvu istinitu: osjetljivu, čulnu i senzualnu... ženski podatnu i putenu... nije tako dobro pročitalo, nije tako dobro vidjelo onog muškarca u meni od kojeg se kad zagusti i bogomdanima tresu njihova koljena od straha - kao ovo žensko. U rujnu 2012. pišem u muški inbox koji se nekidan raspitivao o mojim koljenima. Kažem... - Ako te zanima moja najnovija JA... o kojoj ćeš morati čitati, i još je k tome urediti, i pazi... ovo će biti malo pipljivo, mislim... uglavnom, to ti je - Sirena s mudima. Znam, nije neka lijepa slika, ali ja se služim fotošopom, uredit ću je krosmajhart. Par sati poslije u isti inbox šaljem i sliku ženskih šaka stisnutih u razini muškosti, sliku koju sam pod magijom jedne metafore i opet morala zahvatiti s dna sebe i izroniti na dah. Insert attachment - Muda. jpg. Pišem u nadnaravno: - Vidiš... to ti je moja sirena. Ni mitska ni Magfritteova, ni pravilna ni obrnuta, ni od pojasa naviše ni od pojasa naniže... To ti je sirena koja je sva u mudima. Tako izgledaju ženska muda, vjeruj mi. Ne pitaj me kako znam. To je iz golemih poglavlja jedne druge knjige. I nije to ni čudno, ni nadrealno. Ponekad je to jedino što možemo učiniti. Ti samo kupi majice i šalji u štampu... ___________________________________________________________________________ p.s. Ovo je ipak - "Anatomija neophodnog", mislim. A ja ću si napraviti majicu - "Život je u mojim rukama" Ili gdjeveć... tessa k |
Oscare, trebam Vas. Opet!
u posljednje vrijeme iz jednog razloga moram prosijati stare tekstove... što nikad nije lako. ova zadaćnica ovdje... bila mi je životno važna. ključna... (kost) nikad mi nije bilo jasno kako je prelomna završila na manje slomljenom blogu.  Ovo jutro danas me rasturi svaki put. Jučer je bilo sivo i maglovito jutro, a po granama je popadalo inje... i bila je to samo jedna od pregršt šansi za domaću zadaću koje bi takvo jučerašnje jutro pružalo u nekim drugim vremenima, ali vremena su prva, pa je namjesto opisa jutra s one strane prozora, moj sin svoje retke ispisivao pod naslovom "Koliko situacija, toliko intonacija". (sic!) Ta tema je dakle po meni (sic!) za jednog desetogodišnjaka... a i šire, i zvuči poput štucaja i... uglavnom, ja ne volim - (sic!). (sic!) u tekstu je poput mobitela za vrijeme predstave, poput pljuske na licu nedužnog djeteta, poput ležećeg policajca, poput zalogaja koji zaglibi u glibu... grlu, a doći ćemo i bliže grlu jutros, strpljenja samo, pa eto... ako su jutra proteklih godina pripadala stopalima, e naredna će dušu dati dati za giljotine, to je u planu, iako ja nisam njihov autor ni konstruktor ni planer, ali osjećam to kao što se osjeća plan višeg reda u urbanizmu i miris snijega u zraku, a giljotine, što ono znamo o giljotinama, giljotine su revolucija... i Voila!... eto me jutros kako revolucionarno odlučujem koristiti - (sic!) za inače uvijek uravnoteženim doručkom, i odlučujem ne složiti bijelu salvetu u još jedan origami ždrala na slabim koljenima i pridružiti nadi redni broj taj i taj, i odlučujem ne stvoriti valove plavog u vodi u koju ću umočiti i isprati prste prije fino balansiranog objeda, a s njih će onda otpasti plavetni pigmenti u ritmu lijepog plavog valcera, kojeg ću ja onda po sluhu otplesati trotočkama, jer trokorak je to je li, pa uvijek trotočke samo ne točka, samo ne brana, nikad brana na plavom Dunavu pa ni kao zalogaj u uskom grlu. Sve rijeke moraju teći i ne smiju završiti osim u moru, ni presušiti, a pogotovo ne moja, jer kako ću inače plešući zamišljati što ćeš pomisliti kad moje ostavljene plešuće stope kao slučajno pronađeš, hoćeš li se čuditi zašto sam ih ostavila ovdje, hoćeš li pogoditi koje značenje za mene ima prva, koje druga, a koje treća plava mrlja u mojoj trotočki... i koje sam tvoje vrline kojoj od njih nadjenula... e to sve jutros revolucionarno - neću! I ne da mi se jutros biti fina i mirisna za bečkim doručkom, ja i tako i inače ne plešem po klasičnim normama nego po intuiciji, i više od Dunava ja volim Amazonu i džunglu što zove se Tess, ali stavit ću joj točku danas svejedno, i potrudit ću se sama da mi jedan zalogaj najvažnijeg obroka u piramidi zdrave prehrane zaglavi u uskom grlu i da ga iskašljem bez dlana pred ustima. A ako mi još kasnije uspije u glib uglibiti neko slovo iz gutljaja juhe s abecedom, ajmoreć ili O... ili W....e onda sam uistinu - (sic!) preko svake svoje mjere. A zadaća. Intonacije su žice mislim... durovi i molovi u grlima... to je moja tema, mislila sam samo tri takta prije (sic!)-a za iskašljavanje i podizanje bunta kod stola, kojeg valjda bez vlastitog imuniteta sada trebam uzimati u pravilnim razmacima svakih osam sati da se razina bunta održi. Sezona kašlja je, takva su vremena, mislila su moja druga vremena, malo moj bunt ima veze sa mnom. Go with the flow... pa makar uz grlo. Predloženu uvodnu rečenicu Jučer je bilo sivo i maglovito jutro... koja me danas rasturi svaki put, moj sin je odbacio. Za deset godina bi mi vjerojatno rekao - Mama ne možeš nadopisati "Jučer je bilo sivo i maglovito jutro" ispred svakog jebenog teksta i onda prigodno završiti u suzama, pa makar hinjenim, dok si ispravljaš tipfelere.  Pomislila sam da jedan dan bolovanja i jutro u vlastita četiri zida ma kako romantično zvučalo, ipak gomila problem na probleme u pisanju, i da je uz sav luksuz bivanja doma u petak, možda ipak najlakša zadana tema i ispisivanje uobičajenih redaka Radnog Staža. Ja sam jučer recimo u Radni Staž neuobičajeno upisala - "limfni čvorovi na vratu". Doktor je napisao dosta toga drugoga. Piše gore od mene. Iako su limfni čvorovi jako literarni. Na kao ona udubina na mom vratu koji je jer je moj - osjetljiva Ničija zemlja s puno trusnih područja po liniji ošit-grlo, minulih tuga i čežnji, jako čulnih operacijskih šavova i morskih tjesnaca koji se svojataju s raznih strana, ne kao ta rupica na njegovom dnu koju bi Almasy u Engleskom pacijentu, na dan svog bolovanja, nazvao Almasyev Bospor... mislim, ne baš tako literarni. Ali svejedno... Puno literarniji od upale mjehura na primjer. Ona je recimo samo nedovoljno profinjena istina koja će možda završiti u nekom okrajku mog inboxa kao mračna tajna, ali nikako i nikada neće isplivati u javnosti, osim možda jutros kao - (sic!). Javnost je ovdje standardno pretplaćena na hinjene suze... to je njena svakodnevna soup of the day s abecedom. ... Mrzim umjetne trepavice, nacrtane obrve i hinjene suze - piše u svoj dnevnik likinja iz knjige koju ću jednom dovršiti. Potpuno sporedna likinja koja boluje od prenačitanosti Wildeom, upale mjehura i nekoliko dječjih bolesti, ali ima jako lijepe duge trepavice koje joj magle pogled. Pročitala je jučer ovo: - Čovek vam je kao glavica crnog luka. Uvek pod jednom ljuskom naiđe druga; ljuštite i očekujete bog zna šta, a kad dođete do kraja, na dnu ne nađete nista. Ama baš ništa. - Ništa? Kažete nista! Luk i voda. A suze? Šta je sa suzama? Suze ste zaboravili, moj gospodine. (Predeo slikan čajem Milorad Pavic) i briznula u plač, a ja sam pomislila kako to mora imati neke veze s njom... iako ne kontam baš to - briznuti. I fuck... sad vidim da ću joj odabrati krivo ime. Ne valjda Suzana... to moram ispraviti. To ću poboljšati kad dođem u situaciju da joj biram omen. Ne smije biti Suzana. To je bar lako promjenjivo. I tako je ovo što pišem prvih 40 godina samo nedorađena radna verzija. No trebalo bi onda izbrisati i Wildea iz kliničke slike ... mislim kad već mijenjamo, jer... pravi prijevod Wildeovog djela, koje u podnaslovu nosi "A Trivial Comedy for Serious People", je - Važno je biti iskren. Važno je biti Earnest, a da pri tom uopće nije bitno zvati se Ernest... Važno je biti Suzna, a da pritom uopće nije bitno zvati se Suzana.  Ne znam... Ono što znam je da je grlo zadnja linija obrane koju je sporedna likinja pustila braneći svoju bajku... zato jer je situacija tražila tu intonaciju, ali kao dvanaesta digresija ovdje koja nije numerirana nada u obliku ždrala složena od svilenog papira u pristojnom ženskom krilu, nego je zgužvana kukavica ispala iz što drugo nego - kukavičjeg jaja - sljedeću bajku neću graditi više od svoga rebra. Tko želi u bajku neka donese vlastito. Pa ćemo pustiti kliničkoj slici da se razvije. A ti Suzana, vrati se za stol i napiši tu juhu do kraja... Do zadnje žlice! ... Sve je žuljalo, smetalo u vječnom pokoju kad mi je vjerna čitateljica pozvonila u Šestu dimenziju- Oscare, trebam Vas. Opet!  tessa k |
KRILA (Anatomija suvišnog)
slika od stopala naniže  (sky is the limit... by tessa k) Ona ima pet, a ja baš stojim na najvećoj pustopoljini života. Pita me: -Mama, da li gusjenica zna koje će boje biti njena krila jednom kad postane leptir. Ne znam, ali znam da ću preletjeti i ono što bih trebala prešepati. ... M. mi kaže da joj anđeli pomažu pronaći parking... Gledam ju zaprepašteno. Ja sam na primjer uvjerena da Anđeli koji nas navodno čuvaju, vrlo često nisu zadovoljni s dodijeljenim čovjekom, a... i to smatram totalno nepravednim - nisu imali mogućnost izbora. Pa mi vjerovanje u Anđele nikad i nije bilo opcija. Ja strahovito vjerujem u izbor. I nešto malo u Perzeja. No kako mi je od čekanja krilatog lika dok sam vezana za stijenu imanentnije penjanje uz nju... i sad - dok govorim o vezivanju i konopima, uglavnom mislim na sigurnost i nemogućnost pada, ... a ne na neku možebitno drugu napetu vrijednost pojmova, jer ja sam na stijeni, kažem, gdje je uistinu potrebnije znati vezati čvorove nego se dati vezati, i «osmica» je baš jako, jako važan čvor, pa i onima koji ne kroče kroz život u spiralama, a o mušićavim ribama spiralnih putanja da se ne govori... a da ne govorim ni koliko mi je nestrpljivoj - strano eventualno čekanje možebitnog smještanja međ' zvijezde na dalekom kraju jednog mita, jer svaka čast zvijezdama, mislim ja sam zaljubljena u zvijezde, ali je li ikad itko uistinu dosegnuo te zvijezde, ha?, dočim je stijena već tu... a ja i nisam baš neka Andromeda, više tip Pandore rekla bih... ali to je već druga priča. Pa onda to moje zaljubljivanje u heroje… eto i tu sam se već tek prozrela, pa kad se s visoke stijene tako sumnjivo zaljubljivu obuhvatim pogledom, onda si racionalizirana razrijeđenim zrakom kažem: -Pomisli, u mitu su i tako svi likovi mitski... i možda bi tip u okomitoj stvarnosti u kojoj ne bi bio krilat... i začet kišom, bio i nesposoban za elementarno pentranje, a i tko zna što bi tada činio sadržaj njegove torbe. (strah me i pomisliti) Pa se na koncu zbrojim, i oduzmem... i anđele i Perzeje i noktima zgulim ostatke smole što sam je polijepila po leđima nesuđenih Ikara. A što se vlastitih krila tiče... U okomitoj stvarnosti u kojoj su padovi sa stijena, više trotočke nego masne crne točke, (jer ako nakon smrti ima života, koliko ga tek ima nakon – Života), u času kad su ona ipak malo oprljena suncem, jako dobro dođu i vlastita stopala. Ja više od svega volim hodati bosa. Pa tako i hodam. Stopala su jako osjetljiva, a ja sam iznimno čulna - svijet se može osjećati stopalima i to je valjda ono što zovu umjetnost življenja. ... Rekao je: - Nisi ti damaged goods. Ti si fallen angel. Ja ne vjerujem u anđele, rekla sam. ... Par mjeseci kasnije u nevidljivim linijama wordovog dokumenta za slijetanje bilabijala iz dnevničkih kronika jednog single života, dokumenta u kojem je po defaultu i prored namješten na- single line, otipkala sam: Mishima je rekao ovo: „Od bosog se hodanja dobiju ranjava stopala. I kao što su za hodanje potrebne cipele, isto je tako za život potrebno imati pri ruci nešto kao -odluku.“, a ja večeras vidim da je bio u pravu, da je uistinu potrebno odlučiti... obuti se, jer kad si životno kažnjen čulnim stopalima, imaš čulna stopala; imaš čulna stopala i u bajkama s krilatim zmajevima, i u krilatim mitovima i u životu, i na kraju su uvijek stopala najkrvavija, i ma koliko to zvučalo otkačeno ili uzbudljivo - ranjava stopala su ranjava stopala... premalo je tu filozofije. A ta sreća bosih nogu djevojčice od jučer, i tako jedino stvara bolesni mjehur žene od danas. Da potrebno je odlučiti i ja sam odlučila; Od sada nadalje pokleknut ću još samo da bih nazula cipele. Koje otimaju dah. tessa k |
KOSTI (Anatomija suvišnog)
gola kritika do kosti  U srednjoj smo školi putujući vlakom u zimsko Sarajevo proveli noć u kupeima - srednjoškolci zagrljeni, ispremiješani, naslonjeni jedni na druge. Moja mi je tadašnja simpatija, (i pitam se kada je i na kojim slijepim kolosjecima kostura ovog vremena ostala stajati ta riječ?) i doživotna ljubav mog života broj 3, koja je onaj dio noći koji već pripada jutru provela klimave glave nestabilno oslonjene na moje šiljato rame, kasnije rekla: -Ti imaš najkoščatije kosti na svijetu ... Zimus sam u posve nezimskom Zagrebu, nekim čudom ponovno vratila pa oćutila svoje pravo ime. A onda sam prespavala noć. I vidjela sam ujutro kako se najveće životne promjene ipak ne dogode u neprospavanoj noći velike odluke s glavom oslonjenom na monitor… pogotovo jer su sve moje velike odluke i tako uvijek bile samo lažne uzbune, nego - u dubokom snu na mekom jastuku. Pa se nakon te prospavane jedne zimske noći potfutrane perjem, od te mekoće nešto u meni spiralno slomilo. Vanjskim otvorenim lomom. Ali vidjela sam i to da sam ovaj put ipak „puknula“ drugačije, da nisam „puknula“ samo ja, nego se slomila i sva ta okoštala sadra oko mene koja me pridržavala da krivo srastam. Naspavana, krmeljiva i meka, tog sam jutra ugradila čvrstu kičmu u svoju sudbinu. Rekla sam; - Sljedeću bajku nećeš više graditi od svoga rebra! Tko želi u tvoju bajku neka donese vlastito! Eto! O drugim kostima zimus nisam imala tako čvrsto okoštanih stavova. A onda sam jučer nabasala na ovo: - Svaki put kad pročitam Ponos i predrasude, poželim je iskopati i opaliti je po glavi njenom bedrenom kosti. Eto, baš tako je zborio Mark Twain o Jane Austen. I razgalilo me to, jako. Toliko jako da sam si priuštila odluku koja je još kralježak de luxe. Rekla sam; - Jednom kad ispričam sve svoje priče, jednom kad se napišem do kraja krajeva, do razgolićenih bedara, jednom kad više "nema dalje", jer sam se ogolila posve... sve do kostiju, - ne dam niti jednu od njih! Jer ja imam najkoščatije kosti na svijetu. Pa tko od ove zime hoće u moju bajku, neka se ovaj put nacrta s kompletiranim vlastitim kosturom... A ja ću ga onda nježno pomilovati po bedru. tessa k |
ORGANI VIDA (Anatomija suvišnog)
volim kroz trepavice  Provela sam sate i sate lutajući i sjedeći studentski sretno i u prašnim cipelama po labirintima muzeja i galerija… Ono što večeras mislim je da su i slike možda nesretne zbog u njih nasilno ugrađenih sjećanja. Iako, za razliku od... one si nisu same krive. Ja sam se jako davno podala svojoj zasljepljenosti, svjesna da od čitavog svijeta pravim nebo po kojem lete ribe nesretne zbog svojih morskih iskustava. Moje su oči sposobne samo jednim dobro izvježbanim pogledom uzeti najbolje iz slika i nikad ne zaboraviti. I samo jednim prodornim pogledom uzeti najbolje od ljudi... i nadograditi. Ljudi koji svoje odluke donose u odnosu na ono na što se zove gledanje umom, vjerojatno imaju svoje razloge za to. Kao i dugoročnu korist. Ne bih znala; ja ne gledam umom. Od preostalih organa vida čak ni ne znam koji su moji; nemirne oči, nemirnije srce, a o tijelu kao nemirnom da se ne govori. No iako ću često izjaviti da vidim jako mutno, u stvari je tužna istina ta da u svim svojim gledanjima (i na van i na unutra) ja vidim baš kristalno jasno, i da sva moja gubljenja, spirale, nagla skretanja, bacanja s ruba nemaju ama baš nikakve veze s mogućnosti da nešto nisam dobro vidjela. Meni je čak i unaprijed sve poprilično jasno, baš sve, od početka do samog definitivnog kraja na kojem još onda samo treba utvrditi počinjenu štetu... i s čije je strane uopće. Ali kad čovjek/žena baš želi/mora napraviti glupost… onda pred sobom mora odglumiti sljepilo, zar ne? Jer inače… kako da navodno pametna tu glupost odradi? Ljudi koji život odrađuju faktografski vjerojatno imaju svoje razloge za to. Kao i dugoročnu korist. Ne bih znala. Ja život ne odrađujem faktografski. No čak sam i ja spremna priznati da je to jedna od mogućih garancija duševnog mira i da život koji se odrađuje kao fakat sigurno stvara najmanje virova. No što je život bez nemira pitam se ja. A onda opet… možda je i nemir optička varka, možda je i on baš kao i ljepota skriven u oku promatrača, a ova vidjelica još ima i šaru za tu vrstu poremećaja vida, moje su oči i stihovane kao nemirne, i njima um im služi samo kao sistemska podrška - kada ne vide ono što bi htjele, on je tu da to izmisli, pa onda s tom teškom izmišljotinom podupre navodno viđenje. Po njemu je recimo dovoljno kupiti po nekoliko jednokratnih osmijeha za svaku stranu u kineskom shopu... samo dok se ne snađemo, dok ne vidimo kako ćemo, i svakih osam sati uzeti veliku dozu kokošjeg sljepila... a on će već sam doraditi i priču i zaplet i likove. I naravno da tijelo koje u svemu tome vidi nešto za sebe, na takvu podjelu rada nikad nema prigovora... Uzeti najbolje od ljudi... i nadograditi... Geštalt oblika - četiri točke oči će uvijek vidjeti kao kvadrat, same popunjavajući onim što nedostaje. A što je tek srce u stanju... Pogotovo ono koje se polupalo po raznim putevima, udarajući si ritam trotočkama i obnevidjelo od čežnje tražilo u stvari uvijek isto - samo jednu dovoljno čvrstu točku. I često baš kao i svi slijepi... golim dodirom. Ali za razliku od... ono si je bilo samo krivo. Golim dodirom ne dolazi se u dodir sa čežnjom u sebi. Razrogačeno u sebe, zadnju točku bi uvijek zakucalo čekićem. DUM! Evo ga! Još jedan čavao spreman za sliku u Muzeju prekinutih veza. Nekidan, a puno godina poslije studentskih lutanja, lutajući baš po tom muzeju u kolateralnijoj stvarnosti, blisko zagrljena, a posve otuđena od sebe, približila sam se sebi kao platnu. Stala sam dovoljno blizu da proniknem u ono unutra, i rekla s uzdahom: - Ja sam ti damaged goods... - Ti si najljepši damaged goods na svijetu. - rekao je on. Dok sam izgovarala - ali sam svejedno damaged... - suza je napravila tipfeler na "trepavici". Ostavila sam par trenutaka grešku nepostojeće kvačice na zamagljenom konkavnom slovu, a onda je obrisala. Par dana kasnije obrisat ću je još jednom. Istom rukom koja će sada pisati priču. tessa k |
| < | rujan, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
