...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Drugojačija
 Priča mi kako je Lucija imala neki kompliciran problem s vidom, kako je jako dugo trajalo dok ga nisu pravilno definirali, a onda kad je dobila te naočale promijenila je sve - i rukopis i karakter: postala je skroz druga; počela se drukcije smijati, počela se drukcije kretati, počela je drukcije čak i crtati. Pričam joj kako sam imala specifican problem s vidom, kažem zamisli da se ujutro kad se probudiš fokusiraš na samo jednu stvar i ostaneš tako fokusirana cijeli dan po dan - baš čitav ostali svijet ostao bi ti nedostupan, i jako dugo je trebalo za definirati taj problem, ali onda sam postala posve druga: počela sam se drukčije smijati, počela sam se drukčije kretati, počela sam čak drukčije pisati. Ona kaže kako je Lucija jednom izgubila svoje neprocjenjive naočale u skoli, kako je bilo "stani-pani", kako je bilo "sve samo to ne", ali onda ih je nakon nekoliko dana našla u džepu svoje jaknice i svi su odahnuli, i opet se jednako smijala, i opet se jednako kretala i opet je jednako crtala, a ja kažem kako sam, ovo jednom, namjerno ostavila svoj laptop kod kuće, kako sam htjela da bar nekoliko dana bude za mene "zauvijek izgubljen", ali mi, eto, i opet nije uspjelo, pa ujutro dok ona spava, dok svi spavaju... držim fokus na maloj dijagonali i zapisi su mi drukčiji, i stihovi su mi drukčiji, i još kažem kako ne znam hoću li danas sutra naći neke druge naočale u svom džepu; ovog ljeta i tako navečer povrh haljine oblačim i svoju kratku jaknicu s džepovima, a ujutro se, prije nego krenem šarati po fokusima svakog novog dana, dok jos pišem i fokusirano i bez dijakritike - čudim kako sam ono jednom nedavno mogla pisati onako potpuno bez kritike, onako potpuno bez jaknice, bez haljine, bez kože.  |
Jednako živo, ljuto i zeleno
 a onda lipanj koji mi uvijek slaže da je vanjski svijet jače obojen životom od mog unutarnjeg koji me uvjeri da ničemu još nije kraj da ništa još nije gotovo da je nešto unutra još živo i jednako "zeleno" i da presađeno u veću posudu i dalje radi svoj vitalni posao a ja ga onda stavim na prozorsku dasku ali već u sljedećem trenu tik–tak tik–tak poželim da ga sutra ujutro zaboravim zaliti |
LAST ACTION HERO
 jučer, dok vozim od doktorice, tip ispred mene vozi 10 na sat, ja mu sva bolna i nestrpljiva potrubim jer frajer drži mobitel na uhu, ono... ležerno se razgovara dok mene para bol, a cesta je uska i ne mogu ga preteći, potrubim, ali on - ništa, ne reagira, pa nakon par zavoja potrubim još jednom, sad je, dok i dalje veze svoju priču, čak i smanjio brzinu, a kažem, mene boli cijelo tijelo - do visine vrata, i prag tolerancije mi je jako nizak na sve; na mobitel na uhu, na brzinu kojom zapravo ne vozi... pa čak čak i na boju i veličinu njegovog auta. kad treći put zatrubim, vidim da sam ja prešla prag njegove tolerancije, jer zaustavlja svoj velebni auto sa specijalno dizajniranim tablicama, pa mi isporučuje uzvratnu poruku putem svog središnjeg retrovizora, srećom scena je "mute", ali ja i kroz dva stakla dobro vidim i razjapljene vilice, stuštene obrve, a očita je i gesta iz lakta, i mislim si evo sad će faca izaći iz auta, pa me sad ovako izranjavanu jučerašnjim padom u kojem sam se sudarila sa šumom, još i on fizički ugrozit. ipak, ne ustrtarim se, nego mu vraćam drugu gestu u kojoj odglumim taj mobitel koji drži, i u pokretu u kojem sada ja savijam svoju ruku u laktu da bih približila dlan s imaginarnim "gadgetom" uhu, jedva se savladam da ga ne produžim i u - "kažiprst na sljepoočnici", ali iz mog lica se jasno čita - "daj frajeru, ili vozi ili se miči u stranu pa onda telefoniraj." a onda - čudo: frajer se makne. u trenu u kojem ga pretičem vidim dragu prijateljicu iz djetinjstva koja stoji uz cestu, a kraj nje je i njezin muž: bivši policajac koji sada radi za Interpol... ili tako nešto, i dok im mašem u prolazu na licima im čitam zabrinutost; vidim da su snimili zavoje oko mojih laktova, ali i podlaktica, a i da su evidentno uspjeli odšacati i tipa u autu i njegovu - "lakat gestu". deset minuta kasnije dolazim kući, oblažem se ledom sa svih strana, pa onda tako skroz skulirana - nazovem svoju prijateljicu da je umirim, da joj objasnim svoje zavoje, nestrpljenje i sve, a ona kaže: "znaš, Damir je već htio vaditi značku." poslije se tome smijem, smijem se cijelu večer, i mislim si - nema mi pomoći, uvijek neka frka oko mene pa i kad sam skroz slomljena, no da... zapravo - pogotovo tad. jutros joj šaljem poruku kako me nasmijalo to sa značkom, pa kažem nek zahvali Damiru, a ona otpisuje da hvala meni jer mu već dosta dugo nedostaje malo akcije, pa super da nisam odselila iz kvarta. |
NE PADA JABUKA...
(i druge tehnički besprijekorne priče)  Moja osmoškolka prekjučer "ispravlja" ni više ni manje nego -Tehnički. Još jednom: prijetila joj četvorka iz, moliću - Tehničkog. Kažem: "Aj Nini, odi i nauči to, zamisli da se ne upišeš tamo gdje želiš zbog jednog tako glupog predmeta." I ok, povuče se ona u sobu, s prezirom i gnušanjem dakako, ali čujem je kroz zatvorena vrata kako bifla; sve se ori. A onda, nakon sat i pol intenzivnog i tehnički besprijekornog štrebanja - krik: "Maaaaama, dooooođi. Ajme, ajme, ajmeeeee, upomoooooć..." Otvaram vrata, očekujem neki krš i lom, ali sve normalno - leži, noge u zraku, knjiga u zraku, pitam što je. Kaže: "Mamaaaaa, nećeš vjerovati, ja već dva sata učim iz udžbenika za SEDMI razred! Ali to nije sve. Ja sam TU knjigu nosila i u Rovinj prošli tjedan! Ja sam TU knjigu nosila i u školu! CIJELU godinu!!!" Što da kažem, još sad se smijem. A opet - moje dijete. Kad joj nije bitno - nije joj bitno. Ne zna čak ni područje koje se obrađuje. Ali na koncu je dobila pet. (Obje smo.) |
Rečenica
Ima jedna rečenica iz filma Her koja me dotukla kad sam ga gledala, a nastavila je i dugo poslije. Kaže: "Sometimes I think I have felt everything I'm ever gonna feel. And from here on out, I'm not gonna feel anything new. Just lesser versions of what I've already felt." Bila je to u tom trenu najporaznija od svih ikad osviještenih poražavajućih "istina" o sebi. Večeras, tri godine nakon, preciznije - tri godine i dvije knjige nakon... u kojima me demantirao vlastiti život, čitam Kureishija. Kaže: "Nema tih godina koje su pošteđene snažnih osjećaja." Pa mislim o svemu što sam (o moj Bože koliko samo) osjetila između tog filma i ove knjige. I mislim koliko bi mi ista ta rečenica iz Jontzeovog filma u koju sam povjerovala onda... u kakvu sebe sam povjerovala onda, i koju sam doživjela gotovo kao smrtnu presudu (brisati "gotovo"), koliko bi mi, kad bih kojim slučajem večeras mogla povjerovati u nju, ista ta nekad okrutna spoznaja - pružila utjehe. Ali večeras ja čitam Kureishija.  |
TAMOSANACIJE
 Samosanacije, u cijelosti nastale ovdje, izdale su me još jednom. Drugi put - u Beogradu. A s odmakom od dvije godine ja sam ista ona - uvijek druga ja, spremna dvaput potcrtati... linijom od zapada prema istoku, da su neki osjećaji spektakularni sveijedan put. Danas je cmoljavo jutro u Zagrebu, a negdje u Suzani Matić opet grebe Tessa K. koja hoće van, trenutno potpuno ne-dva-smisleno sretna. |
Milina u Milni
 Smilila se ljetu nadi umilila srce umirila iz redova između plima miline slova mi se razmillila otočkim miljama Silna ova mliječ ženske riječi milion isprepletenih snova umilnog zova vabi me k sebi heklani milje od bijele čipke što buđenje priječi al' samo jedan san nježan svilen zamiluje mi tijelo rame, leđa, dlan svaki moj maleni dio mliječnim svjetlom pokriven mlad Mjesec je nadamnom a ja milost molim jer taj san taj Mjesec On mi je saliven i kaže mi Mala kaže mi mila znam mlačno je jutro doli mlitavo more al' ja gledam gore i mislim u sebi mileno moje miruj mi tu ne dam te nikom ni milom ni silom svih drugih ti mijena preostalih dana što mlin ih već melje jer kad i odeš ja čuvam te stihom a sad me pomiluj k'o mlijeko uzavri od zemlje zamijesi zagrizi, skini izvuci me iz mog slanoga mora pa digni k sebi u zrak rasplini... jer ovo sad je milina u Milni |
Valna duljina svjetlosti
(u Dugoj Uvali)  Jednom Dvoje i Dvije tri Boje Duge Jednog, jedne Vala, žene Najednom Na jednom balkonu Oboje Njih oboje I jedno dugo jutro Duge sjene Dugosnene mene |
Plejade
(Vlašići)  i mjehur od sapunice treba sidro za spuštanje kažeš ali ja i tako već mirno ležim kraj tebe na izgužvanim dinama plahti na dušeku duše širom otvorenih okruglih zjenica na stoljetnom oprezu širom otvorenih ravnih dlanova u prekinutom čekanju beskraj pustinje je na njima prelijep pejzaž s potpunim odsustvom čovjeka nije trebalo prosijavati pijesak kroz skupljene prste dok pješčani sat puni gornju polovicu pričam ti o proročici koja te znala prije mene a ti me gledaš kroz kristalnu kuglu mog oka davno sklupčanu u oku oluje nad Saharom ili dekorativnoj mećevi jedne kugle s umjetnim snijegom koju sam zatresla tek tako a već godinama zebem u njoj kao latica nekog pustinjskog cvijeta davno prezervirana u neprozirnom ledu i svom neumitno jenjajućem strahu ako ikada otopli - hoće li se znati sjetiti kako je mirisala ili možda zauvijek okamenjena šarena zastavica u prozirnom staklu izgubljene pikule iz djetinjstva njezini skladno isprepleteni tonovi njezina široko razvijena sloboda okovana u onom najzanosnijem pokretu koji će imati liniju mog osmijeha i kada se njezin okrugli svemir okrene na glavu kotrljajući se uzbrdo pružajući na svestrani uvid ono najljepše što valjda ima nedodirljivo, nedostupno i zarobljeno u sebe samu vijore se u u tom osmijehu neisprane temeljne boje kao da ni loša strana sunca nije prodirala do njih a jest nadviješ se nad mene napraviš mi sjenu za lošu stranu sunca sagradiš zaklon od mećave dječak koji se davno igrao u pješčaniku izrastao u drevnog muškarca jedno izgubljeno zrno pijeska na tvom je obrazu nisu ga mogle isprati ni sve bujice svijeta jedna pikula na tvom je toplom dlanu nije ju zatrlo vrijeme miris tvojih predaka u mojim je nosnicama dok ulaziš u beskraj po kojem su se drugi sudarali ne moram ti reći - ovdje je oaza znaš gdje sam jednom zaturila sjever zauzdao si sve navigacijske zvijezde zauzdao si i mjesečinu trak svjetla koji bljesne iz tvog pogleda dostaje za usidriti me u sva kupolasta neba iznad nas |
Soba
 Mjerimo ono što treba srušiti Planiram Ti imaš kvadrate Ja – prostornu viziju I ok, morat ćeš rušiti staro Ali ja se pravim da nemam Ama baš ništa ništa s tim Pa ja samo vučem linije Ovo su ti vrata Tamo ti je voda Evo, tu ćeš se napiti Ovdje ćeš blagovati, gladan S ove strane će ti ulaziti sunce I nemoj dijeliti veliki prozor u dva manja Izgubit ćeš svjetlo Slažeš se Kažeš ne želim da kamen glumi drvo Slažem se Ti i ja – mi imamo plan visokog Prizemlja Gledaš u njega pa postavljaš konstrukciju Lakih pregradnih zidova Ruke su ti vitki nosači Umećem se između njih meka Kao vuna u zidovima od knaufa Nešto nam mora čuvati toplinu A onda se obostrano obložim kartonom i sadrom Tako ti imam po čemu pisati Double-sided, a o istom Sve dok ne odabereš prevladavajući pigment Nemoj žuriti, zato Kažeš mi na onoj ću pločici napisati tvoje ime Smijem se Ne vjerujem da još ne znaš Da sam ja ova vuna, karton Laki pregradni zidovi Soba u kojoj već dugo živiš |
En-ten-tini
(brojalica)  En-ten-tini Možda jesam tvoja Al' što kad k tome nisam I tvog uskog kroja Ja grabim široko Tražim jako puno Raspredam u prazno Do kraja i konca Vrtim svilu riječi Nježnost na vretenu Al' me to ne priječi Da te vrhom pikam Kvarim sve u trenu Mogu da se slikam Kad slaba mi nada Il' zarudi srijeda Trese mi se brada Dok tražim duboko Jako plitko dišem Durim se do petka Pa undoam, brišem Opet ispočetka Nije scena rijetka Da lovim u gustom Ne znam stvari pustit Jest kolače s guštom Baš često mi teško A nimalo lako Nać' tipku „polako“ Grizem i ogrebem Dok očima snubim Nisi ti za mene Što ak' te izgubim Ajmo sutra ovo... Ajmo sutra ono... Nižem snove stalno Do visokog broja Moram posve drugo Paziti na sebe Nisam ja za tebe Al' što kad kao prvo Što kada sam tvoja (Upadaš) |
Ja sam ista kao i prije
 Samo su sada možda neka druga vremena Noću te stavljam na uho, kao školjku Ne volim kad šutiš, a nisam sigurna da li sanjaš Danju sam onda jednako nedospavana, baš posve jednako Snena Probudi se!, mislim u mrak Ruka je tvoja moja slamka spasa Doturi mi je sunce u zoru Probudi te kroz rolete A ja sam onda, tom zrakom, u tom danu Spašena Za stolom nam režem voće Tvoje su usne četvrtine jabuka Nikad ne skidam koru s njih Sva tajna mog zdravlja Svi okusi su u njoj A ja sam, pa znaš i sam Čak i u špricanim jabukama oduvijek prilično Neumjerena Gledam, prosuo si sve koštice jedne bezukusne dinje po podu Ja sam zadnji mak na konac I još - romantik na ovom svijetu Mene si morao uloviti u zraku I ne znam tko tebe tamo drži Ali znam da sam u tom trenu U istom jutru i drugi put Spašena Gutam južne plodove, samo sokova se sitim I znam da ću ostati gladna, posve Neutažena Glad moja je trajna, zato nikad ne jedem Ali sad barem više nisam I teškom žeđi Oslabljena Ti kavu spremaš u mlijeku Iskipit ću ti, ako me zaboraviš Ja ti naprosto nikad ne smijem biti dugo na vatri sama Ostavljena Tvoje su riječi kocke šećera Ne stavljam ga u svoju ovisnost o crnoj Ali jedna je ipak u gorki vrtlog prošle srijede Tvojom srebrnom žlicom U zadnji čas Ubačena Znaš kupit ću ti nož za maslac, to ti nedostaje I jesti ću s tobom kruh i u kineskom restoranu Jer ja sam od tebe i metabolički Promijenjena Zbog tebe bih čak mogla zavoljeti slatko Otvaraš sladoled da puca kao šampanjac Dok se subota pjenuša gledam te kroz bijelo vino Zanesena Spoznajom o posve crvenom posve Opijena Jel znaš da grožđe pinot noira ima tanku kožu Da je lakog tijela i osjetljivo na sunce Da ga treba stalno čuvati Pitam te, bez riječi Tvojim vrućim dodirom nepovratno Opožarena Eto, vidiš da sam ista kao i prije Da sam u posve iste dijaloge – sebe protiv sebe Dok, kao, tebi govorim I dalje nerazmrsivo Zapletena Ja sam ista kao i prije Ja sam u tebe baš posve jednako _________________ |
Kad si to najednom postao tako velik Davide
 Kad si to najednom postao tako velik Davide I koliko puta do sada Povukao si na tatinu stranu visokih ljudi Ali stopalo ti je već dugo dulje od njegovog Gledam navečer u te cipele broj 46 Ostavljene na hodniku I mislim kako sam tvoja malena stopala stavljala Na svoje kapke Poput obloga pred spavanje, davno A dok je sva priroda spavala, zimus Tvoje su noge začahurene u nogavicama Mustang traperica (na koje si se jedva dao nagovoriti) Postale – muške Vidjela sam ih neki dan, dlakave Virile su iz prošlogodišnjih bermuda koje si prerasao Pravila sam se da su mi poznate Ponašala sam se kao da to nisu dva nova stanara u kući Na koja se sad moram naviknuti Onako kao što se navikavam i na tvoj novi glas Zbog kojeg mi je žao da češće ne pjevaš uz gitaru Dok sviraš iza vrata svoje sobe I pritišćeš žice dugim prstima visokih ljudi Povukao si na tatinu stranu, kažem A onda opet, tako si mršav I tvoja je konstitucija nažalost ipak moja Nismo trebali odustati od plivanja, ali što kad si ti više volio nogomet Znao si uvijek što hoćeš Pa po tome zapravo i nisi moj, ti si oduvijek svoj Ali svejedno, reci mi, kada si postao ovako velik Davide Preko noći, jasno je, ali koje točno Vjerojatno jedne od ovih kad sam zaspala prije tebe Jer me svladao umor A ti si još dugo bio budan Ili je to ipak bilo po danu Onaj dan recimo kad sam shvatila da te moram prestati odgajati I da od sada nadalje mogu jedino razgovarati s tobom Ili onaj, nedavno, kad si me posljednji put posramio Onim što si rekao I ostavio me bez teksta Jer si itekako ti bio u pravu Da, vrlo vjerojatno je to taj Taj ili onaj još nedavniji – kad sam shvatila da sam zapravo ja mala Pa bolno strepila hoćeš li me moći vidjeti Iako – ja u sebi ipak navijam za onaj kada si me prvi put podignuo s poda Umjesto pozdrava Kao da sam ja tvoje dijete Ili vrlo sličan, u kojem si me prvi put cmoknuo s visine Nakon što me, baš jako dugo, nisi cmoknuo A pogotovo ne u javnosti Možda si postao velik negdje vani na ulici U to bih se skoro pa kladila, neki dan te nisam prepoznala dok si mi išao u susret Ili posve suprotno – sam u kupaonici, kada si se prvi put zaključao u njoj Ako rasteš pod ključem i mlazom tuša – nemam niti jednog dokaza za to Kao ni za bilo što drugo Jer ti se izmičeš mom fotoaparatu otkako više nisi mali Najmlađa tvoja slika skoro je tri godine stara A ako te nekako i ulovim u kadar, ti je poslije obrišeš A ja ti onda govorim koliko je to djetinjasto Nisi fer Davide Dok šutiš i ostavljaš me Da razvijam svoje teorije s druge strane sobe u kojoj dugo gori svjetlo Kupaonice S ove strane izlaznih vrata u svijet Ili još gore – da rješavam tu teoriju ljubavne zavjere – uz tebe Naslonjena na tvoje špičasto rame, dok gledamo neki film koji nam se oboma sviđa Ili te vozim, a ti sjediš na mjestu suvozača, u koje si se jedva ugurao Presavijajući se opasno po pregibima zglobova Koljena su ti do brade dok tako sjediš, izgledaš gotovo smiješno Mijenjaš glazbu i škrto mi odgovaraš što je bilo u školi A onda mi prodaš neku "foru" zbog koje si zavidim na tebi Nije fora Davide, ne budi škrt, reci mi, kad Večeras ja sam uvjerena da je to bilo danas Ti mirno spavaš i nemaš pojma da sam te ulovila u savršenoj slici Zauvijek Nisam je uspjela snimiti Ali na njoj se dobro vidi i to da ti opet moramo kupiti nove traperice |
Žao mi je, ali više ne plačem
...  Žao mi je što ne znam biti tužna s tobom Što ti zapravo nisam napisala veliku pjesmu Što sam tako brzo zaboravila kako se gradi spomenik ljubavi ni iz čega A još uvijek ne znam kako se gradi iz nje Što nam nikad nisam izmišljala bolju istinu Što sam izgubila i bogomdani talent za dramu Pa nas ni jednom nisam približila kraju koji bi nas morao pridobiti na bolji početak Što ne bježim Što ne nasrčem Što ti skroz nesportski „puštam“ Žao mi je i što noću ne gledam u tvoje lice Što kraj tebe spavam mirno i sanjam kao svaka normalna žena Što svoja jutra ne čuvam kao tigra na svilenoj uzici. Što apsolutno ne želim da me razumiješ ili nedajbože – shvatiš moju bajku Što nisam poželjela da mi napišeš pjesmu zbog koje ću si zavidjeti Što najviše volim kad mi kažeš da sam bedasta Što mi je flah ravno to da pojma nemaš što se krije u zečjim rupama i na ceremonijama ispijanja čaja Što mi je ravno i da sam ja sve manje na svoje brdo tkana pa više ne lutam šumom sama samcijata, masu suptilna i uvijek spremna na vatru iz sedam zmajevskih glava Oprosti što ne pridajem značaj tome da sam spustila ramena sama od sebe i dozvolila da me zagrliš Oprosti što ti se nisam otimala ni kako bog zapovijeda niti koliko je red u mom neredu Što sam se tako lako dala nagovoriti da jedem više, a pišem umjerenije Što se svejedno nisam dovoljno udebljala da bih bila tvoj tip Što nikad s tobom nisam pomislila - „nikad s tobom“ Što nikad nisam pomislila ni - „samo još ovaj put“ Što eto ni s tobom nikad nisam pomislila - “zauvijek" Eto, žao mi je da sam podbacila Ali najteže mi pada Što se i naokolo moram opravdavati i ispričavati Pa reći „Žao mi je, ali više ne plačem“ i još... nešto o mom srcu |
Okidanje
Pa eto... Nije bio ruski rulet. Druga knjiga. Drugi pogodak koji me učinio sretnom.  ... |
Score
 imaš toliko i toliko godina i "volim te" kažeš dvaput u životu pa računaš na abakusu svojih prstiju i praznih ruku položenih u krilo kako je to - skroz ok i procjenjuješ da je upravo toliko bilo pošteno i dovoljno i fer a u krajnjem slučaju više od toga ne bi bilo ni pristojno k tome ta brojka vjerojatno svjedoči i o tvojoj ozbiljnosti o tvojoj - nipošto frivolnosti o značaju koji daješ riječima koji stavljaš u njih kao što se sjeme stavlja u plodnu zemlju kao što si nekoć polagala nadu u neke ljude a svoje lice u rukav muške košulje davno i držiš jako do tih svojih izgovorenih riječi ne diraš ih, ne remetiš ih i ne konkuriraš im, zaboga jer vrijedne su ti tako jednako rijetke kao grom koji udara u iste koprive ... dvaput a nisi uopće shvatila da vrijednost nije u njima nego u tvojoj devaloriziranoj sudbini koju si u njih pospremila (a sve samo zato jer si je htjela izbjeći) pa si onda do daljnjeg zatvorila ta zvučno izolirana vrata s dva okreta ključa jer računaš: dva "zauvijek" bi trebala biti dovoljna za jedno - "nikad više" i ni na tren nisi pomislila da kad ćeš taj sef (možda) ipak otvoriti jednom, da će jednom (možda) biti i - prekasno za 100 godina samoće za 100 godina jedne te iste nesanice a čak ako to na tren i jesi pomislila ti si ipak jedna gorda, a ne gorka princeza pa si gotovo ponosna na tu svoju malu brojku da, gotovo si ljubomorna na nju jer ona je dokaz tvrde konstante tvoje "iskrenosti" koju umećeš u svaku prejednostavnu jednadžbu dok jedan i jedan jako mukotrpno zbrajaš u par koji bi trebao biti nedjeljivo dva imaš toliko i toliko godina i "volim te" si rekla dvaput u životu i može se vjerojatno i tako "zauvijek" i "nikad više" sretno živjeti može se, kažem, ne pitaj me kako znam ali ti... ti jednog jutra shvatiš da sve to... čitava ta jedna komplicirana prosta matematika uopće ne ovisi o tebi nego o onom drugom i upravo tog jednog jedincijatog jutra ti jer ne možeš birati jer nije ljubav do tebe... do njega je, kažem zauvijek pokvariš svoj genijalni score od komada dva (prije nego pijetlovi zakukuriču... treći put) ne samo poljupcem |
LICE SNA
 Istresla sam san uz vjetar jutros Kao ručnik otezao od slanog pijeska Vratio mi se u naspavane oči Sasuo u lice Uvukao u linije koje je obgrljeni jastuk Ostavio Na mom obrazu Kao crte na žalu Kada se more povlači U sebe Istresla sam san jutros Uz vjetar Vratilo mi se Milion zrnaca pijeska s mog spruda Plaža na kojoj sam se igrala kao dijete Obala na koju su se nasukali mornari I jedno zrno Na koje sam se ja nasukala Čije crte sam zaboravila |
ZABORAV VJETRA
Jak mi se vjetar noćas upleo u san Morska oluja Bjesnila je u malom stanu Koji je bio moj dom U kojem nikad nisam živjela Ali tu sam godinama bila sigurna To znam dobro A sad se ljuljao kao gumeni čamac Kupljen nekad davno Nekoj objesnoj djeci koju su nam povjerili da se na njemu zabave dok ne proplivaju Djeci koja nisu bila ni tvoja, ni moja niti naša djeca A ti si sad taj gumenjak izvadio iz svoje konobe pa bacio U more Da ih udobrovoljiš, da ih umiriš nedorasle Ili iskupiš svoj stari neiskorišteni neispucani godišnji, možda A da uopće nisi pogledao kut neba u kojem se gomilaju oblaci A da si zaboravio da su baš sva nerazumna djeca koju ti i ja nismo imali davno proplivala I više se ne utapaju u meni nošena strujom i željna tvojih dodira Da si zajedno s vodom izbacio i bebu iz kade Zašto si onda uopće došao, vikala sam I vikala sam ne želim te vidjeti Odgrizala sam te riječi od sebe Gladno Pa iskašljavala u nesažvakanim komadima u vanjski mrak Nije bilo galebova da ih preuzmu Bacala sam ih u vjetar koji je divljao I u kojem je uz zemlju polegnuo baš sav oprost ovog svijeta Rekla sam odlazi, odlazi zauvijek Pa se okrenula Da ne gledam kako izlaziš iz mog broda I odnosiš sa sobom tek svoj zaprepašteni izraz Onog djeteta koje se ishitreno ponadalo Smetnuvši s uma da je muškarac S licem mladca koje je ostarilo Pa nisam vidjela kada si izašao Ali osjetila sam Cijelo nebo se smirilo tronuto Mislila sam kako bi ga nekad utišala radost tvog povratka A sada me poput munje svom snagom udarila ljubav koja je utekla iz mene I legla sam na palubu i plakala Jer nisam te više voljela A onda sam se probudila ovdje posve mokra U svom brodu od izvaljane posteljine Tijela potpuno iznurenog Izmučenog olujom I sjećam se dobro I mog stana i one palube i one djece koju nismo imali I sjećam se i tvog lica koje je ostarilo i znam da je jednom bilo moje i da sam ga ludo voljela Jedino Jedino ne znam tko si ti Tko si Ti?  |
SUVIŠE
Rekla sam: "Izbaci uljeza, Tess." Ona je onda posegnula je za jednom, a ja sam i opet teško uzdahnula: "Baš nikad nećeš naučiti dovoljno da bi sljedeći put znala bolje. Ne tu, blesso... " ... Vaništine olovke. Ogriješila sam se o svaku pojedinu. Demantirala sam ih životom od prve do zadnje zadnjicijate. Ali jednu... SUVIŠE puta.  nikad ne volim imati neki nevažeći dio sebe ostavljen i zaboravljen negdje; e-mail adresu koja više "ne radi", neposlano pismo, nedovršeni rukopis, traljavu vezu. takve stvari ili odmah "ubijem" ili forsiram kraj... kao roman rijeke. jednom davno mi je netko napisao: "Tessu ne možeš ubiti u sebi." bilo je to toliko davno da ne samo da nije bilo u ovom životu, nego kao da nije bilo ni u jednom mom. vjerojatno je bilo u njenom. ... ovo mjesto... na kojem me crpilo srce; iscrpilo se. pitali su me nedavno, o ovoj priči koja je sama napisala svoj kraj: "da ti je netko rekao da ćeš prestati pisati na blogu, da li bi povjerovala?" rekla sam: "od svih stvari u koje nisam vjerovala, u tu sam nevjerovala s najviše vjere." ne znam. nije ovo neka "teška" odluka. najveće promjene i tako se nikad ne dogode u nekoj noći teške odluke. niti mogu ubiti Tessu van sebe. ali trenutno... sve moje SUVIŠE je negdje drugdje. i samo moje. namjesto uobičajenog potpisa... S.M. |
Koliko trebaju biti duboki...
temelji kula u zraku  Pisalo je: "Opišite sebe u jednoj rečenici." "Kule u zraku, al fino dizajnirane", napisala je. ... Prave krovne grede na stranu... nastranu, ali i temeljenje nekom kozmičkom greškom jest moja struka. Jer ponekad se osjećam kao u mećavi u njoj. Pa ono što me sledilo nekidan. Javna je stvar da kaskam za propisima kao i za pravim gumama, pa ustvari uvijek vozim krive... i gume i propise, ali kozmičkom srećom (ima i toga) imam dobre ljude oko sebe koji me poznaju baš duboko ... do razine temelja, pa me onda obavijeste da je stigla zima ili se promijenio neki propis u onom što je moja struka. (Vokacija je oduvijek nepropisna i negdje oko razine krovnih greda) No da skratim: strukovni propisi su se prošli mjesec promijenili i golim dekretom se u vrijeme globalnog zatopljavanja dubina smrzavanja povećala za dvadeset posto. Eto! A tako onda i minimalna dubina temeljenja. Jednostavnim jezikom (a mogu ja i to) - sloj leda od srpnja prodire dublje. Smrznula sam se kad sam to čula. Ipak, čim mi je krvotok proradio znala sam da ću i opet imati neki nestabilni tekst na tu temu i da će mi vjerojatno i ova, (pravno utemeljena ?!?) metafora - doći glave. A onda sam vidjela da se sve već dogodilo. I da se i moja klima s godinama mijenja. Kad bi mi danas dali priliku da se opišem u nekoliko rečenica (jer ja uvijek tražim više nego prošli put), rekla bih: - Kad se ja jednom smrznem, kad se jednom zaledim... ono što se vidi je tek vrh ledene sante. Ali led je i onih nevidljivih uronjenih osamdeset ili koliko već posto. Pa tko želi sa mnom nešto graditi... mora zbilja jako duboko temeljiti. A ja ću ga uvesti u najtopliju zamislivu mećavu. Iz koje neće poželjeti izaći. tessa k |
Đavo te odnio!
(me, myself i ostale paranormalne pojave)  Ono... pitam se već danima: Mislim, što ovo tebi treba? Što ti treba da sjediš ovdje i koristiš svoj godišnji za svoju samoću, namjesto da ispuniš - nečiju, zašto ga koristiš za svoje privatno ludilo, ti - kojoj se toliko javnih ludila uvijek nudi, ili kad već ne to, ali što onda nisi kao sav normalan (drugi) svijet na plaži, a mogla si biti, nego si se polomila... nego si se satrala da se čim prije vratiš, i sada namjesto da roniš pod suncem, sjediš zalijepljena za ekran pod mjesecom, pa roniš tu po sebi... na dah i na uzdahe, i pitam se i opet, po milijoniti put, zašto je i taj đavo pisanja u meni, mislim kao da mi nije dovoljno onih tristoinešto vragova što mi iz nemira vire... što on nije negdje na lokaciji "daleka mu kuća", nego je oduvijek tu u mojim kvadratima i iskrižanim A4 formatima (i ne, ne razumijem svoj rukopis, nečitak mi je skroz, nikad ga neću razumjeti, nikada... da ga još 43 puta promijenim), i sve se ja to nimalo duboko pitam, nego onako... "Reci, da te čujem, đavo te odnio!" Ipak, maloprije sam ostala bez ciglog upitnika, pa tako i tog. Maloprije sam čak iscrpila i standardnu proliferaciju trotočki. Maloprije sam stavila točku. (.) Pa sad samo da još jedan do dva uskličnika ispucam: Gotova sam! Sve sam ih napisala! ... Jedna je držala palac u zraku, jedna ima koraljne ožiljke od uklonjenih nevusa na leđima, jedna je pokušavala izvući metafizicki zakljucak iz toga što ono jednom nije imala kemiju s fizički zgodnim doktorom, jedna noću savija svoja pisma u fitilj, jedna najviše pamti one muške ruke s kojima je obarala riječi, jedna može trčati bez gležnja, jedna zna ljubiti bez čovjeka, jedna je sastavljena od slomljenih zagrljaja, jednoj je davno nježno istetovirana tišina na lijevom ramenu, jedna se riječima uvijek cilja ispod pojasa, a precizno promašuje u vitalno središte, jedna prebacuje sve svoje predaje... a i predaje o sebi – s jednog na drugo podložno koljeno, jedna je sva od svog rebra, jedna je rekla: - Ja sam ti damaged goods. "Ti si najljepši damaged goods na svijetu", rekao je on. ... Jučer, kažem mlađem bratu koji se redovno pojavljuje u svim mojim tekstovima iz teorije zavjere kućne tehnike, i drugim paranormalnim fenomenima: "Znaš, gotova sam." Kaže: "Znači, imamo drugi SF?" Mislim da neko vrijeme neću moći iscijediti ni slova. A taman sam bila zrela za napisati ljubavnu pjesmu. Eto... Nikad sreće. tessa k |
Mala, zabranjujem ti srca!
(ljetne kronike) Jednom davno, napisala je: Bluram po uspomenama vješto. Neke ni majka ne bi više prepoznala... ni muž, ni ljubavnica, ali meni je uglavnom svejedno; te nisu moje. One "moje"... njih jedino uporno oštrim. Sve dok se ne porežem. ... Trenutno zblurano i opet mislim kako je N. divno crtala još kao djevojčica – mislim sva ta njena sunca koja imaju ili potiljak ili osmijeh… ali kako je onda krenula u školu i tamo počela kopirati druge djevojčice kako crtaju, i kako se najednom sve počelo šareniti od tih "srčeka", i kako sam ja onda bila na najboljem putu da joj zabranim srca... dekretom, jer čak bi i one dobre crteže upropastila njima. I mislim još kako sam samu sebe pitala često – Tko će meni lupiti neki takav dekret? Da lijepo lupi šakom po stolu, muški... muškom šakom lijepih prstiju, pa mi kaže (strogo): "Mala, zabranjujem ti srca!" Jer takvog bih možda bila poslušala. Svejedno, nikad ne brišem među uspomenama ništa. Jer mislim: – Što je, tu je, odnosno... što je napisano, napisano je. Zblurano ili naoštreno. Sa srcem il' na njemu. ... U ovim pak ljetnim kronikama neka ostane zblurano to da srce trenutno radi sasvim pristojno, ma kako nepristojne one bile. Ali koja sam uvijek muku mučila sa smajlijima... jer oni su, mojbože, bespolni, pa još monovolumeni... širokih lica... koja nisu čak ni srcolika, a ja sam od potpuno drugih oblika iz nestandardne opreme, u jednu i pol sebe labavo sklepana (vidjeti tekst odispod op.a.)... eto - nisu me išli smajliji nikako. Nikada. Pa i kad sam se jako trudila kopirati druge djevojčice, u ovoj dobi jako poodrasle žene. Ipak, u posljednje vrijeme već od ranog jutra njima bilježim svaki svoj novi dan. I na najboljem sam putu da si kažem: "U redu je mala. Nastavi samo! Može se i tako biti sretna“  tessa k |
Neće mi uspjeti
Rekao je: "Zaboravit ćes jednom sve ovo što ti sada tako puno znači. Zaboravit ćeš i ovu sebe." Rekla sam: "Neće mi uspjeti. Ja sam sve to pretvorila u priče." Jedna je držala palac u zraku, jedna ima koraljne ožiljke od uklonjenih nevusa na leđima, jedna je pokušavala izvući metafizicki zakljucak iz toga što ono jednom nije imala kemiju s fizički zgodnim doktorom, jedna noću savija svoja pisma u fitilj, jedna najviše pamti one muške ruke s kojima je obarala riječi, jedna može trčati bez gležnja, jedna zna ljubiti bez čovjeka, jedna je sastavljena od slomljenih zagrljaja, jednoj je davno nježno istetovirana tišina na lijevom ramenu, jedna se riječima uvijek cilja ispod pojasa, a precizno promašuje u vitalno središte, jedna prebacuje sve svoje predaje... a i predaje o sebi – s jednog na drugo podložno koljeno, jedna je sva od svog rebra, jedna je rekla: "Ja sam ti damaged goods" "Ti si najljepši damaged goods na svijetu", kaže on. (ovo gore... to je najljepši poklon na svijetu) … Postoji ravna linija gdje se dotiču nebo i zemlja. Gledam je upravo, svako moje jutro ovdje je o tome. Od svakog pojedinog bi se dala napraviti jedna pristojna slika s poštenim izlaskom sunca. Postoji druga linija u kojoj se dotiču nebo i zemlja pod mojim kostima. Svako moje jutro ovdje je i o tome. Od svakog se prepravlja jedna nepristojna priča. link |
VISOKI YARBOL
(ljetne kronike) Svako jutro na putu do butige ugledam bar jednu jahtu koja ponosno nosi nikad upotrijebljenu inacicu mog imena. Ja se nisam potpisivala sa Suzy ni u predpubertetu... razmisljam, pa di cu sad... u jeku istog. Svog, ali i dice mi. Recimo... jucer je po jedno od moje posvojene ljetnje dosla mala iz mista. S pundjom na glavi i kosarkaskom loptom pod rukom. Mali se prvo prepa, ali onda su nestali na dvi ure. "I kakva je Lucija? Jel pametna?", pitam ga poslije. Ono klasicno - "Jel lipa?", to naravno ne pitan. Prvo: klasicno je prelijepa. Imam i ja oci. Drugo: povremeno se i na moru igram odgoja. Odgovara: "Pojmanemam. Kako to mogu znat'?" Smijem se jos i sada, na svom putu po mlijeko, za dicu koja su sve manje "od mlika." Vidim je - "Suzy". S visokim jarbolima ovaj put. Visoki tamni neznanac kojeg sam jucer uspjesno pokazala u pantomimi... u manje od tri minute, mahne mi. Kaze "Hey" na engleskom. Odmahnem mu s "Hej" na hrvatskom. Razumijemo se on i ja. U butigi zato ne razumin nista. Ka i uvik, vrtin glavon i cudin se cijeni luka kad ga se jednom prevede u otocku kapulu. Kasnije, dok je s tek nesto jako nategnutih suza gulim na svojoj terasi, a ljuske padaju po djecjim ispisanim papirima, vidim da su me dica u predpubertety... koja me zele isprepadati sa "Srest ces visokog tamnog neznanca", (ali me ipak ne poznaju dovoljno, pa eto - fale) i ne daju se impresionirati od u srcu ljeta, "milo za drago" zadanih "Orkanskih visova"... vidim da su me ona nocas pisala s "y" na iscrtanim zemljovidima svoje nove igre, koju smisljaju vec danima, zivotno jos uvijek potpuno liseni znacenja - fjake. Ta ce nas igra, uvjeravaju me, uciniti bogatima, a sve jahte u nasoj marini smijesnima. A o kapuli valjda da ne govorimo. Ipak, ja govorim bas o njoj, pa dok eto standardno vrtim neki svoj film u glavi... koji nitko ziv ne bi ni preveo, ni pogodio, niti objasnio u tri zivota, a kamoli u tri minute, i dok tako ovdje standardno nategnuto placem - ni suzna, ni Suzana, vec ipak Suzy... nad tom kapulom nad cijom sam cijenom jos maloprije vrtila glavom, u glavi - kapituliram. Kazem si - racunaj neprocjenjivo. Plus visoki yarbol. link tessa k |
Opet drinim krive prave
 Od predugog stajanja "zaspu" mi prsti. Utrne glas. Kad se zaboravim u nekom tekstu - patim. Prije ili kasnije morat cu se izbaviti, znam to - ne volim nigdje ostaviti neki nevazeci dio sebe, pa ni u prici koja je zanijemila. Ali za svaku pricu, postoji samo jedan ispravan glas, sve drugo je samo buka i kloparanje, a od svih koji se meni nude, a nju svojataju... ja moram zajahati bas njega, tog jednog... poput vala, da bih dosla do sebe. Ili to ili - pisati kuci propalo. Dugih nacina nemam; ja jos uvijek ne znam da imitiram sebe, a i strah me toga jako, uvijek postoji realna opasnost da cu ustvrditi da ipak imam srece, jer se cak i tako ne razumijem. Moj je posljednji glas dugo bio eho tisine. Pustila sam ga u jednom trenu zaigrana zivotom i ne brinuci previse, bas kao sto smo, djeca, ljeti pustali nasu papigu da leti. Dozvana nasim sitnim glasovima koji su cijepali sumrak, vracala bi se s iskustvom jos vece slobode u uvijek otvoren kavez koji bismo pruzali nebu. Godinama. Osim jednom. Eto, tako je bilo. Dvaput. Lakomisleno sam pustila citav jedan glas, jer sam, mozda, u zagrade utjerivala tek jos jedan san. Ili tako nesto. A onda sam dugo stajala praznih ruku. Tog ljeta osamdesete i ovog dvijeitrinaeste, u cijem medjuvremenu sam zivjela neke zlatne kaveze i cesto pisala o pticama. Ono jednom, nisam uspjela dozvati svoju tigricu. U kolovozu dvijeitrinaeste pokusala sam jos jednom. Izvukla sam snop ispisanih papira, savila ih u trubu i dozivala se bezglasno, cijepajuci zvukove morskog sumraka svojom tisinom. Jucer, otvorila sam si vrata jedne price koja je zanijemila i drzala je u ispruzenoj ruci. Njen glas... Vratio mi se nocas s iskustvom jos vece slobode. Glas prvog reda. I bacio me u moje neuredne redove. Jutro me naslo na terasi, kako jasem na krijesti tog samo mog vala. Opet drinim krive prave. I znam kako dalje. tessa k  |
Dvaput
 Prosli sam put evo bas ovdje, otela seriju silueta potpuno nepoznatoj zeni. A onda sam joj pokazala te slike. Poslije sam napisala: "Mislim da sam u sebe zaljubila jednu Ruskinju. I ako to nije pogresan put od mrtvih ruskih pjesnika, uistinu ne znam sto jest." No eto... cudni su putevi ljudski, a zenski jos cudniji: dvije su godine s dvije razotkrivene lazi, dva u moju korist preokrenuta razocaranja, dva prorocanstva o istoj osobi... jedno jos uvijek u procesu, dvoje djece gladne svijeta... vlastite, plus jos dvoje... sezonski posvojene, dva sata voznje iza auta dvoje prijatelja, dva za jesen odgodjena susreta... bili potrebni za snimiti drugi zalazak sunca na istom mjestu. One prve fotografije koje sam ukrala zeni koja nije znala da postoje ljudi koji mogu uzivati u tebi, a da te i ne pitaju za dopustenje... njih su poslije krali od mene bar dvaput. Pa sam ovu fotku ispucala tek tako, iz iskustva osobe koja zna da se povijest ipak ne ponavlja. Niti jednom. Ne moze se dvaput zagaziti u istu rijeku, zaljubiti u istog covjeka, niti ispricati savrsenu pricu na ruskom, kad ne govoris taj jezik. Neke ti se stvari ipak omaknu samo jednom. Pa sam s odmakom od dvije godine, ja ista ona uvijek druga ja, koja trenutno sve manje svjedoci izlascima sunca, ali zato je spremna dvaput potcrtati... linijom od istoka prema zapadu, da su neki zalasci sunca spektakularni sveijedan put. (A tko mi to prevede na ruski... e zbog njega cu biti spremna malo lazirati i povijest. A ta je bas neka.) tessa k |
Točno ona
ako dođeš u šumu bez usana, neću te dirati ako dođeš u šumu bez usklika, neću te dirati ako dođeš u šumu bez prstiju, bez lišća... neću te dirati i vlage humusa da nema, neću te dirati ako dođeš u šumu plačljiva, neće ti pomoći ako utrčiš u šumu i istrčiš iz šume, i šuma istrči iz tebe obećajem, neću te dirati ako ispunim obećanje, šuma najesen neće šumom biti ali nisam joj dorasao.  „Inače sam se manje više spakirala. jedva čekam da odem, a onda jedva čekam da se opet vratim - jesen će biti moja. Preostalo je još samo nešto za izgovoriti s dubokim uzdahom. Pa sam rekla:- Ja sam točno ona koju sam ti pokazala, ali nisam za tebe. Poljupcem u obraz zanijekala sam istinu. A onda su me tri buđenja pijetla nalazila u lošem stanju. Uvijek to radim - ostavljam ljude, a onda patim jer u njima nije bilo nešto vrijedno neostavljanja. Trebala bih napokon naučiti upucati osvrtanje s leđa. Trebala bih naučiti upucati žaljenje. Trebala bih napokon savladati tu maniru: - Eto, toliko. Cmokić, bokić.“ ... S odmakom od godinu dana jedva čekam da odem, a onda jedva čekam da se opet vratim. Pakiranje ostavljam za navečer; nemam nikakvih vrijednosti ni teških stvari za staviti na dno, moje vrijeme opet kuca s mjesta na kojem je sve moje. U srcu ljeta jesen mi već pripada, ne osvrćem se… ostavljam čitav jedan veliki grad, ali ne i ljude u njemu, istinu niječem uskraćivanjem poljupca. Ja sam točno ona koju još nisam pokazala. (Eto toliko. Cmokić, bokić.) tessa k |
"I sad mi došlo..."
noć je, pola dva, crtam barku. imam lijepo pero, preplatila sam ga i sad mi došlo. krenula sam od krme, iako nije po pravilu, no nije nužno da moja barka mora zadovoljavati pravila. prilagodit ću mu more." (Silvija Šesto)  Ja ne crtam brodove. Tek se mjesecima pokušavam riješiti ovog Silvijinog. U tu svrhu - ispucavam fotografije u njega. Ili ga prepisujem, s vrha do dna... sebe. Zadnji stih uvijek potcrtavam dvaput. Drugi put - s desna nalijevo, kao netko tko se gledanjem unatrag pokušava prisjetiti... kao netko čiji živi jezik je umrtvio riječ - "prilagodba". No danas bar znam s koje se strane crta brod, mislim. Ono što još znam je da nikad o sebi ne znam dovoljno da bih bila u sposobna pomoći drugim morskim nevježama. Jer eto - većina me oduvijek pita nešto drugo. A to je opet uvijek isto. Pitaju me: - s koje se strane prilazi ribi? A ja eto to ne znam. Mislim... utrobu si oduvijek vadim sama... dok crtam svoje aktove - ni od glave, niti od repa, nego od još brujave sredine, ali ovo s "prilaženjem", e to - ne znam. Pa ih zato uglavnom upućujem da radije - bježe. Noćas umorna i poslije kontinentalne riblje večere, u pola dva i jer mi je "tako došlo" - sama sebi uteknem k Vesni Parun. S njom sam jako komotna; ta je naslikala svu silu mojih aktova. Pa tako jučer recimo čitam: - "Moj jezik je operajio, oljuskavio, posrebrio se. Postao riba. JA RIBA: začarana čarobnica. Poezija, koju je progutala nemilosrdna riba nazvana čovjek. Ili riba sam, i ništa ljudsko nije mi strano." I mislim - da, to je to: ja sam riba, horoskopska... i na sve moguće načine, ja sam riba i ništa ljudsko nije mi strano. I to je tako kako god da me načneš... od glave ili repa. Ja sam riba i prilagodit ću si more. tessa k |
Bullet proof
ili... kako se smjestiti se u svoje okvire  Birala sam sunčane naočale danas, i u pola procesa u kojem smo ja i ona druga ja sučeljavale svoje nakrivljene vratove i koketne poze - čas tako pune međusobnog predbacivanja, čas pune ženskog suučesništva... prodavačica je izvadila jedne i najozbiljnije rekla da te možda i jesu nešto skuplje, ali su im stakla zato atestirana na metke. Još prije tjedan dva pogledala bih je s boldanim lebdećim uskličnicima iznad glave. Ono kao; "O očemu ti to?". Međutim s pozicije trenutka koji ima history recentnih zbivanja, a u kojima moji večernji izlasci u grad osim u standardnim ljetnim kronikama jedne neizvjesne, završe opisani u još nerazumljivijim spisima policije, osiguranja, te (kao točka na "y") nečemu što se zove "Povijest bolesti" - samo sam posegnula za njima i rekla: - "Koliko?" ... Poslije sam u svojim starim dobrim ženstvenim okvirima i dugoj suknji frajerski koračala prema jednoj kavi i mislila; - Ne treba mi to. Ja sam i tako izvan svih okvira. I potpuno "bullet proof". tessa k |
Svaka sličnost pogibeljna
Glavu gore... (Anatomija suvišnog)  Jučer oko ponoći stajala sam pred hotelom Jadran... posve uredno u svom kokpitu i čekala da auto ispred mene skrene lijevo. Auto iza mene kojeg je, poslije će se pokazati, vozilo lijepo, plaho i smušeno muško biće... sedamnaest godina mlađe, zabio se u moj svom silinom: jak trzaj u tankom vratu, radio bez glazbe s pola metra izvučenih crijeva žice u mom krilu, sve standardne zvijezde na nebu, ali koliko tek neotkrivenih - čudo jedno, pa onda slabost, "tko sam, što sam", istovremeno mučnina i "lijepo mi je ovdje", pritrčavanje ljudi koji brutalno razmiču moje tek iskreirane zvijezde nad ničijom zemljom kojoj sve više pripadam tu pred hotelom Jadran, prodor njihovih glasova kroz zvučnu kulisu moje glazbe... uvijek dovoljno jaku da prikrije baš sve moguće uzdahe, zabrinuti uzdasi koji ovaj put ne pripadaju meni; - Gospođo... jeste dobro? Ma dobro sam, kažem slabo. I izgubim svijest. ... Nekoliko sati nakon urednog stajanja ispred hotela Jadran... a namjesto na Jadran bez metaforičkih dodataka (ali to "bez metaforičkih dodataka" i "pjesničke slobode" evidentno nadilazi moje moći), spremam se u Jadransko osiguranje, čestitam si kako životom efektno povezujem razbacane pojmove u nadrealne cjeline, gledam u posve izgužvani pleh auta koji je jučer izgubio i svoje oznake i fizionomiju, pa onda odmjeravam svoj vrat. Oko arhitektice utrenirano samo za odočno šacanje metaforičkih dodataka i pjesničke slobode, kaže mi - pet i pol centimetara dulji. I ako to nije - "glavu gore"... na terenu, uistinu ne znam što jest. _________________________________________________________________________________________ Mjesecima nakon što sam položila vozački imala sam taj nelagodan osjećaj da auto vozi mene, a ne ja njega. Ovih dana isti osjećaj imam dok vozim svoj život, jer u stvari... on mene spušta po padežima i brzinama. Nisam ja imala sudar. Sudar je imao mene. Svoju Anatomiju ovdje zaključila sam još prošle jeseni i nisam mislila nadograđivati je više. I mislila sam da čak ni neću kretati ovdje više. Stajala sam uedno u svom kokpitu... Ali mene kad krene - krene me. Krene me, pa i onda kad uredno stojim na kolničkom traku. I ta galerija RTG sličica koju su na mene ispucali ove sezone ... koljeno, vrat, glava... dalo bi se od nje cijelu jednu ženu sastaviti. S kojom mi je svaka sličnost pogibeljna. tessa k |
| < | lipanj, 2016 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
