a onda sam nakratko napustila razgovor u kojem se procjenjivao obujam mojih očiju
(a bile su namazane dubokim cimetom),
izišla iz svog tijela i ostavila ga da sjedi za stolom,
pa zajedno s barmenom koji me, izgubljen u svom staklenom svijetu, nije ni primjetio
- vizirala svoje proporcije sa sigurne udaljenosti šanka.
bile su mirne, izbalansirane i umrežene u čini se ozbiljnu priču,
no kad sam ih ulovila u ispupčenoj strani čajne žličice
vidjela sam jako dobro da se osoba koja kapke uvijek maže aromama
- lopta po stolu čeri rajčicama,
vilicom buši tanjure,
pliva leđno u kariju, pa onda poslije okreta na šećernom rubu bazena
(s kriškom limuna)
stilom leptira u frenč dresingu,
a nakon što je noktom ispisala sve svoje inicijale u pudingu,
na srednji prst iz dosade namotala rezanac,
i malim prstom precizno kroz srce probola tost
- svijet je pogledala kroz rupu u svagdašnjem.
na koncu je po stoljnaku raspuhala vosak iz svjećica
u dvjesto plavih neprobavljivih točki.
...
na stol sam odlažila čokoladom umrljanu salvetu savijenu u origami ribe.
pomislila sam...
večeru bi ponekad trebalo preskočiti i okusiti vlastitu prirodu.
...
ovo je napisano jako jako davno.
danas se posve drukčije ne ponašam za stolom.
tessa k
Post je objavljen 13.11.2012. u 12:41 sati.