Marketing
Ispresijecan sa sedam Entera
... dnevnički zapis
...
Nedjelja
Rekoh si: Stani malo. Kud si navrla? Što nasrćeš ko mutava? Etojena, opet će se poistovjetiti s napisanom. Ne srljaj! Ne budali! Neće ti pobjeći, opusti se malo ženo božja. Ako više ne moraš baš svaki dan trčati da si ga budeš sretna, ne moraš ni nju svaki dan loviti redovima između Entera. Obuci se lijepo, izađi među ljude i pokušaj svakako složiti srednje do veliku zavrzlamu s nejasnim krajem zbog koje ćeš probuditi nebrojene zle jezike i bar dva strana. Poslije nakapaj umor u zjene, napiši je na trećem... crvenim noktima, ujutro se probudi za stolom standardno potpuno neupotrebljiva i s gnijezdima u kosi... i zavidi sama sebi.
Ponedjeljak:
Mobitel je zasvijetlio: "U petak ti dohajam."
Pišem u svom stilu: “Čekam te”, pa dodajem smajlija.
On odgovara: “O tebi je dakle pjesma?”
Smijem se dugo.
Utorak:
Izašle smo na moje “drugo” mjesto, a ona mu je nakon tri pokušaja ipak odlučila presuditi.
Rekla je kao svoju zadnju: “Na ovom mjestu je sigurno puno parova prekinulo, ali uvjerena sam da nijedan nije započeo vezu.”
Srijeda:
Netko drugi baš drag i njegova poruka: “I prije nego ti izađe knjiga, ja te već imam ukoričenu.”
Odgovaram s upitnikom. Pa onda još s tri u jednom komadu. A onda sam i nazvala. Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Kaže mi: “Izašla si u zborniku tom i tom.”
Ja: “Ne vjerujem... Kako to? Nisu mi baš ništa rekli.”
Popodne prepričavam L. cijeli slučaj. Smije se. Kaže: “E moja ti, postati ćeš i slavna, a da ćeš zadnja doznati. Ali bar ćeš ostati vjerna sebi."
Smijem se i ja, a njemu otipkam duhovito prokletstvo s kojim bih se i mogla saživjeti.
Piše mi: “Za utjehu, postoje i oni koji nikad nisu doznali da su slavni.”
Kažem naglas... Ovo je predivno. Ovo je apsolutno predivno. Ovo ću ja "ukoričiti".
Četvrtak:
Rekla sam mu: "Čitat će me večeras jedna predivna žena na tom zatvaranju. Predivna. Zamisli ovako... gdje ona uđe tu temperatura naraste za bar pet stupnjeva."
On se smije, pa kaže: "To štedi grijanje."
Navečer nemjesto umora imam smokey eyes i ulazim u Galeriju. Ona sjedi na stepenicama galerije, ljudi su između nas, prekrasna je u crnom, a zrak titra samo oko nje... kao u ljetnoj izmaglici. Slike žena i jabuka vise na zidovima, a ja znam da ću samo ovu - žene na stepenicama, ponijeti sa sobom u vječnost.
Namjesto prve violine, violončelo. A onda ona.
I ja.
Govori me. Prvu. Govori mojim riječima o greški razmazane vjeđe. Ne znam svoje riječi, ali ih prepoznajem.
Ovo si ti, kažem si, da se uvjerim. Ne vjerujem si svejedno, imam savršeni smokey eyes. Ali si zavidim. Nepoznata i živa.
Kasnije drugi govore neke druge. Poznate i mrtve.
Gledam indigo na vjeđama predivne čeliste lomnih zgobova i pomislim koliko sam sretna.
Petak:
Priča mi kako je u moju neparnu srijedu izašla na moje "drugo" mjesto s M. i razbila vlastito duhovito prokletstvo. Upoznala je nekog D. Sad je na korak od zaljubljivanja.
Namjesto da strahovitu jeknu cijela dubrava, zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, smijem se i slušam kako je ipak smeta što je pre-zgodan. Muškarac mora imati grešku, kaže.
Kažem: "Potpuno te razumijem. Ali žrtvuj se. Netko mora biti bez greške. A netko se mora u to ime žrtvovati."
Subota:
Navrla sam...
Nasrnula u tisuće riječi. Kao mutava.
Lak otpada s noktiju, zli jezici se lome na nepcu, strani se prevode gluhonijemim znakovima, ja na srednjem prstu nosim žulj od pisanja koji miriše na noć, progonim se i bježim, šaptom se zovem drugim imenom da se vežem za sebe
... slobodna i svoja.
tessa k
Post je objavljen 29.01.2012. u 07:48 sati.