samosanacije

... roman (tično)





Recimo Chuck Jones…
On je crtao svoje likove u jednom potezu… s dna papira... od stopala... odozdo...
kao što gradi kuća... od temelja prema dimnjaku,
s tim bogomdanim darom da u samo jednoj liniji ne odižući olovku
iscrta komplicirani crtež svog lika, karakter svog charactera,
savršeno popunjavajući margine papira.

Ali ja…
koja ću napraviti prestup na baš svakoj margini pa i najlabavijoj,
ili bar pogoditi svakog nadobudnog linijskog suca na gusto ispisanom crtovlju još neodigranim as-om herčeva,
pa opet, pa opet... lažnima izvučenim iz rukava u sva tri servisa svake pojedine trotočke
...
i koja još k tome i svoje osmice spajam od dva grbava kruga… kao Snješka
... prvi krug manji, drugi veći

- ja nisam sposobna ispričati "svog muškarca" na taj način.

Jer ja ne znam krenuti od razine zemlje, nikad niti nisam...
kod mene je prizemljiti uvijek uvjerljiva opcija,
ali jako naknadna.

Ja ne znam početi od početka...
jer ja se nikad nisam znala plesti, nego parati,
i ne znam kako se uvir vraća u izvor, jeka u glas, izgužvano pismo u prazan paper jam free list papira

... riječi u tišinu.

Pa ću, dok ga pišem, početi od tog manjeg kruga.

Početi ću od tjemena, odlučujem.

Početi ću s vrha, od zadnjeg nataloženog , od kapi koja je prelila času, od grijeha preko pogače,
od zadnjeg maka na konac.

Ja ću, jer se čovjek ipak uglavnom crta od glave, crtajući "mog čovjeka" početi - u glavu.

A on...
Ako će znati da je to čas da mi primi kažiprst i ugrize me za jagodicu… neću ga majci više pustiti.


...
Koliko teško može biti tako napisati muški lik?

tessa k

... dnevnički zapis


...


Nedjelja
Rekoh si: Stani malo. Kud si navrla? Što nasrćeš ko mutava? Etojena, opet će se poistovjetiti s napisanom. Ne srljaj! Ne budali! Neće ti pobjeći, opusti se malo ženo božja. Ako više ne moraš baš svaki dan trčati da si ga budeš sretna, ne moraš ni nju svaki dan loviti redovima između Entera. Obuci se lijepo, izađi među ljude i pokušaj svakako složiti srednje do veliku zavrzlamu s nejasnim krajem zbog koje ćeš probuditi nebrojene zle jezike i bar dva strana. Poslije nakapaj umor u zjene, napiši je na trećem... crvenim noktima, ujutro se probudi za stolom standardno potpuno neupotrebljiva i s gnijezdima u kosi... i zavidi sama sebi.

Ponedjeljak:
Mobitel je zasvijetlio: "U petak ti dohajam."
Pišem u svom stilu: “Čekam te”, pa dodajem smajlija.
On odgovara: “O tebi je dakle pjesma?”
Smijem se dugo.

Utorak:
Izašle smo na moje “drugo” mjesto, a ona mu je nakon tri pokušaja ipak odlučila presuditi.
Rekla je kao svoju zadnju: “Na ovom mjestu je sigurno puno parova prekinulo, ali uvjerena sam da nijedan nije započeo vezu.”

Srijeda:
Netko drugi baš drag i njegova poruka: “I prije nego ti izađe knjiga, ja te već imam ukoričenu.”
Odgovaram s upitnikom. Pa onda još s tri u jednom komadu. A onda sam i nazvala. Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Kaže mi: “Izašla si u zborniku tom i tom.”
Ja: “Ne vjerujem... Kako to? Nisu mi baš ništa rekli.”
Popodne prepričavam L. cijeli slučaj. Smije se. Kaže: “E moja ti, postati ćeš i slavna, a da ćeš zadnja doznati. Ali bar ćeš ostati vjerna sebi."
Smijem se i ja, a njemu otipkam duhovito prokletstvo s kojim bih se i mogla saživjeti.
Piše mi: “Za utjehu, postoje i oni koji nikad nisu doznali da su slavni.”
Kažem naglas... Ovo je predivno. Ovo je apsolutno predivno. Ovo ću ja "ukoričiti".

Četvrtak:
Rekla sam mu: "Čitat će me večeras jedna predivna žena na tom zatvaranju. Predivna. Zamisli ovako... gdje ona uđe tu temperatura naraste za bar pet stupnjeva."
On se smije, pa kaže: "To štedi grijanje."
Navečer nemjesto umora imam smokey eyes i ulazim u Galeriju. Ona sjedi na stepenicama galerije, ljudi su između nas, prekrasna je u crnom, a zrak titra samo oko nje... kao u ljetnoj izmaglici. Slike žena i jabuka vise na zidovima, a ja znam da ću samo ovu - žene na stepenicama, ponijeti sa sobom u vječnost.
Namjesto prve violine, violončelo. A onda ona.
I ja.
Govori me. Prvu. Govori mojim riječima o greški razmazane vjeđe. Ne znam svoje riječi, ali ih prepoznajem.
Ovo si ti, kažem si, da se uvjerim. Ne vjerujem si svejedno, imam savršeni smokey eyes. Ali si zavidim. Nepoznata i živa.
Kasnije drugi govore neke druge. Poznate i mrtve.
Gledam indigo na vjeđama predivne čeliste lomnih zgobova i pomislim koliko sam sretna.

Petak:
Priča mi kako je u moju neparnu srijedu izašla na moje "drugo" mjesto s M. i razbila vlastito duhovito prokletstvo. Upoznala je nekog D. Sad je na korak od zaljubljivanja.
Namjesto da strahovitu jeknu cijela dubrava, zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, smijem se i slušam kako je ipak smeta što je pre-zgodan. Muškarac mora imati grešku, kaže.
Kažem: "Potpuno te razumijem. Ali žrtvuj se. Netko mora biti bez greške. A netko se mora u to ime žrtvovati."

Subota:
Navrla sam...
Nasrnula u tisuće riječi. Kao mutava.
Lak otpada s noktiju, zli jezici se lome na nepcu, strani se prevode gluhonijemim znakovima, ja na srednjem prstu nosim žulj od pisanja koji miriše na noć, progonim se i bježim, šaptom se zovem drugim imenom da se vežem za sebe
... slobodna i svoja.



tessa k

sve se prvi put zbiva.
sve se prvi put zbiva, ali na vječan način.
tko čita moje riječi upravo ih izmišlja.
(Borges)







to je tako teško...
kaže mi... naravno da je teško. sad vidiš zašto dobri romani ne nastaju svaki dan.

...
prije točno trinaest godina u mrkloj sam noći ustopirala tko je kao svoju treću rečenicu izgovorio - ja sam pisac.
meni se to „Ja sam pisac.“ zbog greške u sistemu koja seže još iz vremena Slovarice, pretvorilo u „ja sam PISAC.“, i koja sam dosta godina prije, zauvijek izdala svoj san o pisanju jer sam ga prevarila sa snom koji sam stvorila upravo pišući ga, u tom sam času u polumraku auta u koji sam ukoračila vidjela „mitsko biće“.
i osjetila kako mi je upravo zrak izbijen iz pluća. u svoju obranu mogu reći da sam bila mlada i idealistična…
danas bi mi obrana bez mladosti koja bi me zastupala, bila unekoliko slabija.


...
od samo jedne riječi moguće je napraviti i brak i djecu i na koncu promašeni život.
ali opet... to da se od riječi mogu napraviti brakovi, djeca i životi... za mene to samo govori o čaroliji riječi,
a to što takvi životi mogu ispasti promašeni... to je mislim slaba točka života.

u životu treba poraditi na životu, a ne degradirati riječi.

...
trinaest godina nakon, mislim kako je trinaest godina u stvari malo za dugi put koji sam prošla.

...
četiri godine nakon mislim kako su četiri godine malo za put koji sam prošla ovdje.
najviše naše pažnje traže one riječi koje ne mogu naći svoje mjesto
... u nama.
moje su rasute ostajale ležati na tom mom putu i molile da mi se vrate, pa sam putujući tako, nosila sa sobom tu ogromnu rupu u prsima, da se uvijek nađe riječima pri ruci.
četiri do trinaest godina nakon vidim da frule od šiblja koje su izrasle iz te rupe ipak ne sviraju rugalice i da svoje riječi kucam s onog mjesta u sebi na kojem su sve pukotine ispunjene.

Every night I cut out my heart. But in the morning it was full again. - rekao je Almásy.

...
But 4 to 13 years after, it was full again.

...
četiri do trinaest godina nakon ne stopiram već jako dugo, iako vidim lošije, ugledam bolje i znam zašto dobri romani ne nastaju svaki dan i zašto je to prokleto teško,
... ali se svejedno trudim.

četiri do trinaest godina nakon iscrpila sam sva mitska bića, ali svejedno znam da ću i 13 do 33 godine nakon - vjerovati u čaroliju riječi.

uvijek.

no opet... ja ne živim u proredima svojih redova. ja samo čitav život sagorijevam od dvije različite vatre.
prva jesu riječi.
ali reći ću vam nešto o sebi... nešto što je moja prva, druga, 4. i 13. vrlina... uz tisuće mana.
ja nikad, ama baš nikad - ne degradiram život.

nikad.

za mene se zbilja sve zbiva prvi put ... na vječan način.

a ovo su jedina uvijek i nikad u koja ja vjerujem.


tessa k

ovo je tekst o jednom putovanju
tekst koji si dugujem prije nego se možda zbilja zaustim najavljenim nepoznatim i vjerojatno riskantnim putem.
ali kao da je to mene ikad spriječilo.
a i nježnost...





vrijeme blagdana, druženja, izlazaka...
vrijeme u kojem ona voli svoj grad, a njen grad je osjeća sretnu u svom središtu, a ne na periferijama, vrijeme u kojem je posvuduša... svačija, a ničija, potpuno svoja, vrijeme kada su koljena možda još razbijena, ali baš nitko joj nije do tih ožiljaka...
ipak, ta je večer bila nešto drugo i ona nije predvidivo prosinački strujila cijelom osvijetljenom gradu i svim ljudima u njemu, nego je upijala samo jednu pruženu emociju u kvartu u kojem nije bilo teško parkirati, emociju koja se obavijala ne tražeći za sebe ništa.
pomislila je - on je drukčiji. on me ćuti snažno, ali me svejedno pušta.

...
o njoj je i tako sve već rečeno i negdje zapisano, ovdje ili ondje, ona se možda svojom pojavom treba uvijek samo "potkrijepiti", tu neku koju čitav život piše, titluje i sinkronizira...
treba samo zagarantirati tu praviju sebe.

rijetko se pitala koliko ja "očekivana", koliko je "neočekivana" pri susretu... koliko je tu napisanu zasjenila, demantirala... koliko ju je svjesno naglas zanijekala... jer uvijek je to puno više nego triput prije pijetlova... koliko joj se uspjela othrvati... koliko ju je gurnula pod vodu, da bi suncu izložila svoju zanosniju stranu.

zna se dobro, ma koliko se proglašavala lost and taken, zna kako djeluje, zna da će svojom pojavom u jednoj ispričanoj priči i dvije geste nepogrešivo sa zemljom sastaviti sve misterije, zagonetke i tabue, ali samo zato da bi si osigurala slobodan zračni prostor za otvoriti nebrojene nove.
uostalom znate je... neki.

...
viteški spašene crvene kožne rukavice koje bi sama izgubila, skinula je već za volanom da bi odesemesala svoju toplu emociju koja je bila tu, opipljiva pod njenim prstima kao bespomoćno mače nađeno u zimskoj noći što još miriše na mlijeko .
već se idućeg jutra osjećaj udomaćio, prevrnuo ostavljenu zdjelicu halapljiv i nestrpljiv, pa mekim baršunastim laticama malih ružičastih šapa nezgrapno i teturavo zanoseći u stranu prešao preko tastature.
znala je da ga želi vidjeti još jednom.
pomislila je... predložit ću mu da mi pravi društvu na putu sutra. a onda odmah... bože kako si glupa. ne možeš to, znaš i sama zašto.

ušla je u inbox s prvim gutljajem uredske kave. njegova je poruka svijetlila s vrha slovima "driving miss Daisy".
bilo je to dovoljno nevjerojatno da napravi ono što bi i tako učinila.

nazvala je i rekla na svoj način koji se nikad ne libi izumrlih riječi i ugroženih emocija: - meni je to romantično. voziti se dugo dok pada snijeg i pričati.
oba ponuđena vozila čudnih registracija ipak je odbila. rekla je smješeći se: - ova vožnja je moja. voziš jedino ako imaš neki blijedoplavi.
on je rekao: - nažalost ne... Stendahlovski - Le Rouge et le Noir
bio je to najpraviji odgovor, kojeg je morala odbiti. nasmiješila se opet: - onda idemo mojim. uredskim. trula višnja. većina muškaraca ne zna da je trula višnja boja, znaš to? imat ću podočnjake, upozoravam te.
on je rekao: - biti ću dolje prije tebe. ne opterećuj se minutama... čekat ću te u kaputu zimskom krojenom bez veze.

...
neki ljudi nas spase kao što se spašavaju ptice koje ispadaju iz gnijezda.
moj brat recimo ima čudnu karmu. svako toliko mu pred noge, na asfalt, padne neka mala letno neosposobljena ptica koju on onda spasi. neko vrijeme se i na telefon javljao s "bolnica na kraju grada". pisat ću možda jednom o tome.
ja recimo imam čudnu karmu da letno neosposobljena svako toliko ispadnem na asfalt. o tome možda pišem stalno.

...
neki ljudi nas nježno pokupe s asfalta kao što se pokupi ptica.

...
oni ljudi koji su dugo čitali njene promrzle i bose tragove u snijegu znaju da poneka ptica ne može pripadati čovjeku.

...
u drugom gradu su izmijenili volan i još nenapisane priče.


...
rekla je na kraju... nekako sam ipak tužna.
on je rekao - ne. ova rana je moja.

pomislila je kako je ta rečenica najljepša i istovremeno najtužnija istina o sebi koju je čula.

...
sve su nemogućnosti uglavnom neizrecive. ja zato i pišem.
ono što je moguće treba naprosto odživjeti.


...
da li vam se ikad dogodilo da vas, dok čekate svjetlost na kraju dugog tunela, zabljesne rasap s boka?
meni jest.
dvaput u deset dana.









ovo je tekst o jednom putovanju
tekst koji si dugujem prije nego se možda zbilja zaustim najavljenim nepoznatim putem.
jer ta rana... ta rana je ipak i moja.


tessa k

na početku drugog obrazovnog razdoblja

Za M., V.
... i nešto malo Emila i detektive


EMIL I DETEKTIVI

mama, nemaš pojma kako je to dosadna knjiga.... da crkneš od dosade.
zamisli... on ti prvih petnaest strana piše samo zašto je to pisao.
i kako je prvo htio pisati o djevojčici ljudožderki
i kako je onda ležao na podu i razmišljao koliko nogu ima kit,
pazi... koliko nogu ima kit!
i nije znao... pa nije znao kako dalje,
a onda mu je jedan konobar rekao da treba pisati samo o stvarima koje poznaje ili koje je vidio,
pa je onda opet legnuo na pod
i razmišljao...

na petnaest strana...
da crkneš od dosade.