VISOKO PODIZANJE KROVNIH GREDA ...

Image and video hosting by TinyPic

...lijepljenje ogledala

i nešto

...krpljenja i kotlokrpljenja


samosanacije

30.11.2012., petak

Pile

(dnevnički)





Između ostalog... to pitanje - kako sam.
A pitaju me svaki dan. Jer ne pišem... onako.
Kao da baš to da se ujutro na krevetu izvijam... u mačku,
a ne savijam nadu uvriježeno...
po uvijek istim linijama preuzetim iz hiromantije... lažno sudbinskim,
u samo još jednog gusto ispisanog ždrala...
kojeg je onda potrebno razmotati da bi ga se moglo pročitati
ali što onda ostane od nade... pitam se,
i kao da baš to što ne pišem... onako,
nije oduvijek bio najbolji, najtočniji i najpoželjniji odgovor,
uvijek nestabilan u svojoj sretnoj izvrsnosti, ofkors.

A i kako i otkuda početi kazivati di me sve odnedavno nema.
I što sve ne radim.
I koga sve u svojoj sreći ne srećem.
I kako se sva osjećajna ne osjećam.
I koliko vremena ne stane u moje nevrijeme.
I koliko ljudi, koliko susreta, i koliko sakoa, i koliko haljina...

I koliko sam neisukanih mačeva položila pred snom.
Sama od sebe... može se i tako noć provesti.

A osim toga o sreći se i ne smije istom mjerom.
Nadugo, naširoko i isukano.
Riječi o sreći trebaju se skanjivati, a lektori tvrde kako se moje riječi teško i sklanjaju,
... kamoli skanjuju.

A i ta sreća... nije to ono kako sam mislila.
Ili ste možda vi to mislili...
Recimo... beztežinsko stanje, duga na nebu i veselo gacanje po lokvicama nakon kiše.

Ponekad sam tronuta
... od sreće.

Recimo...
Recimo jučer...
Jučer me boljela i glava i tijelo i kosti.
I kosa. Kosa je najviše boljela... rastom, a jučer je rasla nesmiljeno.
Podmukli ubodi kopljima iznutra, a ja im jedina broja znam.
Pod kožom su ratovale vojske.
Tijesna, napeta... dva broja preuska...
Rezale su me falte rukava, sat na ručnom zglobu skoro me ugušio.
Svako udareno slovo na tipkovnici tektonski bi premjestilo kontinent nekog mitološkog organa,
a ja sam drhtala od sudaranja tih izgubljenih Atlantida duboko u meni.
Jučer... htjela sam biti van sebe.

Rekli su: - Bolesna si.

Rekla sam: - Nisam. Jedino...

Sada znam kako se osjeća pile kad izlazi iz jajeta.



tessa k


- 11:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.11.2012., nedjelja

Iskrižano






rekla sam:

sve ovo ovdje napisano je zato
jer sam u stvari htjela reći nešto posve drugo i u slabo kontroliranoj brzini,
ali ostavila sam to za kasnije.

jednom kad iskrižam sve s popisa "za zlu trebalo"...


(edited)

spustit ću se po padežima, pa se popeti navrh jezika,
dozivati se bez jeke,
udariti snažno muški, pa plakati ženski... ofkors,
a onda obrnuto, jer tako oboje boli više,
zagrist ću meso nakon sto godina i neće mi biti zlo,
nahraniti tijelo "a la wild"
fazanom
kojeg srećem u svom dvorištu
... "of all people",
i pucati u onu "a la Wilde" srnu
koju srećem tu i tamo
... "of all me",
a onda ću dvama udarcima ubiti i jednu sudbu:
prevarit ću... i završiti u samici,
pa pisati iz sebe Samice mjesecima...
dat ću da mi iščitaju sreću iz dlana koja je muškog roda,
u sebe zaljubiti četvoricu, dvije
i još jednu nesreću koja se izgubila u rodu, spolu i broju,
od dva zla izabrat ću dobro,
ispuniti sva obećanja,
a onda sebi i treću želju,
probuditi se jednom druga,
isušiti oči pa ih napojiti snom,
ne znati za se u po bijele noći
i obraniti svaku tajnu koju gorim reći
... osim ove;
neću nikada više gorko požaliti što sam uvijek od svih
za pedalj tek ispisanog stiha neizvjesnije, luđe i lomnije.
nikada.

kraj popisa.


a kad to sredim...
e onda ću.


...
(sve sam obavila. baš svaku pojedinu stavku.)

tessa k


- 21:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.11.2012., ponedjeljak

U prijelomu


Moj urednik...
Napisao mi je jučer:

Ja ću tebe Tessa sutra poslati u - prijelom.


(u prijelomu)


Već se danima osjećam jako čudno.
Kako riječima opisati gotovo.
Kako opisati osjećaj koji prođe...
Kad te potresa ono čega više nema.


Dug je to put bio za mene, jako dug...
Jučer smo slavili D-ov rođendan. Dvanaesti.
Svoj najvažniji tekst Tirando i apoyando napisala sam točno prije tri godine.
Noć uoči devetog.
Tu večer pokazivao mi je na gitari kako se svira tirando, a kako apoyando,
a mene je stislo u grlu
... sve moje žice.
Poslije sam ga spremila u krevet i onda plakala kao luda.
U dvije... ona i ja.

Pa hoću reći... ta Tessa K.


Na uho kao školjku
prislonila sam je...

bila je vjetar
i more
i tišina s vrištine

vrisak moje tišine.



...
A Masretcard laže kad kaže da su najljepše stvari u životu besplatne.
To je čista laž.
Nekad moramo dati i ono što nemamo.

tessa k


- 20:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #

14.11.2012., srijeda

Što će donijeti jesen...




(koža boje pergamenta)




Još jedne čizme.
Kosu skraćenu na potiljku.
Miris agruma pod noktima, na krivim prstima, potpuno pušački žutim od citrusnih kora koje gulim,
i – od neutažive gladi organizma za južnim voćem – žutilo puti; kožu boje pergamenta... po cijelom tijelu.
Izgubljena trčanja zbog skraćenih dana i veliki balast dodatne energije koja će se onda trošiti na jako loše načine. Na najgori mogući način. Ne bih vam se dopala.
Možda je vrijeme za promjenu položaja.



...
Pitam se često kako rukovati s tom osobom od stakla, koja dok se piše vječito kroči i vježba ravnotežu na istom visokom rubu, pa si je eto sama predložila jačanje otpornosti organizma na nadiruću hladnu frontu metodom koja nije nadoknada serotonina čokoladom, kad istu nije voljela čak ni u u djetinjstvu, (a i danas joj je draže poljubiti znojava dječja čela od čokoladom umrljanjih obrazića), nego će, izrijekom, terapiju vjerojatno provoditi – na najgori mogući način. I uistinu ne treba biti previše pronicljiv da se shvati koji bi to način mogao biti.

No ako se mene pita, ja recimo, uopće nisam sigurna da bi serotonin usrećio Tessu K.
Vjerojatno bi samo meni dao prednost.
Jer ta Tessa – bolećiva, čeznutljiva, čulna, slaba, putena, varljiva, lunatična, kronično elegična na tom svom tankom rubu… ona uistinu i definitivno jest ja i sve je u njoj moje;
ja sam je stvorila, udomila, udahnula joj život, i u stvari je volim takvu kakva je, kao što pisci pretpostavljam imaju slabost na one svoje likove koji nisu heroji, bar bih ja tako da sam kojim slučajem pisac.

No iako sam ja njen raison d'ętre, njen reason for reason, iako su i meni i prsti i put – žuti, iako i meni silno nedostaje trčanje i iako smo se obje jednako ošišale pa zadovoljno lovimo sebe u izlozima i još pikiramo iste čizme – ja definitivno nisam ona. Ne bih to mogla biti čak ni kad bih htjela. A ne bih htjela. Naravno da ne.

Ona je moja emocija, ja sam njena granica.
Ona kad tone ona ima taj osjećaj da leti. Moj život je čisti let u kojem se ponekad ipak osjećam kao da tonem.
Jogunaste smo obje i uglavnom svaka tjera svoje, pa čak i kad smo u istim crvenim sandalama ili novojesenskom modelu čizama.

Dok je rezultat neriješen stvari funkcioniraju.

2009.


(I kako sad ovo potpisati...)



- 20:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.11.2012., utorak

Okusiti






a onda sam nakratko napustila razgovor u kojem se procjenjivao obujam mojih očiju
(a bile su namazane dubokim cimetom),
izišla iz svog tijela i ostavila ga da sjedi za stolom,
pa zajedno s barmenom koji me, izgubljen u svom staklenom svijetu, nije ni primjetio
- vizirala svoje proporcije sa sigurne udaljenosti šanka.

bile su mirne, izbalansirane i umrežene u čini se ozbiljnu priču,
no kad sam ih ulovila u ispupčenoj strani čajne žličice
vidjela sam jako dobro da se osoba koja kapke uvijek maže aromama
- lopta po stolu čeri rajčicama,
vilicom buši tanjure,
pliva leđno u kariju, pa onda poslije okreta na šećernom rubu bazena
(s kriškom limuna)
stilom leptira u frenč dresingu,
a nakon što je noktom ispisala sve svoje inicijale u pudingu,
na srednji prst iz dosade namotala rezanac,
i malim prstom precizno kroz srce probola tost
- svijet je pogledala kroz rupu u svagdašnjem.

na koncu je po stoljnaku raspuhala vosak iz svjećica
u dvjesto plavih neprobavljivih točki.

...
na stol sam odlažila čokoladom umrljanu salvetu savijenu u origami ribe.
pomislila sam...
večeru bi ponekad trebalo preskočiti i okusiti vlastitu prirodu.



...

ovo je napisano jako jako davno.
danas se posve drukčije ne ponašam za stolom.


tessa k


- 12:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.11.2012., petak

SAME


Ženama je potreban samo mali znak, nagoveštaj, jedan mig, nevidljiv detalj, sitan povod,
a zatim sve rade same; vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču. (D. Radović)



strefilo me to jako...
toliko da sam morala još jednom staviti svoj prst na tu misao
kao kad na kompliciranoj karti na satu geografije
najednom ugledaš glavni grad

pa iznenađeno vikneš: "tu je!"




(Sama)


...
danas me ta rečenica podjetila na jednu drugu misao... meni sudbinsku,
i moj prvi post ovdje... isto sudbinski,
jer bio je to tronuti šapat u kojem je već ječila i odjekivala i jecala ova jeka,
ali i šapat koji je izazvao ogromnu lavinu u mom životu.
onom pravom. Životu.

ne znam. ja sam stasala na Wildeu, zato i jesam oksimoron... sama po sebi.
rekli su mi to previše puta da im ne bih vjerovala.

i jer sam stasala na njemu ljubim njegovu britkost.

pa je tako bilo te davne 2007. kad sam taj tekst napisala... i izazvala jednu lavinu,
pa onda 2009. kad sam se drugi put pronašla u toj misli... koja me prvi put pronašla kao djevojčicu
te neke - puno sreće osamdesettreće...
i koja nam je, toj djevejčici i meni, napravila nešto. ne znam što... o tome je tekst.

ali 2012. više se ne pronalazim u njoj... dala sam se drukčijim pokretima i navikama.

no jer sam stasala na njemu, ja ljubim Wildeovu britkost čak i kad me ne poreže.

a iako me i Radovićeva rečenica pogodila sjećanjem u pleksus... ne uklapam se ni u nju više,
i iako sam dugo bila njen prototip... jednom,
i poznat mi je njen opasan krajobraz,
i prisan... tako sulud,
i ne bojim ga se... kao što se čovjek ne boji svog zavičaja,
i nekad ga čak i svojatam svojom zemljom u kojoj sam ja ničija,
i kojoj se vraćam kad tražim onu svoju samoću bez koje ne mogu... pisati
... živjeti
i iako njeni samo-glasnicima kriju u sebi i neku podrugljivost, oni u meni ipak zvone kao udivljeni
... i očuđeni,
i ja znam taj predio kažem

ali moja sretna karta je danas neki drugi zemljovid i moj glavni grad je neki drugi.

no iako ne stolujem ni u tom Wildeu ni u ovom Radoviću... više,
te zauvijek odživljene rečenice - žive u meni... svevremeno.

jedino što ja nikad nisam sama.

nas smo uvijek najmanje dvije...


tessa k i ja





p.s.

Ženama je potreban samo mali znak, nagoveštaj, jedan mig, nevidljiv detalj, sitan povod,
a zatim sve rade same; vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču.
... i pišu.

(ovo je moj 300. post ovdje. 300 mojih samoća u dvije)




- 06:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2016 (5)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (6)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (10)
Rujan 2012 (15)
Kolovoz 2012 (15)
Srpanj 2012 (8)
Lipanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (6)
Travanj 2012 (12)
Ožujak 2012 (6)
Veljača 2012 (13)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (9)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (10)
Ožujak 2011 (7)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (3)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (2)