Marketing
ORGANI VIDA (Anatomija suvišnog)
volim kroz trepavice
Provela sam sate i sate lutajući i sjedeći studentski sretno i u prašnim cipelama po labirintima muzeja i galerija…
Ono što večeras mislim je da su i slike možda nesretne zbog u njih nasilno ugrađenih sjećanja.
Iako, za razliku od... one si nisu same krive.
Ja sam se jako davno podala svojoj zasljepljenosti, svjesna da od čitavog svijeta pravim nebo
po kojem lete ribe nesretne zbog svojih morskih iskustava.
Moje su oči sposobne samo jednim dobro izvježbanim pogledom uzeti najbolje iz slika i nikad ne zaboraviti.
I samo jednim prodornim pogledom uzeti najbolje od ljudi... i nadograditi.
Ljudi koji svoje odluke donose u odnosu na ono na što se zove gledanje umom, vjerojatno imaju svoje razloge za to.
Kao i dugoročnu korist. Ne bih znala; ja ne gledam umom.
Od preostalih organa vida čak ni ne znam koji su moji; nemirne oči, nemirnije srce,
a o tijelu kao nemirnom da se ne govori.
No iako ću često izjaviti da vidim jako mutno, u stvari je tužna istina ta da u svim svojim gledanjima
(i na van i na unutra) ja vidim baš kristalno jasno,
i da sva moja gubljenja, spirale, nagla skretanja, bacanja s ruba nemaju ama baš nikakve veze s mogućnosti
da nešto nisam dobro vidjela.
Meni je čak i unaprijed sve poprilično jasno, baš sve, od početka do samog definitivnog kraja
na kojem još onda samo treba utvrditi počinjenu štetu... i s čije je strane uopće.
Ali kad čovjek/žena baš želi/mora napraviti glupost… onda pred sobom mora odglumiti sljepilo, zar ne?
Jer inače… kako da navodno pametna tu glupost odradi?
Ljudi koji život odrađuju faktografski vjerojatno imaju svoje razloge za to. Kao i dugoročnu korist. Ne bih znala.
Ja život ne odrađujem faktografski.
No čak sam i ja spremna priznati da je to jedna od mogućih garancija duševnog mira
i da život koji se odrađuje kao fakat sigurno stvara najmanje virova. No što je život bez nemira pitam se ja.
A onda opet… možda je i nemir optička varka, možda je i on baš kao i ljepota skriven u oku promatrača,
a ova vidjelica još ima i šaru za tu vrstu poremećaja vida, moje su oči i stihovane kao nemirne,
i njima um im služi samo kao sistemska podrška - kada ne vide ono što bi htjele, on je tu da to izmisli,
pa onda s tom teškom izmišljotinom podupre navodno viđenje.
Po njemu je recimo dovoljno kupiti po nekoliko jednokratnih osmijeha za svaku stranu u kineskom shopu...
samo dok se ne snađemo, dok ne vidimo kako ćemo, i svakih osam sati uzeti veliku dozu kokošjeg sljepila...
a on će već sam doraditi i priču i zaplet i likove.
I naravno da tijelo koje u svemu tome vidi nešto za sebe, na takvu podjelu rada nikad nema prigovora...
Uzeti najbolje od ljudi... i nadograditi...
Geštalt oblika - četiri točke oči će uvijek vidjeti kao kvadrat, same popunjavajući onim što nedostaje.
A što je tek srce u stanju...
Pogotovo ono koje se polupalo po raznim putevima, udarajući si ritam trotočkama i obnevidjelo od čežnje
tražilo u stvari uvijek isto - samo jednu dovoljno čvrstu točku.
I često baš kao i svi slijepi... golim dodirom. Ali za razliku od... ono si je bilo samo krivo.
Golim dodirom ne dolazi se u dodir sa čežnjom u sebi. Razrogačeno u sebe, zadnju točku bi uvijek zakucalo čekićem. DUM!
Evo ga! Još jedan čavao spreman za sliku u Muzeju prekinutih veza.
Nekidan, a puno godina poslije studentskih lutanja, lutajući baš po tom muzeju u kolateralnijoj stvarnosti,
blisko zagrljena, a posve otuđena od sebe, približila sam se sebi kao platnu.
Stala sam dovoljno blizu da proniknem u ono unutra, i rekla s uzdahom:
- Ja sam ti damaged goods...
- Ti si najljepši damaged goods na svijetu. - rekao je on.
Dok sam izgovarala - ali sam svejedno damaged... - suza je napravila tipfeler na "trepavici".
Ostavila sam par trenutaka grešku nepostojeće kvačice na zamagljenom konkavnom slovu, a onda je obrisala.
Par dana kasnije obrisat ću je još jednom.
Istom rukom koja će sada pisati priču.
tessa k
Post je objavljen 01.09.2012. u 07:21 sati.