...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Egzekutor
 umro joj je monitor nekidan. novi... sam od sebe. najednom više nije gorjela plava lampica na njenom ganz novom monitoru kojeg je dobila na poklon od brata, ... jer je onaj stari neobjašnjivo umro dva tjedna prije toga, i sada si je isfurala da njen komp. šalje neke iskre koje ubijaju monitore, po jedan monitor svaka dva tjedna, da je njen komp. ustvari egzekutor monitora... i zvala je brata 17 puta u toku dana; prvi poziv u 6.30 ujutro, zadnji u pola jedan u noći, jer joj je naravno trebao taj monitor, jer kako da bez njega svoj život pretvori u neuhvatljivi screen saver. i došao je… mlađi brat tehnički genij i vratio utikač u utičnicu. rekla je oduševljeno: - ti si tako pametan. i nećeš vjerovati, ali u jednom sam času bila nadomak rješenju. a on je rekao: - da, analitičan um... pa je pogledao kao i uvijek kad procjenjuje njenu planetu na koju ga se dovlači u rana nedjeljna jutra zbog raznih teorija ... zavjere kućanskih aparata. i dodao: - egzekutor monitora, kažeš... a ona se nasmijala i rekla: - no dobro, ali bar sam izvukla onaj tvoj pogled koji ubija. … navečer je i opet povrijedila čitavog jednog novog čovjeka. ... mislim da je ona u stvari egzekutor ljudi koji je zavole. mislim da šalje neke iskre koje... ne znam joj pomoći. nisam tehnički genij. tessa k |
Tri lista o Suzani
jednom, negdje, in winter time...    tessa k |
Između Ništa i Sve
 taj film Prije sumraka... potpuno je ženski. njih dvoje samo razgovaraju. čitav film. čak bi i moja N. kolutala očima koja je napeto pratila Ponos i predrasude, a o D. da ne govorim. on se i tada snebivao zašto uopće gledamo film u kojem se ništa ne dešava. D.-ove predrasude do danas nisam uspjela razbiti, možda ću u nekom sljedećem nastavku tekućeg djetinjstva, a ovaj film... taj film je u stvari drugi dio jedne priče. u prvom se njih dvoje jako jako mladih sretnu u vlaku za Beč i razgovaraju čitavu noć. prije zore i pred njegov avion dogovore ponovni susret za šest mjeseci. i to je to. ništa e-mail, ništa broj telefona, ništa nešto... deset godina poslije, životi su im zacrtani: on je pisac, oženjen, ima sina, živi u Americi, ima promociju u Parizu, a ona živi u Parizu i dolazi na tu promociju i tu se opet sretnu pa šeću gradom to jedno popodne... prije sumraka, i ponovno kao i deset godina prije samo pričaju... pričaju... pričaju..., a ti shvatiš da ih je onaj prvi susret obilježio za cijeli život, saznaš da je on onda došao, a njoj je umrla baka i nije mogla, saznaš da su deset godina nedostajali jedno drugome i da je njegova knjiga ustvari priča o njihovom davnom susretu. zašto ja sada ovo pričam? ima taj jedan njen monolog u kojem se jako prepoznajem, baš jako, to kad kaže... it's not easy to me to be a romantic, i kada onda objasni zašto je to tako. jako se prepoznajem u tome... pa kažem... iako je to ženski film... onako full ženski kažem, a rekla sam i to da sve što je full žensko momentalno probudi muškarca u meni, svejedno... ja jako volim taj film. ... zašto još sada ovo pričam? u jednom času on kaže: - Znaš li zašto sam napisao tu glupu knjigu? Da bi ti došla na ovo čitanje u Parizu, pa da te mogu pitati: -"Gdje si dovraga bila?" Mislim da sam je napisao da bih te pronašao. ... I think I wrote it, in a way, to try to find you. ... nisam pisala svoju knjigu with a reason. napisala sam je jer je nisam znala/mogla spriječiti. a pisanje, baš svako pisanje... pjesmi, priča, romana... je uvijek dugi razgovor, s onim koji će to jednom pročitati. ali kad sam se odlučila izdati, kad sam sva ta svoja pisma na čitatelja... nepoznatog primatelja..., strpala u jednu kovertu i adresirala na prvu pravu adresu... to je ujedno bila i prva i jedina moja odluka što se pisanja tiče, (ako izuzmeno one dramatične never more lažne uzbune o prestajanju), sve drugo bilo je jer drukčije naprosto nije moglo biti, ali tu... tu sam donijela... i ona je, da - imala svoj reason for reason: jedino tako mogla sam si oprostiti što su za mene najvažniji kadrovi filma koji sam životno odmotavala i koji sam životom igrala... u baš svim njegovom nastavcima... bili oni u kojima se nije događalo – ništa. osim dugih razgovora. i da se u baš u njima meni dogodilo - sve. ... ima taj jedan njen monolog na 600 postova i 220 strana u kojem kaže: it's not easy to me to be a romantic... it's not easy to me da budem puno toga. ali mislim... kao da je to nju ikada moglo spriječiti. I wrote it, in a way, to try to find myself... između ništa i sve. tessa k (sad samo da je ništa ne spriječi da dođe na vlastitu promociju... jer... mogla bi se napokon sresti sa sobom.) |
(43)... bez nuspojava
 Nekidan... - Maaaaaamaaaa, doooooođiiiii. To si tiiii. Ti siiiii na teleeeeeeviiizijiiiiii! Ja mama dođem. Vidim naslovnica knjige u kadru, slušam... sve lijepo, sve pet, sve pohvalno... kaže: „čitati!“, ali ipak – u Briljantinu. ?!? No klinci u transu. Vidim da sam napokon ispala faca u vlastitom selu, pa šaljem poruku K. i kažem kako sam si maloprije potpuno nenadano povratila autoritet. Odgovara: - Meni ništa od ovoga što ti se sada dešava nije neočekivano, ali to s Briljanteenom je priznajem ipak pomalo čudno. Mislim, zar to nije adolescentska emisija? Razvijam teoriju, pa je zakucavam smajlijem: - Je, ali ovo ti je knjiga za cijelu obitelj. Mame, tate, djecu... sve pokrivam. Obitelj bez te knjige i nije obitelj. Ona piše: - Ok, onda. Očekujem te sljedeće u nekoj emisiji o HNL. A onda dvije sekunde poslije stiže dodatni sms: - hrvatskoj nogometnoj ligi... Smijem se do suza. Mislim kako je volim. Kako me dobro zna. Kako zna da ja pojma nemam što je HNL. Isto popodne prijatelj mi kaže: - Meni to nije čudno, to da si bila u toj emisiji. Reci, bi li je ti voljela čitati kad si imala 16? Ja sam nekako siguran da bi je obožavala... A tko će, ako ne K, znati da si s neke druge planete? Ili s kontinenta. Atlantide na primjer. Znaš, Atlantiđana je sve manje i manje. Još kasnije navečer dobivam mail kojem se dugo smijem, smiješim... kombiniram: -Ja, recimo, mislim da bi ova knjiga trebala završiti i u Remetincu... Možda bi van izišli kao bolji ljudi oni koji je budu konzumirali bez da pitaju liječnika ili ljekarnika za nuspojave... ... Sutra mi je rođendan. Ipak, večeras neću ponavljati svoj standardni post na ovaj dan. Nekako... danas sam sretna. Bez nuspojava. I moram priznati da tijekom prošle godine, u dobi od 42, ja ipak nisam našla The Answer to the Great Question... of Life, the Universe and Everything,, pa eto kažem... on provjereno na terenu nije - 42, ma što pisalo u Vodiču kroz galaksiju. Ali svejedno... meni je 42 bila jako važna i prelomna brojka. Namjesto smisla svemira, života i svega... našla sam svoj smisao. Što još reći... Ekipa u Vodiču naknadno je shvatila da nije važan odgovor, nego pitanje koja postavljamo. Ipak, ja to znam oduvijek. A i to da većinu odgovora na velike životne misterije i tako uglavnom dobijemo iznebuha. Pa eto, ja tako danas znam što znači HNL. Iako sam za ostatak Universa oduvijek s druge planete. I iako su mi tek 43. tessa k |
Srca i vješala
 U ranom djetinjstvu u kojem smo imali najljepšu zemlju, najrazvijeniju industriju, najjaču vojsku, radnike koji imaju tvornice, filmove koji imaju Yula Brynnera i Richarda Burtona, u kojem smo svi bili bogati i u tom bogatstvu jednaki do razine crnih školskih šlapa i plavih kuta... u tom je mom visoko razvijenom djetinjstvu još samo kabinet iz tehničkog imao obične drvene klupe. Sve druge klupe bile su od sjajnog glatkog ultrapasa kao stvorenog za pisanje i muljavo prebrisavanje gumicom. Ipak, ja sam rukave svoje plave kute čuvala od prljanja... Nekoliko godina poslije evo me u srednjoj, upisujem je gotovo omaškom... jer dvije smo s istim i imenom i prezimenom koje želimo isto, i razlikuju nas tek po imenima očeva, a moj otac koji je baš uskočio u zadnji vagon moga djetinjstva brine, brine jako, jer mu mrtvoozbiljno govorim da je meni upisati baš tu školu važnije od života, i eto me u sceni gdje stojim u gužvi na dan rezultata pred njom i tražim se na popisu, i pronalazim se na njemu... debelo ispod crte, vidim lijepo kako crno na bijelo piše da Suzani Matić (otac Petar) nedostaje dosta bodova da upiše tu školu, dok je druga visoko gore - primljena, pa onda sljedeća scena u kojoj se vozim doma u svom malom tramvajčiću i i ronim suze na Suzanu, pa sljedeća koja bi se pantomimski dala prevesti u jedan veliki pljas! po čelu... jer dok tramvajčić vozi, a ja koja uvijek sjedim samo na crvenim stolicama... za sreću, sada na jednoj crvenoj duboko nesretna plačem – dok mi ne sine da ta - „otac Petar“ , da ta uopće nisam ja, najednom mi sine da - „tvoj otac je Ivan, luđakinjo“, pa onda sljedeća koja je ono što se zove smijeh kroz suze na Suzanu... i uglavnom; upisujem tu svoju školu važniju od života, i iako bi moj Život koji drži do sebe danas burno negirao da je ta škola bila važnija od njega, ipak... koji svoja glavna prijateljstva vuče iz tog doba, iako u stvari ona vuku njega... ili ga guraju uzbrdo kada on padne na dno sebe... - definitivno nikad ne bi poricao da mu je bila presudna i njemu Životu po život važna, no hoćureći... postojao je taj neki Krešo iz suprotne smjene, i zvuči baš kao pjesma za Trešnjevačke mališane to - „Krešo iz suprotne smjene“, ali Krešo i ja više nismo bili mališani, a bome ni Klinci s Ribnjaka, već budući matematičari-informatičari koji su ipak za dlaku izbjegli usmjerenom obrazovanju i koji su se (e tu priču želim ispričati) dopisivali na ultrapasu klupe što su je dijelili s pomakom u vremenu, cijelu školsku godinu tu i tu... dvoje ni za živu glavu više klinaca koji, iako u istom gradu, gotovo da žive u drugim vremenskim zonama, pa kad jedna putuje doma četrnajsticom i izbjegava kontrolore... jer ne kupuje markicu iz principa, i to principijelno ne kupovanje karte je vjerojatno jedini princip koji je ikada uspostavila u životu, jer mislim - što je princip nego štaka za kljastu emociju ili razum u nekoj situaciji,.. ali ne kupovati kartu u prometalima... e to je drugi par rukavica, to je onaj jedan i jedini princip po mojoj mjeri, pa eto kažem... dok se jedna od dvoje te školske godine te i te šverca u četrnajstici u smjeru ručka... onog ručka na koji se nije smjelo zakasniti osim ako ne padaju sjekire, pa je to onda barem prema mojim iskazima bila svakodnevna situacija u gradu... to - da padaju sjekire iz whatever neba, dok se jedna dakle šverca put sjevera i u uglavi ugrađuje sjekire u oblake, ne znajući da će s odmakom od dvadeset godina to „švercanje put sjevera“- značiti isključivo ranojutarnja putovanja dušom u kojima, nakon što je u sjekire pretvorila sva svoja pera, pruža životu ispisani tekst... namjesto valjane karte, korisnik iste klupe se sedmicom zvanom čežnja vozi u školu. I eto, da rezimiram ovo ovdje ranojutarnje putovanje... bili smo si simpatije. I pitam se često tko je gumicom prebrisao tu riječ... tako potpuno prebrisao, da nisu ostale ni muljave packe na ultrapasu, iako je ona postojala, garantiram životom... tim svojim koji uvijek nešto burno tvrdi ili poriče, ali s garancijama... bili smo si simpatije posredstvom školske klupe koju smo dijelili, a da se nikad nismo vidjeli, i eto, bila je to prva moja mala virtualna veza, i trajala je cijelo prvo polugodište školske godine te i te, sve dok je sedamnaestogodišnjak, budući programer i informatičar, nije odlučio podignuti na viši level, pa doći u drugi turnus, vidjeti prvašicu koja mu pod ONO i DSZ piše stihove, crta srca i postavlja vješala, i takva - društveno neobranjena i nesamozaštićena plavom kutom... jer tada je već blue jeans nova plava - uvijek zacrnjenih rubova bijelih manžetni. Koga zanima; nismo prohodali Krešo i ja. Osim što smo ipak klinci, pa sve manje klinci često hodali Ribnjakom jedno uz drugo u međuturnusu naših svjetova i pod nebom iz kojeg su pljuštale moje sjekire. Pa tako i nekidan. Programer i osoba kojoj je već nekoliko godina blijedoplava najnovija plava. I koja cijeli svoj život nije prestala crtati ni srca niti vješala. Davno, kao Suzy koja bi u mozgalici vješanja uvijek gubila... jer si je tražila točku na y, a posljednjih godina po ultrapasu od 19 incha - kao tessa k, kojoj bih sama omotala uže oko vrata na baš svakom pojedinom malom slovu. Svejedno... nisam prestala. I taknula sam mnoge, kažu. I svojim vješalima i svojim srcima. Ali... te riječi koje sam dobivala, koje su mi stizale iz druge smjene... dirale su i one mene. I taj ispisani ultrapas mog inboksa, kojeg sada čitam jedina budna u samo svom ranojutarnjem turnusu... i koji mi govori da su vrijedili svi ti grafitom zacrnjeni bijeli rukavi, da je vrijedila i kiša sjekira prizvana ritmom onog tam-tama na kojem se otkucavam... iz sebe, nekad kukavno, nekad ludo hrabro, da je vrijedilo i švercanje prema sjeveru i sva kašnjanja na ručak, i glad u želucu i kruljenje srca, da je vrijedilo čak i to da od tuge ne znam ni kako se zovem, ni odakle sam, ni čija, ni iz kojih kuća... pa onda kružim u malom tramvajčiću sve dok se bolno ne pljasnem po čelu..., da je vrijedilo i to da nisam shvatila da sam u stvari visoko gore... primljena, da su vrijedile sve suze na Suzanu, baš sve, i ove i one...- znači mi to puno. Teško mi je reći koliko. Ova priča... ona je posveta drugom turnusu. Vama. tessa k |
| < | veljača, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | |||
