...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
PALAC (anatomija suvišnog)
Postoji ravna linija gdje se dotiču nebo i zemlja. Opisuje je svaka poštena slika s pristojnim zalaskom sunca. Postoji druga linija gdje se dotiču nebo i zemlja pod mojim kostima. Nju nepristojno opisuje ovaj anatomski atlas ________________________________________________________________________________________________________________ I POGLAVLJE - PALAC U ZRAKU (a ostali prsti krivi)  Stalno govorim da sam sucker za kazalište. Treba slušati nekazano... Otkrivamo manje grijehe da bismo sakrili veće… I kad kažem da su mi stopala ravna i mali prsti na rukama iskrivljeni, odvraćam pogled s preuskih ramena. Pa je moj veći grijeh u stvari da sam totalni sucker za riječi. Recimo... Recimo ono davno kad sam jedne zimske noći ustopirala čitavog jednog čovjeka. On je nažalost učinio lakomislenu grešku i kao svoju treću rečenicu izgovorio - „Ja sam pisac.“, a meni se to „Ja sam pisac.“ zbog greške u sistemu koja seže još iz vremena Slovarice, pretvorilo u „Ja sam PISAC.“, i u tom sam času u polumraku auta u koji sam ukoračila vidjela „mitsko biće“. I osjetila kako mi je upravo zrak izbijen iz pluća. U svoju obranu mogu reći da sam bila mlada i idealistična… Danas bi mi obrana bez mladosti koja bi me zastupala, bila unekoliko slabija. Jer međuvremenu je Život malo toga shvatio, iako je nekoliko puta zamalo platio životom. Pa je - koji se baš uvijek zaljubi nasmrt, a doživotno... daljnim je životom samo potvrdio da je idealizam nešto što se ne može u jednom času skinuti... kao što se recimo skidaju rezervni kotači s kostura bicikla, niti može jednostavno otpasti, prirodno ... onako kako otpadaju mliječni sjekutići, mali, slatki, i tako skloni kvarenju. Pa iako sam s vremenom i godinama ispolirala, beskrvna vegetarijanka, svoje dentes canini do visokog sjaja, i razvila preko njih onaj široki osmijeh kojeg se boje svi loši vozači u ovom gradu i sve zvjerokradice u šumi koja ga graniči na rubu moje pameti - ostala sam sucker za kazalište. S naglaskom na riječi. A što se priče iz jedne zimske noći tiče… odbila sam poziv u kazalište kao daleko manji grijeh, da bih se potpuno mračno odala grešnim zadovoljstvima druge vrste; tjedan dana se nisam vadila iz kreveta. U dišparnim sam čarapama što su trebale umanjiti groznicu koja me nije prestajala tresti, pročitala sve - i knjige i pjesme i eseje. A onda sam pristala na kavu. Čitavim sam tijelom, od uskih ramena do ravnih tabana, već bila unaprijed zaljubljena… u riječi. Čovjek od riječi se pak vrlo brzo strasno zaljubio u tijelo… (svi uvijek ponavljamo iste uzorke) i kako je ljubav slijepa, zasljepljen previdio neke anomalije na istom. Koje nadilaze krive prste. Moji krivi prsti su u stvari moja ćud; A tijelo k'o tijelo, a neka još naročitije; - uvijek griješi fizički. tessa k |
Uštap (tutorial za nedosezanje)
iscjeljujuće vs. cjelivajuće  Mislim, ja volim bajke, ali... Svaka bajka ima boljku da u jednom času postane predvidljiva. Baš svaka. I to mjesto je naprosto nepodnošljivo. A onda i sve nakon njega. I uvijek je bilo. Jednako u djetinjstvu kao i u nikad završenim vremenima tranzicije. I svaka mi se pročitana bajka prije ili kasnije osvetila na nekoj svojoj stranici... a ironija je da je to obično mjesto na kojem se pojavi vila, (komada - od jedan do tri), a ono rješenje s princom (komada jedan) nije samo ironično - ne, to je već farsa, ali čemu ovdje otkrivati toplu vodu? Pa onda Bijele Kraljice, lovci i sav taj sumnjivi polusvijet koji on call rješava situaciju na terenu... Koliko mjesta tu ostaje za teorije zavjere duše... Koliko mjesta tu ostaje za vjeru u čudo? Jer reći ću vam nešto i o vjeri… Ja vjerujem u bajke, to je valjda i slijepcima jasno, pa i onima koje gola slijedim, upravo sada u ovom trenutku ili u prošlosti... whatatever... ali čemu vjera u bajkama ako znaš da će te iza prvog ugla u glavu pogoditi čarobni napitak ili presresti ekipica sporednih likova koja u džepovima nosi instant rješenje za sve tvoje grintave probleme. I priznajem... možda je stvar u mom izboru problema... Možda ja biram krive probleme, pa svoj neodlazak na veliki bal u dekoltiranoj haljini ili činjenicu da u nastavku noći poslije mog vlastitog privatnog tuluma nitko ne diše paralelno uz mene na desnoj strani kreveta nikada nisam percipirala kao problem, kad ja i tako oduvijek bježim iz kreveta i osluškujem tko diše paralelno uz mene na vidjivoj strani mjeseca. I točno znam zašto sam još prije tranzicijskih vremena nagnutim slovima počela pisati vlastite bajke u kojima sam svoju junakinju bez milosti izlagala brzinski sklepanim čudovištima, koja sam onda od izdanja do sljedećeg izdanja iste bajke (nezanemarivo velika brojka) dorađivala radeći na njihovoj „grozi“ s velim marom... i u kojima sam je bez imalo obzira sretala s prinčevima s krunama od staniola, a namjesto rješenja koje bi bilo lako dostižno u okvirima jednog poštenog stoljetnog sna, otimala joj čak i mogućnost jedne jedine prospavane noći (pa i u razlomku manjem od jedan). I točno znam zašto mi je uz sve to ipak bila zahvalna; Jedino što je moju likinju ikada plašilo i od čega je bježala bila je ta preteška mogućnost da će bajka postati prelaka ... rješiva, i završiti s ... nda mogućnosti su neiscrpne; Stambenom štednjom? Dva auta paralelno parkirana pred kućom? Zimskim gumama koje će netko drugi mijenjati na onom manjemu? Pretijesnom cipelicom od pleksiglasa koja se neda razbiti? Nesnosnom mogućnosti da će čitav cirkus završiti s Happily ever after, a da će njena pitanja ostati neodgovorena. Mislim... ja uistinu na bih imala baš ništa protiv Happily ever after, kad Happily ever after ne bi značio da je bajka gotova. A Happily ever after, baš uvijek znači da je bajka gotova. Pa ja naprosto ne podnosim ta ranjiva mjesta u bajkama nakon kojih se sve najednom riješi, a ja samo trebam biti lijepa i dobra i mila i bespomoćna i oduzeta ... ušlagirani karanfil. Nepodnošljiva su mi uistinu ta mjesta koja ti oduzmu i najmanja šansu da vjeruješ. Vjerovati nije lako bez obzira da li vjeruješ u sebe… ili u budućnost… ili u svemir. U bajke... I istina... moja je likinja odradila jako velika poglavlja svoje knjige bez vjere – samo golom hrabrosti. I to možda zvuči upravo romantično i bajkovito, ali svejedno nije ni najmanje zabavno, krosmajhart... no nekad je to neophodno i uistinu najviše i najbolje što možemo dati od sebe. Ali ideja bajke nije ni happily ever after, ni hrabrost, pa ni čudo u konačnici. Za bajku je potrebna vjera bez kredita, bez garancije, bez isteka, bez pravde, bez pomoći, bez rješenja, bez minutaže, bez pouke... točno ona količina vjere koja mi je potrebna da bih nastavila posezati za onim što je evidentno van dosega na oku nevidljivoj svijetloj polovici mjeseca (2010.) ... danas je noć u Zagrebu, a mjesec je pun i cio. mjesec je što se mene tiče, već dugo vremena isključivo pun i cio i potpuno dorasao u vlastitu kožu. ispunio je rastom, a ne - urastanjem, svoj puni krug... sve do zadnje preostale kaverne, ožiljka, kraste i greške na puti. danas se, osim toga, pišem posve drukčije. danas se fragmentiram mirno i izvana... ne - iznutra, pa čak i kad zvuči suprotno. i kažu mi da tek sada pišem iscjeljujuće. povjerujem im što kažu... dok me tako hvale, ali ja svejedno više volim kako danas pišem. danas su moje su noći svijetle i blage. eto, to su te stvari... jedino... na prvu mjesečevu loptu, ja tu danas vidim bar dvije metafore. ali danas drugačije pišem; ne kanim elaborirati koja je druga. tessa k |
SRCE (Anatomija suvišnog)
dok ima niti, vretena kojekamo doguraju  Trčim svakodnevno. Daleko i visoko šumom uz čiji rub živim. Godinama. Tijelo mi je vretenasto, bedra pokretna. Neki dan mi je sasvim ozbiljno rečeno da ne smijem prestati... mogla bih, navodno, umrijeti od - prevelikog srca. Dio đavolje logike je to da sam dijagnozu dobila u času kad sam ja osjetila da srca više nema. I da li zahvaljujući trčanju, ili neovisno od njega, no ispade nekako da sam osim vretenastog tijela zaslužila (ili sam njome kažnjena) i lakoubodnu vretenastu ćud. Pa govorim rečenice koje počinju s - "Gle..." , a dok olako kažem "sljedeći put" , ne vjerujem u "sljedeće" jer mi "ovo" ne znači dovoljno. Ja ni ne znam što se točno dogodilo s mojim srcem, jedino što znam je da ono već dugo nije u igri. Možda sam ga izraslog na stranicama omiljenih djevojačkih knjiga, zajedno s nekom od potisnutih teških - iščupala van, da više nemam čime preskočiti otkucaj. Ne znam, kažem... Više od svega nosim potisnuto sjećanje kako sam ga u jednom času svila u cigaretu bez filtera i ugušila se njime, a opušak onda ugasila u nekoj pepeljari. A ovo… koje koje mi je naknadno podmetnuto (kao terapija za odvikavanje?) tek ono me jako otrovalo. Vidi iskrivljeno, trotočke nadopunjava u šesterokute, ne valja mu ritam, ne valjaju mu stihovi… nema nositelja poezije. Ono moje srce, njega pamtim jako dobro. Bilo je hiperaktivno nemirno, burno i inatljivo, i sakriveno ispod malih bijelih grudi tratilo se do zadnje kapi krvi u pjesmama bez iskustva, dok je naizgled udaralo samo u crne tipke s hinjenim poremećajem pažnje i bez imalo osjećaja, i uporno im lagalo: „nisam tvoje“, pa i onda kad su ga nježno dirali. Uvijek u paničnom strahu da će me otkucati, da će negdje isplivati da jedino što ono želi baš - „pripadati“, kukavno me izdalo previše... dva, puta. Ali svejedno... Nekad mi toliko nedostaje da mu se ne usudim izgovoriti ime. tessa k |
S točkom na y
(suz_) Neki se čovjek pod trijemom sklonio I on te zvao po imenu... Sjeti se tog Barbara I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti Ja kažem ti svima koje volim Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput... Pa i onda ako ih ne poznajem  u jako nježnoj dobi od trinaest (evo odlučila sam, iako je teško za izabrati - tada sam bila najosjetljivija. mislim... ili tada ili jučer) umrla mi je baka. silno sam je voljela. i pokosilo me to… na dugo vremena. baka mi je bila nepokretna, dugo vremena i njoj sam čitala prve priče... kraj njenog kreveta. i sjećam se prve priče koju sam pročitala baki. u osjetljivoj dobi od šest bila je to - Kako je Potjeh tražio istinu. ona divna izdanja s ilustracijama Cvijete Job. neću to zaboraviti nikada. i čitala sam ja njoj, ne ona meni... (kod mene su sva zadovoljstva naopaka) jer loše je i vidjela. a bila je najnježnija i najsnažnija žena koju bajka može zamisliti, koja je sama podigla sedmero djece u teškoj neimaštini, ali potpuno prozirna, eterična... fina... i zvala se BARBARA. Barbara mi je najdraže ime. Barbara je trebalo biti i moje ime, ali onda su ga u zadnji čas čejnđali za Suzanu. nikad im to nisam oprostila. mislim... kud će suza nego na Suzanu? i sjećam se i prvog dečka. bio je glavna faca u gradu, onstli... pitajte koju god ženu mojih godina u ovom gradu tko je osamdesetšeste bio najkul tip... bio je prelijep... ono... baš moj tip, ili je on u stvari utro put tome kako izgleda - moj tip, iako se najiskrenije moj tip nikad više nije egzaktno ponovio. i zaljubila sam se u njega na jednom tulumu na koji je upao nepozvan; ušetao je na dugim nogama koje su završavale negdje u razini mojih ramena i sve je što se mene tiče bilo riješeno u tom času, a sat-dva poslije potpisala bih i happily ever after, jer - sjeo je kraj mene i mi smo zabrijali u neki navodno jako pametan razgovor ... o istini. i mi smo tako divanili o istini dugo, užasno dugo, a ja sam se zaljubila. uvijek sam padala na te navodno pametne i duge razgovore. (padala? padam?) i točno se sjećam što je tko od nas te večeri govorio ... o istini, na tulumu u stanu u Boškovićevoj na petom katu. poslije smo se i dugo ljubili, ali to je već druga priča.. ... i znam da je sve ovo zbrda zdola i nepovezano, ali ima veze s onim brdom i dolom od ono jednom… o bajkama. Potjeh je bajka koja nije imala gotovo rješenje, ni lovca, ni vilu, ni čarobnu svjetiljku... ni happilyeverafter… Potjeh je bajka koju sam prvu čitala i ona je valjda utrla put tome kako moja bajka treba izgledati, iako se moja bajka nije nikad više egzaktno ponovila ... osim možda jučer. neke bajke se zaustave jer nije dovoljno vjerovati, jer i sama lažeš kada kažeš da... nda... toliko toga, no ako čekaš dovoljno dugo, kad već znaš čekati najbolje na svijetu... odmah poslije Potjeha - istina će naći svoj put do i tebe. i naći će te ta istina odraslu neštogodišnjakinju, (ne valjda u najnježnijoj dobi?), kako je čekaš najbolje na svijetu na Ničijoj zemlji, naći će te u tom nekom času u kojem ćeš se čak osjećati jako zavodljivo i potpuno neodoljivo, ali - neće ti to reći... jer kad te nađe njena namjera nije da ti kaže one istine za koje si se do nježne dobi od četrdeset sama pobrinula da ih imaš dovoljno na dnevnoj bazi, ne to nije njena namjera, a ni ti nisi princeza (ovdje se mislim citiraš, onu od jučer... i pitaš se - zar je već toliko vremena proteklo?) ne ti nisi grintava princeza kojoj je dovoljno da bude lijepa i dobra i mila, a bajka će se kao već sama pobrinuti za svoj Happily ever after. kada čitav svoj život - od dobi od 6, tražiš istinu... u čitanju, pisanju, u dugim razgovorima... u dugim razgovorima… moraš biti spremna i čuti što će ti reći jednom kad te nađe čarobnu i neodoljivu. krosmajhart - neće ti reći ono što želiš čuti. nego će ti recimo namjesto reći da je tvoja bajka vjerojatno ipak samo priča s poukom za koju će sigurno trebati još puno vremena da je shvatiš. i moraš još biti spremna na to da neke istine imaju sposobnost slomiti. ipak! dok ćeš prebirati krhotine idućeg jutra pomislit ćeš možda da ipak nije srce to koje je puklo, nego je slomljen samo njegov oklop... i da ćeš dok će bez prestanka kišiti nad Zagrebom tog dana, ipak hodati nasmijana rascvjetana očarana pokapana pod kišom ali... se svejedno sjećati, Barbara. ... Ja sam trebala biti Barbara jedino za tim žalim... pa i onda kad se ne poznajem. (Zagreb 2010. tessa k ) ... u Zagrebu je ljetna noć, ali s drugog kraja moje priče s poukom mogu slobodno reći da je sve ostalo baš tako i bilo... to ...nasmijana rascvjetana očarana pokapana, mogu reći i to da me istina našla i održala mi lekciju o životu, ali da sam i ja zaskočila nju, i da su mi obje istine, o meni i onome izvan, bile potrebne da zalijepe ono slomljeno... u meni, mogu još recimo napomenuti da sam međuvremenu vratila i svoje iskonsko ime... zgrabila ga čvrsto, pa eto zbilja ne žalim više ni za tim "jedinim", pa onda mogu s obje istine u rukama reći i to da se sigurno sjećam, ali da se nasmijana etc. sigurno i ne prisjećam, i to bi mu ga bilo mislim to osim jedne sitnice... dvije godine nakon mogu garantirati onim životom koji je jedva i priču i pouku preživio, da bih rečenice iz nekih bajki prepoznala i da izmiješam sva slova u njima...uvijek. ma kako tužna bila, Potjeh je bajka koja će uvijek stati na moju stranu ... pa i kada me ne poznaje. (Zagreb 2012. Suzana) |
Nisu krv suze
da se ne izgubi... da ostane ovdje - ta priča. jer ipak je ovo moj jedini dnevnik. priča za natječaj s deset zadanih riječi koje su vrišteći tražile drugu vrstu pažnje od one koju ja riječima dajem. riječi su bile - novac, štenara, kuharica, dezintegrirajuće, pravda, pustopoljina, promjena, nadžak-baba, zavijati, zgrožena. tog dana koji je nama dvjema bio potresan, ja nisam bila uz nju. i onda sam napisala tu priču, ... onakvu kakva je meni bila potrebna. i odlučila sam ne podati se, tim riječima... ne udomiti ih u onu nadrealnost koju one traže i očekuju, ne uzeti od njih ono što nude na prvu, drugu i petu... i desetu, nego ih umotati u jedan život koji jest jako nadrealan, ali je realno - moj, i u jednu potpunu ranjivost i nevinost i nježnost... kao oštro staklo u (ispisani) papir, staviti njih bez dileme "ružne", u službu jedne potpune bez dileme ljepote ... koja ima deset godina i koja oduvijek podiže moj obzor jako visoko.  (N. kada je imala sedam) Nisu krv suze Ima mjesec dana i toliko dugo je gladna na mojim prsima. Ja nemam prsa, ali svejedno želim biti najbolja mama. Plače neprekidno. Ja je ljubim i ne ispuštam iz ruku. Na mjestu na kojem mi je puklo srce i danas se može vidjetii pukotina. Ima tri godine. Budim je. Pita tužno: - Zašto moraš ići raditi? - Moram zaraditi novac... za igračke, za hranu... Ne zna ništa o svojoj iskonskoj gladi. Kaže: - Ja bih onda radije bila gladna. Ima četiri godine i smišlja brojalice koje vraćaju brojilo straha na nulu i mogu otjerati neprijatelje. Oba: Kuharicu koja silom pravde dijeli vrtićke krafne, i ulično pseto koje je nekoliko puta izbjeglo sudbini štenare , pa se sve glasnije uglazbljuje u život alfa avlijanera i ne prestaje zavijati. Ali ona zna tajne dezintegrirajuće riječi - kad ima četiri godine i par brojalica više, vraća se svakodnevno s hrpom šećerom posute poputdbine u ruksaku. Pas na zlu glasu rasipa svoju žuč u sitni šećer; zaboravlja sve omražene poštare i zgrožene nadžak-babe ovoga svijeta. Juri joj u susret. - Govorila sam im da ih volim. Ima pet. Ja baš stojim na najvećoj pustopoljini života. - Mama, da li gusjenica zna koje će boje biti njena krila jednom kad postane leptir. Ne znam, ali znam da ću preletjeti i ono što bih trebala prešepati. Šest godina. Držim njenu trepavicu i bolno znam koja prevelika želja leži u njoj. Pita plaho: - Jel' se može dogoditi da se neka želja ne ispuni? Skupljam glas u hrpu i izgovoram rečenicu za koju znam da će zauvijek oteti komadić djetinjstva; da se neke želje nikada ne ispune... postoje takve želje, ali će se ispuniti puno drugih. Kaže kroz suze: - Ali ja uvijek zaželim samo to. Tada shvatim: možeš ostati živa i kad umreš od tuge... jer si morala spustiti brklju želji djeteta kojeg voliš više od života, da bi oslobodila put sebi. Ima sedam, leti u putanji zvijezde, zna mušku špagu i riječi koje zaokreću svijet. Slomila je ruku dvostruko spiralno, ostaje u bolnici danima, tamo još dvaput lome i ravnaju tu malu ruku, pa stavljaju u oklop od gipsa. Ispod oklopa prisebne mame, meni su slomljena moja krila. A onda, dok me prima svojim malim bolnim dlanom, znam da ću u njemu naći dovoljno zraka za disati kad god se moj čamac prevrne. Kaže: - Dobro je da ne mogu svi napraviti takvu zvijezdu. Bila bi gužva na nebu. S deset: - Hoćeš li ti zauvijek živjeti sama? Mislim - hoću, ja tu nisam čak ni ateist, da bi bio ateist trebaš imati ideju Boga, ja je nemam, nikakva promjena tu nije moguća, ali svejedno, jer je moram očvrsnuti, pa makar i neistinom, tu malu djevojčicu razvedenih roditelja koja još uvijek pati, i pokazati joj da je život po definiciji nepredvidljiv (bar je moj uvijek bio) kažem: - Nikad ne možemo znati što će biti. - Znaš...kad prođemo ispod vlaka ili nešto, ja uvijek zaželim istu želju. Ja zaželim... Pomislim kako će naglas izgovariti da još uvijek vjeruje u mirenje dva nepomirljiva svemira, a ja ću onda jedva preživjeti čuti ono što dobro znam - da je još uvijek nepomirena. - ... da se ti zaljubiš u nekoga s kim ćeš živjeti. Da ne budeš sama. Srce lupa u meni danima, poput ptice. Nikad niti jedna rečenica nije proizvela takvo potresanje svega moga krvavog. Ne, nije to njena želja, ta je posve druga, ali ona ju je poništila. Namjesto - zaželjela je moju sreću. Bila je gladna u mojim rukama prvih mjesec dana svog života. Od prvog je dana hranila mene.  ... tessa k |
Kad rokeri nedostaju najviše...
vratim se korijenima rokenrola u tesara. sad imaju "gaže" po obali. nikad duže razdvojeni... ANTKAUTORI ili...  __________________________________________________________________________________________________________________________________________ PIPEL FOLING (with lyrics) u sobi na čijim vratima piše "NE ULAZI!" on s gitarom u rukama - sklada... (na engleskom, of course), ona lovi pjesmu na papir... (na hrvatskom, ofkors). kratko uvježbavaju... (ja jedva jedvice, ali zbilja - ne ulazim) pa me zovu da čujem novu stvar. što da kažem... još mi suze cure. i da... na kraju svirke, u slučaju da mi je eventualno promaklo, ona ističe: - mama... mi smo ti antkautori!!! eto. ... p.s. ta stvar... bit će hit. garantiram. i iako je sve obavijeno velom tajne... - mama, ne smiješ nikome reći da imamo bend. - naravno da neću zlato. (ok, ok...) mislim da mogu srediti karte za koncert.  tko je zainteresiran... (liriks)  1. POČETAK: AJ LUK ON THE PIPEL END SING ON D REJN AJ SING SING SING SING DIS  2. REFREN: PIPEL FOLING ON THE BEDS, PIPEL FOLING ON THE STRIT PIPEL FOLING ON THE REJN PIPEL FOLING PIPE FOLING OUJE  3. PIPEL FOLING OL WEJS BAT NOU ANDERSTEN D +2   ZAVRŠETAK: DIS JU BIJU PIPEL FOLING +3 JU MOJ A PIPEL FOLING MAY PIPEL MAY PIPEL MY PIPEL FOLING OF DE PIPEL ROUND  TADADADA +2 JU PIPEL FOLING +2  OUJE ... na podu sam OUJE tessa k... foling on d flor +2 DISKLEJMER: da ne bi bilo zabune... riječ iz naslova je pod obiteljskim kopirajtom |
Noge ili suze!
girl's talk post festum  Danas mi je, dok sam tražila jednu pokopanu priču... priču u koju sam sklonila vlastite najintimnije i najnježnije trenutke... potpuno nezaštićene... u jednoj pokopanoj knjizi, namjesto priče knjiga isporučila jednu moju staru sliku, sliku kojom bih obilježavala mit na kojem sam stala i ... ukopala se na tom mjestu. I gledala sam neko vrijeme onda, u tu zaboravljenu šesnaestogodšnjakinju, i shvatila da bi joj netko... a onda sam to morala biti ja, trebao reći sljedeće stvari; 1. S tvojim nogama je sve u redu. 2. Uistinu ti ne treba sva ta šminka koju nosiš i zbilja ne razumijem zašto pereš kosu kosu i prije odlaska na plažu. 3. Stopirati sama u mrkloj noći je jako opasna stvar, vjeruj mi. Jako opasna. Ne samo zato što ćeš u dalekoj budućnosti na taj način upoznati svog budućeg, a mog bivšeg muža. 4. Arhitekti nisu nadnaravna bića s druge planete. Provjereno. Pisci nisu nadnaravna bića s druge planete. Provjereno. I znam da zvuči nevjerojatno, ali postat ćeš baš to što grozničavo sanjaš - goddamn arhitektica, s nda... manom pretjeranog pisanja, i znam da zvuči nevjerojatno ali dobrih deset godina ćeš biti u braku s Piscem, a što se ostalog tiče ... po svim ćeš kriterijima osim nadnaravnosti, biti - „s druge planete“. 5. U mojim ćeš godinama živjeti u predivnom stanu na vrh brda, s jednom glavom u oblacima... I s drugom glavom u oblacima... na jednaki ćeš način zbrinuti i onu koja navodno sudjeluje u igri. Uglavnom... koliko god mijenjala adrese, živjet ćeš u oblacima... i dalje. 6. Danas ne znaš ispeći ni jaje, ali vjeruj mi... iznenadit ćeš samu sebe. Danas si se na tjelesnom skrivala iza ljestvi, ali vjeruj mi... iznenadit ćeš samu sebe. 7. Trenutno ti jako zamjeram što si „ljubavi svog života“ poklonila moj polaroid... Mislim, poklanjanje je ok, ali to je ljubav tvog života, a ono je bio moj polaroid i trenutno ga želim više od svega. I nećeš mi vjerovati... ali ja još znam broj telefona te „ljubavi tvog života“. Šesteroznamenkasti. U pola noći. I ne, nisam ironična i znam da ti se čini nevjerojatnim, ali biti će još „ljubavi tvog života“. I otkako se ovdje prašina slegla, vidim ih... pa i ne previše puno. (vidiš da nisam ironična) Ali... i njih je tvoj život jedva preživio, pa ono kao - računaj da si imala sreće. 8. Ovo je jako licemjerno s moje strane, ali... mogla bi bar tu i tamo prespavati poneku noć. 9. Knjiga koju upravo čitaš... E pa ta „Slika Doriana Graya“ će te, upozoravam te, uvesti u nadasve kompliciran odnos s Wildeom, koji osim toga, nikad neće prestati. Ne znam... možda si trebala bolje birati. Pogotovo kad si u jednu svoju tekicu i tako već prepisala: It is what you read when you don't have to that determines what you will be when you can't help it. I vidiš, nagomilat ćeš hrpu takvih tekica u kojoj ćeš se jedva snalaziti. Ono... gdje su Rusi, a gdje Francuzi? I u jednom ćeš času naivno pomisliti da bi te mogle spasiti tipkovnica i monitor. Pa da ti odmah kažem; Od gledanja u monitor (i da jednom će ti biti presmiješan tvoj ganznovi Commodore 64) stradavaju oči. No za utjehu ostalim organima koje ćeš nekoliko puta baš jako životno ugroziti mijenjajući ovu živu sebe za zgodan efekt na monitoru koji nastaje tvojim oplitanjem po tipkovnici - tvoj će vid i kad jednom budeš - ja - biti besprijekoran... Osim kad ćeš odbijati vidjeti. 10. Tvoja najbolja prijateljica, ova s kojom sjediš u klupi, će te jedne večeri za dvadesetak godina, usred akcije pakiranja pred selidbu nazvati, i van sebe od čuda, ushićena - gotovo vikati: Našla sam u stolu 14 pisama koja sam primila u životu. Dva su bila od Kristijana. (muž... on na scenu stupa kasnije) Ostala su tvoja!!! I nećeš vjerovati... pisale smo si za vrijeme školske godine!!! I nećeš vjerovati, ja se uopće nisam iznenadila kao ona. 11. Biti ćeš jako osjetljiva na tipfelere i pravopis i gramatiku, ali nećeš ni primijetiti kad će tvoja sedmogodišnjakinja (i da znam da su ti trenutno i djeca „s druge planete“... ali imat ćeš djecu i bit će s tvoje druge planete, pa ne brini - bit ćete si super) napisati: Moja mama je niježna i dobra i puna lijubavi. Mislim da je to možda zato jer je ljubav „sljepa“. ... ili odbija vidjeti. (Vratiti se malo na 9.) 12. Uvijek ćeš tražiti isto što i sad tražiš. Ni ja ne znam kako se to zove, ni gdje ga ima. Pa koja prva otkrije nek javi... 13. Nikad nećeš pobijediti suze... Odustani. Molim te... odustani već sada... naprosto odustani... molim te... ... ... ... ali s tvojim nogama je zbilja sve u redu. (kolovoz 2010.)   ... u kolovozu 2012. s mojim nogama više ništa nije u redu: porazbijala sam koljena, iskrenula zglobove, moram se štediti dok trčim, skinuli su mi 4 madeža i imam riblji rep. ali... pobijedila sam suze. eto! što je sljedeće? tessa k |
RUKE (Anatomija suvišnog)
prvi dio padež - u komu, u čemu primjer: ženska povijest u muškim rukama  Udžbenik povijesti za peti razred... Kaže; povijest je učiteljica života. Kaže dalje; postoje znanosti koje pomažu povijesti. Nabraja; arheologija, numizmatika... ... Kad zatvorim oči mogu prizvati slike ruku svih ljudi koje sam nekad voljela. Ne pamtim boju očiju, lica mi se u sjećanjima pretapaju kao u snu; jedno se u drugo pretvara... pa se gledamo lica i ja, međusobno čudni, maglovito poznati i smješteni u sjećanje kao u prenapučenu sobu studentskog tuluma u kojoj se u jednom času sve zamutilo... tuluma nakon kojeg ćemo se ujutro svi pomalo sramiti. Ipak, ponekad pokušavam; Prvo se jave oči: to je početak, to je nešto, od tuda bi se moralo početi. Dobro. No poslije njih moze biti svašta. Tvom sam licu recimo dodala njegov osmijeh, sjajne zube jednog od prije dvjesto godina i nečije smijalice na lijevoj strani... Onda sam pobjegla glavom bez obzira... Ali ruke... njih pamtim bez borbe za strateške točke istine u sjećanju. Vežem misao na pokret paljenja cigarete, na način kojim prsti prinose jutarnju kavu, na znalački dodir... sa sigurnošću koje se ujutro pomalo sramim. Najviše pamtim one ruke koje su pripadale onima s kojima sam najžešće obarala... riječi. Te mi ponekad još uvijek nježno izmasiraju sljepoočnice pred san. I mislim: - U udžbeniku povijesti za peti razred nigdje nije napisano da postoje znanosti koje odmažu sadašnjosti I kad primim povijest u svoje ruke, u krivim prstima premećem krhotine samo one prošlosti koja se lomom naoštrila. Kao; Imam 20 godina i na kampiranju u nepoznatoj zemlji upoznajem nekog puno starijeg tipa iz svog grada. Kaže mi: -Ja se tebe sjećam. Ti si prije dvije godine u onom malom tramvajčiću pričala o muškim rukama svojoj prijateljici. Sva zanesena si pričala kako na muškarcima najviše voliš lijepe ruke, a ja sam te slušao, i to kako si pričala... sjećao bih te se i da te nikad nisam upoznao. Dvadesetak godina poslije večer je ova danas, a ja u potpuno izmišljenu priču, kao presedan uvodim potpuno izmišljeni muški lik. Kažiprstom mu pokazujem scenu našeg početka, pa kažem glasom proročice: -Ti u svoje duge prste uzimaš moj krivi kažiprst i svijetu pred očima zagrizeš moju jagodicu. To je najsigurniji put do mene. Poslije toga izmislit ću te bez greške... poslije toga znam da mi nema povratka. Ali dvadeset godina prije ta scena se dogodila... I najednom vidim da nema mi povratka, ni odlaska, jer ne postoji početak ni kraj, jer prva i zadnja scena uvijek mogu zamijeniti mjesta, jer je dijelom vještičje logike i to da smo si kad se izmišljamo previše istoviti... kao što su iste prva i zadnja stanica malog tramvajčića. Dvadesetak godina poslije ja se još vozim u malom tramvajčiću. Dvadeset godina poslije još uvijek zaneseno pričam o muškim rukama. Tko zna... možda me netko sluša. tessa k |
Cca 4600 riječi o njoj
590 + 10 u jednoj priči koju sam napisala tamo , i još 4x1000 u drugoj, koju ću odmotati ovdje... Prvu ću zapečatiti u kutijicu i zakopati u vrtu... pod zelenom travom - kao vremensku kapsulu, da je otvorimo jednom zajedno, jer iako će i dalje biti njenih godina za pamćenje, rečenica još više... a i želja, ta priča nastala u taj - nama dvjema važni petak, zaokružena je priča o jednom zajedničkom rastu. Ovu drugu razvijam na zelenoj travi ovdje... u 4x1000 riječi o krilima leptira; ________________________________________________________________________________________________________________     A čija je mala...? A mala je moja. (pa imam i krila na posudbu) tessa k |
Kako se vodi ljubav
... sa sirenom (ovo nije tutorial. ovo je priča iz prve ruke, noge... ribljeg repa)  - Kako se vodi ljubav sa sirenom?, upitao me najozbiljnije. Pitanje je gotovo izvuklo utrobu iz mene, kao da je udica koju sam cijelu progutala. Svoj život sam ispisala tolikim metaforama. I sve sam ih odživjela do kraja. Temeljito... nižući svojim danima baš svako njihovo slovo po slovo. I svaka se od njih dogodila u jednom času - bez mene... i izvan mene, ali baš sve su bile - u mene. I bilo je tu greški i previda naravno... Kada ih živiš, a ne - pišeš... svoje metafore, naravno da dolazi do greški u njima; Živjeti se ne može besprijekorno i nepogrešno, a niti s udaljenosti objektivnog pripovjedača, pa ma kako talentirana za pisanje i život bila. Ipak ovo je bilo nešto drugo. Ta sirena... ta moja zadnja metafora koju sam sobom pisala kao i tolike druge prije nje, ... o Alisi, ogledalima, orhideji, koljenima... o gležnjevima u krivom padežu, koje su mi sve postale kobne zato jer ja imam tu kob predikcije, ta sirena koju sam upravo koristila kao najnoviji životni predložak za život koji ne priznaje standardizirane obrasce, vidjela sam u tom trenu, da me takva - naga i bez nogu - nadigrala. Potpuno. Da me uzela više nego sam joj se, provokativno se poigravajući s objema u toj igri dviju ženskosti, sama hotimice predala... podala... dala. Da sam previdjela jednu bitnu stvar u nečemu što nije bilo ugrađeno sjećanje, nego još jedna u nizu - na silu u mene ugrađena sudbina, i da se na koncu konca i ova moja meta(for)morfoza dogodila baš - "u mene". Pitanje me nepodnošljivo sklisku izvuklo jakim trzajem, no dok sam se sama trzala na njemu, nevjerica je uvirala u preplavljujuće oduševljenje... kao i uvijek kad samu sebe prozrem. Rekla sam: - Kako predivno ludo pitanje. Isuse, kako ti zavidim na njemu... Zašto nikad nikad nisam razmišljala o tome... to je pitanje trebalo biti moje. To pitanje je čista filozofija... i mistično i sudbinsko i mitsko. Znaš... trebalo bi napisati neku knjigu na tu temu. Bila bi to knjiga od globalnog značaja. Rekao je: - Ne znam baš bi li to bila knjiga od globalnog značaja. Sirene ili ne postoje ili ljudi ne vjeruju u njih. Najveću većinu i tako samo zanima s koje se strane čisti riba. Ne mislim da bi ta knjiga bila ama baš ikome od pomoći. Osim meni. Sada. ... Poslije sam rekla prijateljici - Znaš to pitanje mi je izvuklo drob. I sad bih mogla opet pisati iz droba... a ne iz zgloba: Kako sam se poigrala sa sobom, kako sam samu sebe prevarila, kako sam potpuno previdjela dokle sam stigla, kako sam se orječila u more, kako sam uživala u dvostrukosti ni ne sluteći što mi se dupliranjem oduzima ... kako je ta sirena uistinu - ja. Rekla mi je: - Ta sirena... I to je samo faza draga. I to tvoja bolja faza. Sada si sirena. Do nedavno si bila riba. tessa k |
Sirena u krivom padežu
... i povratnoj putanji  napisao je: - u ime koljena i gležnjeva do kojih mi je stalo, htio bih vidjeti taj gležanj ispravan i u ispravnom padežu. zabrinuto vrteći glavom ispravila sam grešku na točno 2 mjesta u tekstu, pa otpisala... - hvala ti. sad ću u šumu, pa kud puklo... (gležanj u nekom padažu, pitajbogakojem) eto, više ne radi ni napismeno. trebala bih naprosto proglasiti kapitulaciju. trebala bih se povući kao što se povlače umorne vojske... i tako nikad ne hodam po zemlji. trebala bih naprosto odustati i vratiti se ribljem repu. na povratnoj putanji od nogu ka krljušti... tessa k |
Puna seksoće i nepodnošljive postojanosti lakoga
disclaimer: ovaj sam post danas objavila na paralelnom blogu, ali iako mi je sad već teško odcijepiti ga od tamo, on po svemu pripada ovoj glavnijoj suvišnoj osobnosti.  dnevnički placebo verbalis ... Shvatila da nedvojbeni izraz „s dvojicom istovremeno “ gratis nuđa ovu posrnulu stranicu kao prvu na mreži svih mreža, ... ovu tako kvarnu tjelesno bestjelesnu stranicu s neprikrivenim gležnjem u drugom planu, pa onda, oh so very me, prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu, bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi … točno jedna, i koliko je nepodnošljivo malo onih koji me cijele i jako vole … baš jako velika brojka, progutala suze, stisnula zube u ustima i olovku u krivim prstima, dugo pisala, (od)jeknula, pa povila okrhnuti doskočni zglob s drugim gusto ispisanim stranicama… podatnim, bestjelesno tjelesnim, pa se, čitajdalje, Samosanirala... sloj po sloj... sve do netaknutog pergamenta kože našpananog preko najkoščatijih kostiju na svijetu... tako krhkih, i opet si potvrdila da je idealizam nešto što se ne može u jednom času skinuti kao što se recimo skidaju rezervni kotači s kostura bicikla, kada ga, a bio je to crveni poni, i tako nikad nisi pošteno naučila voziti nego radije po brdu razglobljeno trčiš... niti taj idealizam može jednostavno otpasti, samo tako, prirodno... odrastanjem… onako kako otpadaju mliječni sjekutići; mali, slatki, i tako skloni kvarenju, ispolirala, beskrvna vegetarijanka, svoje dentes canini do visokog sjaja samo da bih razvila preko njih onaj široki osmijeh kojeg se boje svi kradljivci bicikala u ovom gradu i sve zvjerokradice u šumi koja ga graniči na rubu moje pameti, skinula maskirnu košulju, izišla iz šume, obukla bijelu haljinicu, stavila crveni ruž pa zakoračila u plavu gradsku noć puna seksoće, životne mudrosti i nepodnošljive postojanosti lakoga. pogladila zračno korijenje orhideji i postavila temelje jeseni. tessa k |
Bol, gležanj i samosanacije
Rekla mi je jutros: - Ako te ta šuma zove trčati dok si ovako umorna... dok ti je noga u tom stanju, onda je ta šuma tvoj neprijatelj. Smijala sam se... Rekla sam: - Smiješna si, znaš? Da moj neprijatelj... Ne poznaješ ti moju šumu. Lonac ide na vodu dok se ne razbije, a gležanj na šumsku cestu koja se koristi na vlastitu odgovornost. Zvala sam je ponovno u suzama maloprije. Plakala sam pokajnica bolno i neutješno. Jer ne treba mi ortoped da mi kaže s čim trebam prestati... Sve znam... Jedino ne znam kako se prestaje trčati. Ponavljala sam: - Reci mi kako se prestaje trčati, reci mi kako se prestaje trčati...  ... U Ozovom Michaelu sve je započelo rečenicom: Volim riječ "gležanj" - koju je izgovorio on, a Hannah je onda ženski nadogradila i kule i gradove, i dubinu i širinu iz te kratke izjave, da bi se na kraju ispostavilo, da kao i obično muškarci kada nešto kažu iza toga ne stoji ništa osim onoga što su rekli... pa je tako riječ gležanj jednako kao i riječ lonac, i da je on... za ne povjerovati, govoreći „gležanj“ mislio na - skočni zglob! Svejedno... jer ga trčeći iskrenem svako toliko, jer upravo plačem s vrećicom zaleđenog graška na nozi, jer ja nisam od rebra nego od koljena, jer sam životno razglobljena od života, jer letim samo zato da bih imala više prostora za posrtanja, i najvažnije - jer mislim da je između ta dva lika u knjizi kao i uvijek podbacio život... i da i taj slučaj, potpuno jednako kao i baš svi Moji slučajevi, samo govori o snazi riječi, a to što poslije život može ispasti promašen i lažan – e to je slaba točka života, pa treba poraditi na životu, a ne degradirati riječi, uglavnom... zbog svega pobrojanog, (čak iako znam da sam ma kako iskrena bila, nabrajanjem samo naudila Istini) ja nikad neću prihvatiti da je riječ gležanj jednako kao i riječ lonac. Nikada. ... Najljepši citat iz knjige je: - „Moj pokojni otac često je znao reći: Snažni ljudi mogu učiniti sve što žele, ali čak ni najsnažniji ne mogu odabrati što žele učiniti.“ A onda Hannah kaže: - "Ja nisam posebno snažna". ... Ja nisam posebno snažna. Nisam. Lonci mi jesu od inoxa, ali imam slabi gležanj. Pa ne mogu odabrati što želim učiniti. Ali svejedno... Ja nikada neću prestati trčati kao što nikada neću degradirati riječi. Ja ću uvijek pisati iznad svog života, ... a život neka se potrudi da to dosegne, ja ću ići na vodu i bez lonca, ja ću trčati i bez gležnja... jer ja mogu voljeti bez nade i znam ljubiti bez čovjeka. ... Ovako su izgledale moje posljednje četiri i pol godine pisanja; Bol, gležanj, koljena i bosa stopala... ali uvijek iza orhideje u prvom planu.  (Samosanacije... by tessa k) Prije godinu dana kada sam gadno pala poslali su me na kraj svijeta, a nakon četiri i pol godine pisanja ovdje, i hiljade istrčanih kilometara vamo i tamo, reći ću vam ovo: Za mene je blizina kraj svijeta. Uvijek bila. ... Boli me noga, i dok se čitam kroz suze od boli, vidim da sam i opet na patosu... koji je bijeljeni hrast. Ali večeras možda znam kako bih htjela da mi izgleda naslovnica knjige... Moje. Prve... S orhidejom u prvom planu. tessa k... baš uvijek s orhidejom u prvom planu |
Povratak kralja
 (Gospodarica prstenova... by tessa k) Izašla sam neku večer s prijateljima. Bilo je to potpuno muško društvo... par exscellence, a ja sam uživala kako već dugo nisam; smijem se do suza i mislim - dečki su nekad zbilja super... kako ono kaže Amelie Nothomb... "Dečkima sam priznavala brojne vrline: bili su najbolji drugovi u borbi, bolje su se loptali, u borbi se nisu opterećivali svojim kolebljivim duševnim stanjima i, posve jednostavno, poštovali su me takvu kakva sam: njihova suparnica." pa gledam te svoje drugove u borbi i suparnike... dečke, i osjećam kako sam na tren one of the guys i lijepo mi to - biti dečko, a među njima još tu večer sjedi i jedan moj davni i bivši... dečko, pa tako čak dva puta, mislim to "moj" pa "bivši"... jednom u dobi od 18, pa onda drugi... nadomak tridesete, i oba puta bilo je nježno i lijepo i baš me uvijek nasmiješi uspomena, ali mene su dva od dva puta svejedno drugi vihori odnijeli... jednom u London, drugi put u brak. Ipak, kako je to naše "cura - dečko" bilo toplo i bez drame... a ne istovremeno nasmrt i doživotno što je ovdje izraubani životni standard, tako je potrajalo do današnjih dana u formi prijateljstva, i ostali smo si bliski sve ove godine nakon, u posve ne-dva-smislenom značenju te riječi. E sad... Nakon onog našeg u konačnici evidentno uspješnog dvaput, on se uspio oženiti isto tako dvaput - neuspješno, pa se tako dvaput i razveo. I sjedimo... ljeto je u gradu, svi se znamo godinama, ... da baš tu smo sjedili i dok nam je bilo dvadeset, i pričamo o tome i smijemo se do suza. Dečki mi govore da ga više ne puštaju ni u WC samog, a ako baš ne ide drugačije - traže ga da ostavi prstenje na šanku. On sam kaže: "Nazvao sam se Gospodarem prstenova." Gušim se... Kažem: "Ali ta knjiga ima tri nastavka... još imaš fore" On kaže: "Znam." Pa onda smijući se: "Poslije Dvije kule, dolazi Povratak kralja." A onda jedan od prstenove družine skroz ozbiljno izjavi: "Ja sam uvijek tvrdio da je to knjiga o braku; Staviš taj prsten i hop... postaneš nevidljiv prijateljima, strašno ti je teško dok ga nosiš, mislim nije ni čudo... vuku te sile zla, a ako ga nosiš predugo, ne možeš ga se riješiti... poludiš. Na koncu završiš kao Gollum." Eto... To je čovjek rekao. I pojmanemam... meni je to uvijek bila strahovito dosadna knjiga. Ali u tom času sam osjetila da sam možda ofrlje čitala. Pa sam rekla: "E ovu tvoju recenziju ću ja objaviti." tessa k |
Destinacija
...
tessa k |
| < | kolovoz, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
