samosanacije

...

kada shvatim da mogu zaokrenuti čitav svoj svemir
samo jednim zanosnim zabačajem glave...


pa obujmim prstima konstelacije što bježe
istim pradavnim pokretom kojim sam nemirne pramenove hvatala u visoki rep...
(da me krune i plešu dok hodam)



... nikad se jače nemam u rukama

…
Ma koliko ljubile putovanja i imale kilometara u nogama, žene u našoj obitelji imaju taj neki problem s orijentacijom.
Na njihovoj će se mentalnoj mapi gore uvijek nalaziti – jug i zbog te je greške u sistemu u skladu s kojom se igla njihovog unutarnjeg kompasa nikada neće smiriti, ali će vječno podrhtavati, treperiti, titrati... isključivo oko svog južnog položaja - dobivena slika svijeta daleko od originala, rekla bih okrenuta naglavce...
nepouzdana...

...nerazumno obojena čežnjom?

A krene to još od malih nogu, pa je recimo jučer, za vrijeme utakmice Brazil – Obala Bjelokosti, osmogodišnjakinja koju je iz njenog svemira prenuo grleni glas strasnog devetogodišnjeg komentatora, pomalo zabrinuto - strepeći valjda kako se s navodno velikim Brazilom nosi provjereno velika uvala za kojom čezne... osmogodišnjakinja je dakle strasnom komentatoru najozbiljnije vratila sljedeće pitanje... prouzročivši usput nulti stupanj nevjerice na komentatorskom mjestu:

Što si rekao... tko je dobio žuti karton... Brazil ili Vela Stiniva?




…
Jučer... pismo gospodina A.:
... od posljednjeg javljanja sve se potpuno promijenilo, i sad sam u nekoj totalno pozitivnoj, natural high, transcedentalnoj fazi. :) Razlog jednostavan - nakon sto sam climbed the highest mountain, run thru the fields, etc, konacno nasao what i have been looking for (tako barem vjerujem i tome se nadam), odlijepio sam, do te mjere da mi se stopala odvajaju od tla. Amazing. Naravno, u praksi sve bas nije tako jednostavno (surprise, surprise), ali to je sustina... Pricat cu ti, ovo je nabadanje po iphonu (hence the tipos) u wc-u. :) Amazing, kazem ti.

Otpisah:
:))))))))))))))))) Do te mjere da ti se stopala odvajaju od tla, kažeš… Jezik ću pregristi. I puno mi je drago. PUNO! Ali svejedno, molićulijepo, gdje sam tu ja? Mislim, ipak smo ti i ja rođeni na isti dan... (i nemoj mi sad tu cjepidlačiti... dan lijevo-desno). Pa… kada točno misliš da bih ja trebala odljepiti? Pre-ci-zno, molim te.

U popodnevnim satima dohvatio me SMS:
Jako brzo. Strpi se. Ti si sjevernije. Malo ti kasne zvjezde.



…
Koja nikad nisam čekala ni redove, ni tramvaje, nego bih radije pružila korak… jednako tako moj svemir ne čeka svoje zvijezde, pa ni one koje samo malo kasne i jutros sam s velikom sigurnošću u odabrani smjer, spakirala svoje južne torbe...

Jer što god ja iz stranice u stranicu mjesecima ovdje uporno, veleumno i ah, masu profinjeno, tvrdila… postoje stvari koje se ne izgube u prijevodu…

čak ni mom...

i istina je ta da moja stopala... odljepila, neodljepila… uvijek znaju svoj put. Ona su životno navigirana svojom južnom zvijezom.

I možda destinacija nikad nije odviše pre-ci-zna, a većina bi čak ustvrdila da mi je navigacija upravo očajna kad i od tako labavo ciljanih mjesta najčešće pogodim sasvim druga, no putovanje je garantirano začudno.

...a to je ono što broje žene u mojoj obitelji.

...obje

...




u neke posebne mreže neki dio mene ostane umrežen i kad sam već daleko na pučini, a one su ostale ležati zamotane na obali


i lijepo je to...

zbog pučine

... a i obale

i čudno mi ih je vidjeti te odložene mreže, i sjetiti se koliko su me saplitale i trgale, a sada leže mirne, bezopasne i još k tome - prelijepe.
i gotovo da ne vjerujem da su to iste one mreže koje su mi se u jednom trenutku činile tako teške, tako zarobljavajuće i nesavladive, jer eto sada, odložene na mulu, te iste niti koje su me, ah kako živo se sjećam, omeđile i vukle za sobom... izgledaju tako prozračne i paučinaste...

ne splesti se i istovremeno ne potrgati svoje mreže sigurno je jedna od mogućih metafora života, a i nekih drugih riječi mislim, kojima istina je, ja još uvijek ne znam značenje, no u svakom slučaju, i što se života tiče, a pogotovo banalnijih riječi nepoznatog značenja, saplesti se o vlastite mreže puno je veća pegula od saplitanja u tuđe - reći će vam to svaki ribar koji od rođenja nosi sol u nosnicama.

... ako imate sreće da poznajete takvoga.

i iako naravno svaki ribar plete svoju mrižu, a svaka riba već ima svoju i teško se tu razumjeti, vjerujem onome koji je to meni rekao, jer... ne možeš apstrahirati sol iz nosnica...
a ni mreža...


a opet... ponekad je potrebno apstrahirati čitavu slanu pučinu.
ima već neko vrijeme da sam, oduvijek tako slaba na mreže, ipak napustila daleka okretišta valova i mreže u njima, i dozvoliti ću još jedino pogledu da se zaplete u onima složenim na rivi...
i iako mi je zbog ugrađene slabosti ponekad teško odmrežiti i taj pogled... razmrsim ga ipak. jer mreže su složene, a ja stojim kraj njih - na oba stopala.

silina moje želje da izgubim sklisku peraju i dobijem par nogu za koračanje svijetom bila je tolika, da sam, sad vidim, u jednom času u zalog za žuđena stopala morala ostaviti glas, baš poput Andersenove Sirene, pa je i ovaj nijemi govor samo jednokratna posudba obećanju jedne posvete u kojoj se potpuno ženski vraćam jer moj razgolićeni glas naknadno želi preuzeti još jedan trenutak za sebe

... za mene

koja ne mogu zaboraviti.


no kao što mi moj osjećaj za sklad i ljepotu govori da mreže trebaju lebdjeti moćno raširene u moru
... ili ležati sklopljene na obali,
ali ih nikako ne bi trebalo širiti po rivi jer će stradati i mreža i njen smisao i ljepota...
jednako tako ne pokušavam govoriti glasom kojeg više nemam

kad sam se već jednom odlučila odreći svih svojih glasova

i ovih
i onih
i grlenih
i tihih, nježnih...pogotovo njih... slomljenih

...zbog para lakih nogu u crvenim sandalama.

...

Sirenin je glas bio kristalan - pjev ,
moj je bio olovan - sazdan od slova bez snova...

no obje smo ga se lišile iz istog razloga
...ljubavi.


i iako toj banalnoj složenici u koju sam umrežila svoj Razlog još uvijek ne znam značenja ni razloge... ja sam upravo bezglavo zaljubljena u Život.



ista nas mreža često davi i spašava istovremeno

namjesto 1000 riječi jednog mita
koje ne mogu dati...

...







I never travel without my diary. One should always have something sensational to read in the train. (Oscar Wilde)