...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
girls talk
 girls talk by tessa k Danas mi je, dok sam tražila jednu pokopanu priču... priču u koju sam sklonila vlastite najintimnije i najnježnije trenutke... potpuno nezaštićene ... u jednoj pokopanoj knjizi, namjesto priče knjiga isporučila jednu moju staru sliku, sliku kojom bih obilježavala mit na kojem sam stala i ... ukopala se na tom mjestu. I gledala sam neko vrijeme onda, u tu zaboravljenu šesnaestogodšnjakinju i shvatila da bi joj netko (a onda sam to morala biti ja) trebao reći sljedeće stvari; 1. S tvojim nogama je sve u redu. 2. Uistinu ti ne treba sva ta šminka koju nosiš i zbilja ne razumijem zašto pereš kosu kosu i prije odlaska na plažu. 3. Stopirati sama u mrkloj noći je jako opasna stvar, vjeruj mi. Jako opasna. Ne samo zato što ćeš u dalekoj budućnosti na taj način upoznati svog budućeg, a mog bivšeg muža. 4. Arhitekti nisu nadnaravna bića s druge planete. Provjereno. Pisci nisu nadnaravna bića s druge planete. Provjereno. I znam da zvuči nevjerojatno, ali postat ćeš baš to što grozničavo sanjaš - goddamn arhitektica, s nda... manom pretjeranog pisanja, i znam da zvuči nevjerojatno ali dobrih deset godina ćeš biti u braku s Piscem, a što se ostalog tiče ... po svim ćeš kriterijima osim nadnaravnosti, biti - „s druge planete“. 5. U mojim ćeš godinama živjeti u predivnom stanu na vrh brda, s jednom glavom u oblacima... I s drugom glavom u oblacima... na jednaki ćeš način zbrinuti i onu koja navodno sudjeluje u igri. Uglavnom... koliko god mijenjala adrese, živjet ćeš u oblacima... i dalje. 6. Danas ne znaš ispeći ni jaje, ali vjeruj mi... iznenadit ćeš samu sebe. Danas si se na tjelesnom skrivala iza ljestvi, ali vjeruj mi... iznenadit ćeš samu sebe. 7. Trenutno ti jako zamjeram što si „ljubavi svog života“ poklonila moj polaroid... Mislim, poklanjanje je ok, ali to je ljubav tvog života, a ono je bio moj polaroid i trenutno ga želim više od svega. I nećeš mi vjerovati... ali ja još znam broj telefona te „ljubavi tvog života“. Šesteroznamenkasti. U pola noći. I ne, nisam ironična i znam da ti se čini nevjerojatnim, ali biti će još „ljubavi tvog života“. I otkako se ovdje prašina slegla, vidim ih... pa i ne previše puno. (vidiš da nisam ironična) Ali... i njih je tvoj život jedva preživio, pa ono kao - računaj da si imala sreće. 8. Ovo je jako licemjerno s moje strane, ali... mogla bi bar tu i tamo prespavati poneku noć. 9. Knjiga koju upravo čitaš... E pa ta „Slika Doriana Graya“ će te, upozoravam te, uvesti u nadasve kompliciran odnos s Wildeom, koji osim toga, nikad neće prestati. Ne znam... možda si trebala bolje birati. Pogotovo kad si u jednu svoju tekicu i tako već prepisala: It is what you read when you don't have to that determines what you will be when you can't help it. I vidiš, nagomilat ćeš hrpu takvih tekica u kojoj ćeš se jedva snalaziti. Ono... gdje su Rusi, a gdje Francuzi? I u jednom ćeš času naivno pomisliti da bi te mogle spasiti tipkovnica i monitor. Pa da ti odmah kažem; Od gledanja u monitor (i da jednom će ti biti presmiješan tvoj ganznovi Commodore 64) stradavaju oči. No za utjehu ostalim organima koje ćeš nekoliko puta baš jako životno ugroziti mijenjajući ovu živu sebe za zgodan efekt na monitoru koji nastaje tvojim oplitanjem po tipkovnici - tvoj će vid i kad jednom budeš - ja - biti besprijekoran... Osim kad ćeš odbijati vidjeti. 10. Tvoja najbolja prijateljica, ova s kojom sjediš u klupi, će te jedne večeri za dvadesetak godina, usred akcije pakiranja pred selidbu nazvati, i van sebe od čuda, ushićena - gotovo vikati: Našla sam u stolu 14 pisama koja sam primila u životu. Dva su bila od Kristijana. (muž... on na scenu stupa kasnije) Ostala su tvoja!!! I nećeš vjerovati... pisale smo si za vrijeme školske godine!!! I nećeš vjerovati, ja se uopće nisam iznenadila kao ona. 11. Biti ćeš jako osjetljiva na tipfelere i pravopis i gramatiku, ali nećeš ni primijetiti kad će tvoja sedmogodišnjakinja (i da znam da su ti trenutno i djeca „s druge planete“... ali imat ćeš djecu i bit će s tvoje druge planete, pa ne brini - bit ćete si super) napisati: Moja mama je niježna i dobra i puna lijubavi. Mislim da je to možda zato jer je ljubav „sljepa“. ... ili odbija vidjeti. (Vratiti se malo na 9.) 12. Uvijek ćeš tražiti isto što i sad tražiš. Ni ja ne znam kako se to zove, ni gdje ga ima. Pa koja prva otkrije nek javi... 13. Nikad nećeš pobijediti suze... Odustani. Molim te... odustani već sada... naprosto odustani... molim te... ... ...   Moje će ti ime šapnut moja muza, A u modrom oku jecati će suza Ko za mrtvim klaunom iza katastrofe. (Djevojčici umjesto igračke... A.G.M.) ... ali s tvojim nogama je zbilja sve u redu. ____________________________________________________________________________________________________________ p.s. mislim da je, što se klaunova, cirkusa i mitova tiče, ovo - moja zadnja. pjesmu u podlozi u cijelosti posvećujem djevojci sa slike. mislim da sam joj je uspjela oprostiti; ona i tako samo cijeli život pleše na "Let's do something absolutely wrong", a kada si treba oprostiti... mnogo ponekad mora biti dovoljno. enivejz... meni će i tako uvijek ostati Wilde... kategorija: Slika tesse k |
ukorijenjenost (I i II)
I noćas čitam. divna knjiga; …budući da nije bio ukorijenjen u srcu ijedne žene nije mogao urasti ni u kakvu realnost i vječno je lebdio na periferiji života, u polurealnim regijama, na rubovima zbilje. II jutros pišem. emotivno u sredini, zemljano na rubovima, žensko uzduž i poprijeko… dugo pismo; i znaš što još… moja orhideja kao da se više ne zna vratiti k sebi, kao da je u tih nekoliko tjedana u kojima sam je prepustila brizi druge ruke, izgubila vezu ne samo sa mnom, nego i sa sobom... zaboravila se tako potpuno da se sada više i ne trudi sjetiti se ni svog korijena ni novih izdanaka, nego savršeno mirno stoji u svom spokoju odustajanja. a ja... zbilja ne znam… premalo vode, previše vode... tko će ga znati... pokušavam naslutiti... jer nju u tom zaboravu više ne prene čak ni ritam njene pjesme.... voda, svjetlost, hrana... nego do grla uronjena u ravnodušnost gubi cvjetove i za par će dana ostati samo ono poblesavjelo nadzemno korijenje što raste uvis i viri s ruba zdjele kao da je naumilo iskočiti van i odnjeti mi moju ušlagiranu orhideju, a meni ostaviti samo par žila spletenih u frišku figu. i dok sam maloprije čitala odgovor... i moje su orhideje su odustale...prošli tjedan kad me nije bilo Crna je jednu srušila i nije se polomila, ustvari naizgled se činilo kao da joj nije ništa, no onda odjednom, cvijet po cvijet... a zatim i druga iako je bila netaknuta… i onda sam pomislila kako su orhideje konzekventne: kad ih se povrijedi, one odlaze... spotaknula sam se na to - i onda sam pomislila kako su orhideje konzekventne: kad ih se povrijedi, one odlaze... i ostala časak stajati na tom mjestu zaljuljana rečenicom podmetnutom poput labuđeg jaja u moj peradarnik, pa iako je u ženskim razgolićujućim pismima njega bilja vrlo rijetko gola njega bilja, pa se pod tom krinkom (kao i mnogim drugima) mahom skrivaju začudna torza životnih zakona... grbava, skladna, uvela, snažna... sve dok ih u nekom od narednih pisama, naglim potezanjem plahte ne obnaži ista ona samovoljna ženska ruka koja ih je u nekom času skrbeći o očima nespremnim pogledati u golu realnost - pokrila.... ipak me ova rečenica, tako neobična i očaravajuća - našas smela, pa sam privremeno zatravljena njome čak pomislila; da mi je biti orhideja pa otići od sebe kad se povrijedim… a dok sam se ponovno vraćala u ravnotežu manje zatravljene, a više potaracane stvarnosti, i tlu vraćala kvalitetu stabilnosti koju sam mu dekretom ove rečenice i amandmanom svoje želje osporila… pitala sam se; da li sam u onim razdobljima kad bih odustajala od sebe... kad bih se zaboravila toliko potpuno da više ne bih prepoznavala ni kad zasviraju akordi moje pjesme… moje dojučerašnje svjetlo, voda, zrak... kad je moj korijen izvlačio svoje žile iz zemlje i bježao iz zdjele na njenim rubovima ... iz sebe na periferiji života da li je to bilo zato što sam se htjela napustiti - onu sebe kojoj sam dozvolila da me i opet povrijedi... ili u je ipak postojao realniji razlog (vidi I) zbog kojeg sam u takvim vremenima bila potpuno neukorijenjena u realnost... i da li sam zbog tog realnijeg razloga (ibid.) iz dana u dan gubila cvjetove jednog za drugim i tako olakšana i rasterećena smisla bila gotovo nesvjesna da dok sve nešto kao blistavo pod lovorikama živim, u stvari konzenkventno u maniri orhideja odustajem... i lebdim na rubovima zbilje.  _________________________________________________________________________________________________________________ p.s. prijateljica je još rekla i: ...ali eto, tvoja orhideja nije sama, gdje god da je |
Perzeidi
(ili... lamentiranja oko Kumove slame u vremenima suza svetog Lovre) ... baš kao kad mi u brzom trku neka mala mušica poput kamikaze nepredvidivo uleti u skriveni dio zjenice i skonča svoju sudbinu u mojoj... kao potpuno zaslužena kazna što je unijela manu u moj pogled... manu koju onda moram isplakati, noćas mi je potpuno neočekivano pri povratku u puno prebrzoj vožnji, u kraj oka uletjela suza... jedna od onih koje je te noći rani kolovoz obilno ronio u dalekim konstelacijama mog omiljenog mita koji je navodno ispisan negdje u plavoj caklini svoda. i iako je zbog čudnih i složenih mehanizama svemira nebo bilo tek predvidljivo sažaljivo - ta je njegova očekivana plačljivost uvijek - ah, tako čarobna, jer u svojoj se neutješnosti suze nikad ne kotrljaju febrilnim obrazima vruće noći, nego zaneseno i nestrpljivo izlijeću kao plamene ptice uplašene od ljudskog glasa najednom svjesne napuklina svojih kaveza i toliko lijepe da je i taj samo jedan iz jata odbjegli požar kojeg je noć izmaštala bez moje pomoći... taj minijaturni vatromet upriličen samo za mene u mom kokpitu, dok je prelijetao postrance okrnjio crni emajl noćne kalote, i iako nespremna nisam imala želju u čije bih ga obećanje pretvorila sjaj vatrene lopte još je dugo osvjetljavao krivoputine mojih misli pri povratku... jutros sam se gledajući u varljive navigacijske mape vlastitog neba koje su baš sve s rizičnom, a hotimičnom greškom ljepote u preciznosti, mape pomoću kojih ostajem u nužnom pogrešnom kontaktu sa svijetom vlastitih čula i na kojima spajajući točke proizvoljnim crtama naknadno ugrađujem tanko predivo smisla koje će pridržati rasute konstelacije prema kojima se onda u mojim noćima ravnam samo da bih se mogla uspješno izgubiti i zabludjeti... pa im nadijevam imena pristigla iz rodoslovlja mitova, davnih mitova u kojima svaki junak ima neku manu, baš svaki osim Perzeja... jutros sam se, dakle, nakon što sam spiralno zavrtjela mliječni put u svojoj jutarnjoj kavi i pretvorila sudbinu koja bi se dala iščitati iz nje u uzbibani vrući vrtlog, pa onda po navici uz taj vrtlog prije odraza u imitaciju zemaljskije stvarnosti namjesto cigaretom labavila veze sa zdravljem rješavajući enigmatiku svojih nebeskih mapa i spajajući brojeve uz točke svojih zviježđa linijama od 1 do..., potpuno benovelentno... jer znala da si tu jutarnju ovisnost ipak mogu dozvoliti, jer svoju enigmatiku nakon kave uvijek zgužvam i bacim... ili eventualno prije nekog jako rizičnog transporta u njene papirnate slojeve omotam dragocjeniju stvarnost da onda ona, jednom izvađena i neokrnjena mojim teškim manevrima, opet drsko stvaruje ... jutros sam se upitala: kada sam u nekom času koji je prekriven zaboravom otišla i podala se, predala i prisegnula ovom novom nebu čak rastreseno i bez uvjerenja možda... ne sjećam se više, kada je moje iskonsko nebo naglo, a prekasno odraslo... kad su iz okraćalih manžeta iscurile one nemoguće želje koje svaki rani svemir uvijek ima u rukavu spremne za sprint za zvijezdom padalicom... dovoljno njih za čitav tuš zvijezda... kada je izraslo iz vlastitih suza kao iz lanjskih cipela... kada su se i želje i njihove suze izgubile jednako kao što se izmorena djeca najednom izgube pod pokrivačama ko zna čijih kreveta nepoznatog stana za vrijeme neke proslave u predugo u noć... da li je moje konkavno nebo očišćeno od greške suza u pogledu u svom zaboravu lozinke kojom bi ih prognane moglo prizvati možda ipak izgubilo i od ljepote? |
povratak
(...u etapama)  ukratko... honney, I'm home. ___________________________________________________________________________________ (appendix jednog od narednih dana) sjećanja na ljeto će uvijek, najlakše od svega, svladati kolateralniju stvarnost i kada ih jednom rasprostrem - znam da od tog trena ... stvarnost se više ne računa.   ___________________________________________________________________________________ (appendix narednijeg od narednih dana) ... a kada se u njoj dogodi onaj trenutak kojeg ću momentalno prisvojiti iako na njega nemam autorska prava, baš kao što put ne može imati prava na krilate sjene vikend šetača, niti ih, nerazdvojne od stopala, zadržati... u tom kratkom međuprostoru do sljedećeg vala koji će ga, ispisanog u pijesku, obrisati  ... stvarnost se više ne računa. |
| < | kolovoz, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
