...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Valna duljina svjetlosti
(u Dugoj Uvali)  Jednom Dvoje i Dvije tri Boje Duge Jednog, jedne Vala, žene Najednom Na jednom balkonu Oboje Njih oboje I jedno dugo jutro Duge sjene Dugosnene mene |
Plejade
(Vlašići)  i mjehur od sapunice treba sidro za spuštanje kažeš ali ja i tako već mirno ležim kraj tebe na izgužvanim dinama plahti na dušeku duše širom otvorenih okruglih zjenica na stoljetnom oprezu širom otvorenih ravnih dlanova u prekinutom čekanju beskraj pustinje je na njima prelijep pejzaž s potpunim odsustvom čovjeka nije trebalo prosijavati pijesak kroz skupljene prste dok pješčani sat puni gornju polovicu pričam ti o proročici koja te znala prije mene a ti me gledaš kroz kristalnu kuglu mog oka davno sklupčanu u oku oluje nad Saharom ili dekorativnoj mećevi jedne kugle s umjetnim snijegom koju sam zatresla tek tako a već godinama zebem u njoj kao latica nekog pustinjskog cvijeta davno prezervirana u neprozirnom ledu i svom neumitno jenjajućem strahu ako ikada otopli - hoće li se znati sjetiti kako je mirisala ili možda zauvijek okamenjena šarena zastavica u prozirnom staklu izgubljene pikule iz djetinjstva njezini skladno isprepleteni tonovi njezina široko razvijena sloboda okovana u onom najzanosnijem pokretu koji će imati liniju mog osmijeha i kada se njezin okrugli svemir okrene na glavu kotrljajući se uzbrdo pružajući na svestrani uvid ono najljepše što valjda ima nedodirljivo, nedostupno i zarobljeno u sebe samu vijore se u u tom osmijehu neisprane temeljne boje kao da ni loša strana sunca nije prodirala do njih a jest nadviješ se nad mene napraviš mi sjenu za lošu stranu sunca sagradiš zaklon od mećave dječak koji se davno igrao u pješčaniku izrastao u drevnog muškarca jedno izgubljeno zrno pijeska na tvom je obrazu nisu ga mogle isprati ni sve bujice svijeta jedna pikula na tvom je toplom dlanu nije ju zatrlo vrijeme miris tvojih predaka u mojim je nosnicama dok ulaziš u beskraj po kojem su se drugi sudarali ne moram ti reći - ovdje je oaza znaš gdje sam jednom zaturila sjever zauzdao si sve navigacijske zvijezde zauzdao si i mjesečinu trak svjetla koji bljesne iz tvog pogleda dostaje za usidriti me u sva kupolasta neba iznad nas |
Soba
 Mjerimo ono što treba srušiti Planiram Ti imaš kvadrate Ja – prostornu viziju I ok, morat ćeš rušiti staro Ali ja se pravim da nemam Ama baš ništa ništa s tim Pa ja samo vučem linije Ovo su ti vrata Tamo ti je voda Evo, tu ćeš se napiti Ovdje ćeš blagovati, gladan S ove strane će ti ulaziti sunce I nemoj dijeliti veliki prozor u dva manja Izgubit ćeš svjetlo Slažeš se Kažeš ne želim da kamen glumi drvo Slažem se Ti i ja – mi imamo plan visokog Prizemlja Gledaš u njega pa postavljaš konstrukciju Lakih pregradnih zidova Ruke su ti vitki nosači Umećem se između njih meka Kao vuna u zidovima od knaufa Nešto nam mora čuvati toplinu A onda se obostrano obložim kartonom i sadrom Tako ti imam po čemu pisati Double-sided, a o istom Sve dok ne odabereš prevladavajući pigment Nemoj žuriti, zato Kažeš mi na onoj ću pločici napisati tvoje ime Smijem se Ne vjerujem da još ne znaš Da sam ja ova vuna, karton Laki pregradni zidovi Soba u kojoj već dugo živiš |
En-ten-tini
(brojalica)  En-ten-tini Možda jesam tvoja Al' što kad k tome nisam I tvog uskog kroja Ja grabim široko Tražim jako puno Raspredam u prazno Do kraja i konca Vrtim svilu riječi Nježnost na vretenu Al' me to ne priječi Da te vrhom pikam Kvarim sve u trenu Mogu da se slikam Kad slaba mi nada Il' zarudi srijeda Trese mi se brada Dok tražim duboko Jako plitko dišem Durim se do petka Pa undoam, brišem Opet ispočetka Nije scena rijetka Da lovim u gustom Ne znam stvari pustit Jest kolače s guštom Baš često mi teško A nimalo lako Nać' tipku „polako“ Grizem i ogrebem Dok očima snubim Nisi ti za mene Što ak' te izgubim Ajmo sutra ovo... Ajmo sutra ono... Nižem snove stalno Do visokog broja Moram posve drugo Paziti na sebe Nisam ja za tebe Al' što kad kao prvo Što kada sam tvoja (Upadaš) |
Ja sam ista kao i prije
 Samo su sada možda neka druga vremena Noću te stavljam na uho, kao školjku Ne volim kad šutiš, a nisam sigurna da li sanjaš Danju sam onda jednako nedospavana, baš posve jednako Snena Probudi se!, mislim u mrak Ruka je tvoja moja slamka spasa Doturi mi je sunce u zoru Probudi te kroz rolete A ja sam onda, tom zrakom, u tom danu Spašena Za stolom nam režem voće Tvoje su usne četvrtine jabuka Nikad ne skidam koru s njih Sva tajna mog zdravlja Svi okusi su u njoj A ja sam, pa znaš i sam Čak i u špricanim jabukama oduvijek prilično Neumjerena Gledam, prosuo si sve koštice jedne bezukusne dinje po podu Ja sam zadnji mak na konac I još - romantik na ovom svijetu Mene si morao uloviti u zraku I ne znam tko tebe tamo drži Ali znam da sam u tom trenu U istom jutru i drugi put Spašena Gutam južne plodove, samo sokova se sitim I znam da ću ostati gladna, posve Neutažena Glad moja je trajna, zato nikad ne jedem Ali sad barem više nisam I teškom žeđi Oslabljena Ti kavu spremaš u mlijeku Iskipit ću ti, ako me zaboraviš Ja ti naprosto nikad ne smijem biti dugo na vatri sama Ostavljena Tvoje su riječi kocke šećera Ne stavljam ga u svoju ovisnost o crnoj Ali jedna je ipak u gorki vrtlog prošle srijede Tvojom srebrnom žlicom U zadnji čas Ubačena Znaš kupit ću ti nož za maslac, to ti nedostaje I jesti ću s tobom kruh i u kineskom restoranu Jer ja sam od tebe i metabolički Promijenjena Zbog tebe bih čak mogla zavoljeti slatko Otvaraš sladoled da puca kao šampanjac Dok se subota pjenuša gledam te kroz bijelo vino Zanesena Spoznajom o posve crvenom posve Opijena Jel znaš da grožđe pinot noira ima tanku kožu Da je lakog tijela i osjetljivo na sunce Da ga treba stalno čuvati Pitam te, bez riječi Tvojim vrućim dodirom nepovratno Opožarena Eto, vidiš da sam ista kao i prije Da sam u posve iste dijaloge – sebe protiv sebe Dok, kao, tebi govorim I dalje nerazmrsivo Zapletena Ja sam ista kao i prije Ja sam u tebe baš posve jednako _________________ |
Kad si to najednom postao tako velik Davide
 Kad si to najednom postao tako velik Davide I koliko puta do sada Povukao si na tatinu stranu visokih ljudi Ali stopalo ti je već dugo dulje od njegovog Gledam navečer u te cipele broj 46 Ostavljene na hodniku I mislim kako sam tvoja malena stopala stavljala Na svoje kapke Poput obloga pred spavanje, davno A dok je sva priroda spavala, zimus Tvoje su noge začahurene u nogavicama Mustang traperica (na koje si se jedva dao nagovoriti) Postale – muške Vidjela sam ih neki dan, dlakave Virile su iz prošlogodišnjih bermuda koje si prerasao Pravila sam se da su mi poznate Ponašala sam se kao da to nisu dva nova stanara u kući Na koja se sad moram naviknuti Onako kao što se navikavam i na tvoj novi glas Zbog kojeg mi je žao da češće ne pjevaš uz gitaru Dok sviraš iza vrata svoje sobe I pritišćeš žice dugim prstima visokih ljudi Povukao si na tatinu stranu, kažem A onda opet, tako si mršav I tvoja je konstitucija nažalost ipak moja Nismo trebali odustati od plivanja, ali što kad si ti više volio nogomet Znao si uvijek što hoćeš Pa po tome zapravo i nisi moj, ti si oduvijek svoj Ali svejedno, reci mi, kada si postao ovako velik Davide Preko noći, jasno je, ali koje točno Vjerojatno jedne od ovih kad sam zaspala prije tebe Jer me svladao umor A ti si još dugo bio budan Ili je to ipak bilo po danu Onaj dan recimo kad sam shvatila da te moram prestati odgajati I da od sada nadalje mogu jedino razgovarati s tobom Ili onaj, nedavno, kad si me posljednji put posramio Onim što si rekao I ostavio me bez teksta Jer si itekako ti bio u pravu Da, vrlo vjerojatno je to taj Taj ili onaj još nedavniji – kad sam shvatila da sam zapravo ja mala Pa bolno strepila hoćeš li me moći vidjeti Iako – ja u sebi ipak navijam za onaj kada si me prvi put podignuo s poda Umjesto pozdrava Kao da sam ja tvoje dijete Ili vrlo sličan, u kojem si me prvi put cmoknuo s visine Nakon što me, baš jako dugo, nisi cmoknuo A pogotovo ne u javnosti Možda si postao velik negdje vani na ulici U to bih se skoro pa kladila, neki dan te nisam prepoznala dok si mi išao u susret Ili posve suprotno – sam u kupaonici, kada si se prvi put zaključao u njoj Ako rasteš pod ključem i mlazom tuša – nemam niti jednog dokaza za to Kao ni za bilo što drugo Jer ti se izmičeš mom fotoaparatu otkako više nisi mali Najmlađa tvoja slika skoro je tri godine stara A ako te nekako i ulovim u kadar, ti je poslije obrišeš A ja ti onda govorim koliko je to djetinjasto Nisi fer Davide Dok šutiš i ostavljaš me Da razvijam svoje teorije s druge strane sobe u kojoj dugo gori svjetlo Kupaonice S ove strane izlaznih vrata u svijet Ili još gore – da rješavam tu teoriju ljubavne zavjere – uz tebe Naslonjena na tvoje špičasto rame, dok gledamo neki film koji nam se oboma sviđa Ili te vozim, a ti sjediš na mjestu suvozača, u koje si se jedva ugurao Presavijajući se opasno po pregibima zglobova Koljena su ti do brade dok tako sjediš, izgledaš gotovo smiješno Mijenjaš glazbu i škrto mi odgovaraš što je bilo u školi A onda mi prodaš neku "foru" zbog koje si zavidim na tebi Nije fora Davide, ne budi škrt, reci mi, kad Večeras ja sam uvjerena da je to bilo danas Ti mirno spavaš i nemaš pojma da sam te ulovila u savršenoj slici Zauvijek Nisam je uspjela snimiti Ali na njoj se dobro vidi i to da ti opet moramo kupiti nove traperice |
| < | lipanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
