Pregled posta

Srca i vješala

U ranom djetinjstvu u kojem smo imali najljepšu zemlju, najrazvijeniju industriju, najjaču vojsku, radnike koji imaju tvornice, filmove koji imaju Yula Brynnera i Richarda Burtona, u kojem smo svi bili bogati i u tom bogatstvu jednaki do razine crnih školskih šlapa i plavih kuta... u tom je mom visoko razvijenom djetinjstvu još samo kabinet iz tehničkog imao obične drvene klupe. Sve druge klupe bile su od sjajnog glatkog ultrapasa kao stvorenog za pisanje i muljavo prebrisavanje gumicom. Ipak, ja sam rukave svoje plave kute čuvala od prljanja...

Nekoliko godina poslije evo me u srednjoj, upisujem je gotovo omaškom... jer dvije smo s istim i imenom i prezimenom koje želimo isto, i razlikuju nas tek po imenima očeva, a moj otac koji je baš uskočio u zadnji vagon moga djetinjstva brine, brine jako, jer mu mrtvoozbiljno govorim da je meni upisati baš tu školu važnije od života, i eto me u sceni gdje stojim u gužvi na dan rezultata pred njom i tražim se na popisu, i pronalazim se na njemu... debelo ispod crte, vidim lijepo kako crno na bijelo piše da Suzani Matić (otac Petar) nedostaje dosta bodova da upiše tu školu, dok je druga visoko gore - primljena, pa onda sljedeća scena u kojoj se vozim doma u svom malom tramvajčiću i i ronim suze na Suzanu, pa sljedeća koja bi se pantomimski dala prevesti u jedan veliki pljas! po čelu... jer dok tramvajčić vozi, a ja koja uvijek sjedim samo na crvenim stolicama... za sreću, sada na jednoj crvenoj duboko nesretna plačem – dok mi ne sine da ta - „otac Petar“ , da ta uopće nisam ja, najednom mi sine da - „tvoj otac je Ivan, luđakinjo“, pa onda sljedeća koja je ono što se zove smijeh kroz suze na Suzanu... i uglavnom; upisujem tu svoju školu važniju od života, i iako bi moj Život koji drži do sebe danas burno negirao da je ta škola bila važnija od njega, ipak... koji svoja glavna prijateljstva vuče iz tog doba, iako u stvari ona vuku njega... ili ga guraju uzbrdo kada on padne na dno sebe... - definitivno nikad ne bi poricao da mu je bila presudna i njemu Životu po život važna, no hoćureći... postojao je taj neki Krešo iz suprotne smjene, i zvuči baš kao pjesma za Trešnjevačke mališane to - „Krešo iz suprotne smjene“, ali Krešo i ja više nismo bili mališani, a bome ni Klinci s Ribnjaka, već budući matematičari-informatičari koji su ipak za dlaku izbjegli usmjerenom obrazovanju i koji su se (e tu priču želim ispričati) dopisivali na ultrapasu klupe što su je dijelili s pomakom u vremenu, cijelu školsku godinu tu i tu... dvoje ni za živu glavu više klinaca koji, iako u istom gradu, gotovo da žive u drugim vremenskim zonama, pa kad jedna putuje doma četrnajsticom i izbjegava kontrolore... jer ne kupuje markicu iz principa, i to principijelno ne kupovanje karte je vjerojatno jedini princip koji je ikada uspostavila u životu, jer mislim - što je princip nego štaka za kljastu emociju ili razum u nekoj situaciji,.. ali ne kupovati kartu u prometalima... e to je drugi par rukavica, to je onaj jedan i jedini princip po mojoj mjeri, pa eto kažem... dok se jedna od dvoje te školske godine te i te šverca u četrnajstici u smjeru ručka... onog ručka na koji se nije smjelo zakasniti osim ako ne padaju sjekire, pa je to onda barem prema mojim iskazima bila svakodnevna situacija u gradu... to - da padaju sjekire iz whatever neba, dok se jedna dakle šverca put sjevera i u uglavi ugrađuje sjekire u oblake, ne znajući da će s odmakom od dvadeset godina to „švercanje put sjevera“- značiti isključivo ranojutarnja putovanja dušom u kojima, nakon što je u sjekire pretvorila sva svoja pera, pruža životu ispisani tekst... namjesto valjane karte, korisnik iste klupe se sedmicom zvanom čežnja vozi u školu.
I eto, da rezimiram ovo ovdje ranojutarnje putovanje... bili smo si simpatije. I pitam se često tko je gumicom prebrisao tu riječ... tako potpuno prebrisao, da nisu ostale ni muljave packe na ultrapasu, iako je ona postojala, garantiram životom... tim svojim koji uvijek nešto burno tvrdi ili poriče, ali s garancijama... bili smo si simpatije posredstvom školske klupe koju smo dijelili, a da se nikad nismo vidjeli, i eto, bila je to prva moja mala virtualna veza, i trajala je cijelo prvo polugodište školske godine te i te, sve dok je sedamnaestogodišnjak, budući programer i informatičar, nije odlučio podignuti na viši level, pa doći u drugi turnus, vidjeti prvašicu koja mu pod ONO i DSZ piše stihove, crta srca i postavlja vješala, i takva - društveno neobranjena i nesamozaštićena plavom kutom... jer tada je već blue jeans nova plava - uvijek zacrnjenih rubova bijelih manžetni.

Koga zanima; nismo prohodali Krešo i ja. Osim što smo ipak klinci, pa sve manje klinci često hodali Ribnjakom jedno uz drugo u međuturnusu naših svjetova i pod nebom iz kojeg su pljuštale moje sjekire.
Pa tako i nekidan. Programer i osoba kojoj je već nekoliko godina blijedoplava najnovija plava.

I koja cijeli svoj život nije prestala crtati ni srca niti vješala.

Davno, kao Suzy koja bi u mozgalici vješanja uvijek gubila... jer si je tražila točku na y, a posljednjih godina po ultrapasu od 19 incha - kao tessa k, kojoj bih sama omotala uže oko vrata na baš svakom pojedinom malom slovu.
Svejedno... nisam prestala.

I taknula sam mnoge, kažu. I svojim vješalima i svojim srcima.

Ali... te riječi koje sam dobivala, koje su mi stizale iz druge smjene... dirale su i one mene.
I taj ispisani ultrapas mog inboksa, kojeg sada čitam jedina budna u samo svom ranojutarnjem turnusu... i koji mi govori da su vrijedili svi ti grafitom zacrnjeni bijeli rukavi, da je vrijedila i kiša sjekira prizvana ritmom onog tam-tama na kojem se otkucavam... iz sebe, nekad kukavno, nekad ludo hrabro, da je vrijedilo i švercanje prema sjeveru i sva kašnjanja na ručak, i glad u želucu i kruljenje srca, da je vrijedilo čak i to da od tuge ne znam ni kako se zovem, ni odakle sam, ni čija, ni iz kojih kuća... pa onda kružim u malom tramvajčiću sve dok se bolno ne pljasnem po čelu..., da je vrijedilo i to da nisam shvatila da sam u stvari visoko gore... primljena, da su vrijedile sve suze na Suzanu, baš sve, i ove i one...- znači mi to puno. Teško mi je reći koliko.

Ova priča... ona je posveta drugom turnusu.

Vama.

tessa k



Post je objavljen 08.02.2013. u 06:58 sati.