Marketing
RUKE (Anatomija suvišnog)
prvi dio
padež - u komu, u čemu
primjer: ženska povijest u muškim rukama
Udžbenik povijesti za peti razred...
Kaže; povijest je učiteljica života.
Kaže dalje; postoje znanosti koje pomažu povijesti.
Nabraja; arheologija, numizmatika...
...
Kad zatvorim oči mogu prizvati slike ruku svih ljudi koje sam nekad voljela. Ne pamtim boju očiju, lica mi se u sjećanjima pretapaju kao u snu; jedno se u drugo pretvara... pa se gledamo lica i ja, međusobno čudni, maglovito poznati i smješteni u sjećanje kao u prenapučenu sobu studentskog tuluma u kojoj se u jednom času sve zamutilo... tuluma nakon kojeg ćemo se ujutro svi pomalo sramiti.
Ipak, ponekad pokušavam;
Prvo se jave oči: to je početak, to je nešto, od tuda bi se moralo početi. Dobro. No poslije njih moze biti svašta.
Tvom sam licu recimo dodala njegov osmijeh, sjajne zube jednog od prije dvjesto godina i nečije smijalice na lijevoj strani...
Onda sam pobjegla glavom bez obzira...
Ali ruke... njih pamtim bez borbe za strateške točke istine u sjećanju.
Vežem misao na pokret paljenja cigarete, na način kojim prsti prinose jutarnju kavu, na znalački dodir... sa sigurnošću koje se ujutro pomalo sramim.
Najviše pamtim one ruke koje su pripadale onima s kojima sam najžešće obarala... riječi.
Te mi ponekad još uvijek nježno izmasiraju sljepoočnice pred san. I mislim:
- U udžbeniku povijesti za peti razred nigdje nije napisano da postoje znanosti koje odmažu sadašnjosti
I kad primim povijest u svoje ruke, u krivim prstima premećem krhotine samo one prošlosti koja se lomom naoštrila.
Kao;
Imam 20 godina i na kampiranju u nepoznatoj zemlji upoznajem nekog puno starijeg tipa iz svog grada. Kaže mi:
-Ja se tebe sjećam. Ti si prije dvije godine u onom malom tramvajčiću pričala o muškim rukama svojoj prijateljici. Sva zanesena si pričala kako na muškarcima najviše voliš lijepe ruke, a ja sam te slušao, i to kako si pričala... sjećao bih te se i da te nikad nisam upoznao.
Dvadesetak godina poslije večer je ova danas, a ja u potpuno izmišljenu priču, kao presedan uvodim potpuno izmišljeni muški lik. Kažiprstom mu pokazujem scenu našeg početka, pa kažem glasom proročice:
-Ti u svoje duge prste uzimaš moj krivi kažiprst i svijetu pred očima zagrizeš moju jagodicu.
To je najsigurniji put do mene. Poslije toga izmislit ću te bez greške... poslije toga znam da mi nema povratka.
Ali dvadeset godina prije ta scena se dogodila...
I najednom vidim da nema mi povratka, ni odlaska, jer ne postoji početak ni kraj, jer prva i zadnja scena uvijek mogu zamijeniti mjesta, jer je dijelom vještičje logike i to da smo si kad se izmišljamo previše istoviti... kao što su iste prva i zadnja stanica malog tramvajčića.
Dvadesetak godina poslije ja se još vozim u malom tramvajčiću. Dvadeset godina poslije još uvijek zaneseno pričam o muškim rukama.
Tko zna... možda me netko sluša.
tessa k
Post je objavljen 20.08.2012. u 19:48 sati.