Birala sam sunčane naočale danas, i u pola procesa
u kojem smo ja i ona druga ja sučeljavale svoje nakrivljene vratove i koketne poze
- čas tako pune međusobnog predbacivanja, čas pune ženskog suučesništva...
prodavačica je izvadila jedne i najozbiljnije rekla da te možda i jesu nešto skuplje,
ali su im stakla zato atestirana na metke.
Još prije tjedan dva pogledala bih je s boldanim lebdećim uskličnicima iznad glave.
Ono kao; "O očemu ti to?".
Međutim s pozicije trenutka koji ima history recentnih zbivanja,
a u kojima moji večernji izlasci u grad osim u standardnim ljetnim kronikama jedne neizvjesne,
završe opisani u još nerazumljivijim spisima policije, osiguranja,
te (kao točka na "y") nečemu što se zove "Povijest bolesti"
- samo sam posegnula za njima i rekla: - "Koliko?"
...
Poslije sam u svojim starim dobrim ženstvenim okvirima i dugoj suknji
frajerski koračala prema jednoj kavi i mislila;
- Ne treba mi to. Ja sam i tako izvan svih okvira.
I potpuno "bullet proof".