...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Uštap (tutorial za nedosezanje)
iscjeljujuće vs. cjelivajuće  Mislim, ja volim bajke, ali... Svaka bajka ima boljku da u jednom času postane predvidljiva. Baš svaka. I to mjesto je naprosto nepodnošljivo. A onda i sve nakon njega. I uvijek je bilo. Jednako u djetinjstvu kao i u nikad završenim vremenima tranzicije. I svaka mi se pročitana bajka prije ili kasnije osvetila na nekoj svojoj stranici... a ironija je da je to obično mjesto na kojem se pojavi vila, (komada - od jedan do tri), a ono rješenje s princom (komada jedan) nije samo ironično - ne, to je već farsa, ali čemu ovdje otkrivati toplu vodu? Pa onda Bijele Kraljice, lovci i sav taj sumnjivi polusvijet koji on call rješava situaciju na terenu... Koliko mjesta tu ostaje za teorije zavjere duše... Koliko mjesta tu ostaje za vjeru u čudo? Jer reći ću vam nešto i o vjeri… Ja vjerujem u bajke, to je valjda i slijepcima jasno, pa i onima koje gola slijedim, upravo sada u ovom trenutku ili u prošlosti... whatatever... ali čemu vjera u bajkama ako znaš da će te iza prvog ugla u glavu pogoditi čarobni napitak ili presresti ekipica sporednih likova koja u džepovima nosi instant rješenje za sve tvoje grintave probleme. I priznajem... možda je stvar u mom izboru problema... Možda ja biram krive probleme, pa svoj neodlazak na veliki bal u dekoltiranoj haljini ili činjenicu da u nastavku noći poslije mog vlastitog privatnog tuluma nitko ne diše paralelno uz mene na desnoj strani kreveta nikada nisam percipirala kao problem, kad ja i tako oduvijek bježim iz kreveta i osluškujem tko diše paralelno uz mene na vidjivoj strani mjeseca. I točno znam zašto sam još prije tranzicijskih vremena nagnutim slovima počela pisati vlastite bajke u kojima sam svoju junakinju bez milosti izlagala brzinski sklepanim čudovištima, koja sam onda od izdanja do sljedećeg izdanja iste bajke (nezanemarivo velika brojka) dorađivala radeći na njihovoj „grozi“ s velim marom... i u kojima sam je bez imalo obzira sretala s prinčevima s krunama od staniola, a namjesto rješenja koje bi bilo lako dostižno u okvirima jednog poštenog stoljetnog sna, otimala joj čak i mogućnost jedne jedine prospavane noći (pa i u razlomku manjem od jedan). I točno znam zašto mi je uz sve to ipak bila zahvalna; Jedino što je moju likinju ikada plašilo i od čega je bježala bila je ta preteška mogućnost da će bajka postati prelaka ... rješiva, i završiti s ... nda mogućnosti su neiscrpne; Stambenom štednjom? Dva auta paralelno parkirana pred kućom? Zimskim gumama koje će netko drugi mijenjati na onom manjemu? Pretijesnom cipelicom od pleksiglasa koja se neda razbiti? Nesnosnom mogućnosti da će čitav cirkus završiti s Happily ever after, a da će njena pitanja ostati neodgovorena. Mislim... ja uistinu na bih imala baš ništa protiv Happily ever after, kad Happily ever after ne bi značio da je bajka gotova. A Happily ever after, baš uvijek znači da je bajka gotova. Pa ja naprosto ne podnosim ta ranjiva mjesta u bajkama nakon kojih se sve najednom riješi, a ja samo trebam biti lijepa i dobra i mila i bespomoćna i oduzeta ... ušlagirani karanfil. Nepodnošljiva su mi uistinu ta mjesta koja ti oduzmu i najmanja šansu da vjeruješ. Vjerovati nije lako bez obzira da li vjeruješ u sebe… ili u budućnost… ili u svemir. U bajke... I istina... moja je likinja odradila jako velika poglavlja svoje knjige bez vjere – samo golom hrabrosti. I to možda zvuči upravo romantično i bajkovito, ali svejedno nije ni najmanje zabavno, krosmajhart... no nekad je to neophodno i uistinu najviše i najbolje što možemo dati od sebe. Ali ideja bajke nije ni happily ever after, ni hrabrost, pa ni čudo u konačnici. Za bajku je potrebna vjera bez kredita, bez garancije, bez isteka, bez pravde, bez pomoći, bez rješenja, bez minutaže, bez pouke... točno ona količina vjere koja mi je potrebna da bih nastavila posezati za onim što je evidentno van dosega na oku nevidljivoj svijetloj polovici mjeseca (2010.) ... danas je noć u Zagrebu, a mjesec je pun i cio. mjesec je što se mene tiče, već dugo vremena isključivo pun i cio i potpuno dorasao u vlastitu kožu. ispunio je rastom, a ne - urastanjem, svoj puni krug... sve do zadnje preostale kaverne, ožiljka, kraste i greške na puti. danas se, osim toga, pišem posve drukčije. danas se fragmentiram mirno i izvana... ne - iznutra, pa čak i kad zvuči suprotno. i kažu mi da tek sada pišem iscjeljujuće. povjerujem im što kažu... dok me tako hvale, ali ja svejedno više volim kako danas pišem. danas su moje su noći svijetle i blage. eto, to su te stvari... jedino... na prvu mjesečevu loptu, ja tu danas vidim bar dvije metafore. ali danas drugačije pišem; ne kanim elaborirati koja je druga. tessa k |
| < | kolovoz, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
