Marketing
SRCE (Anatomija suvišnog)
dok ima niti, vretena kojekamo doguraju
Trčim svakodnevno. Daleko i visoko šumom uz čiji rub živim. Godinama.
Tijelo mi je vretenasto, bedra pokretna.
Neki dan mi je sasvim ozbiljno rečeno da ne smijem prestati... mogla bih, navodno, umrijeti od - prevelikog srca.
Dio đavolje logike je to da sam dijagnozu dobila u času kad sam ja osjetila da srca više nema.
I da li zahvaljujući trčanju, ili neovisno od njega, no ispade nekako da sam osim vretenastog tijela zaslužila
(ili sam njome kažnjena) i lakoubodnu vretenastu ćud.
Pa govorim rečenice koje počinju s - "Gle..." , a dok olako kažem "sljedeći put" , ne vjerujem u "sljedeće"
jer mi "ovo" ne znači dovoljno.
Ja ni ne znam što se točno dogodilo s mojim srcem, jedino što znam je da ono već dugo nije u igri.
Možda sam ga izraslog na stranicama omiljenih djevojačkih knjiga, zajedno s nekom od potisnutih teških -
iščupala van, da više nemam čime preskočiti otkucaj. Ne znam, kažem...
Više od svega nosim potisnuto sjećanje kako sam ga u jednom času svila u cigaretu bez filtera i ugušila se njime,
a opušak onda ugasila u nekoj pepeljari.
A ovo… koje koje mi je naknadno podmetnuto (kao terapija za odvikavanje?) tek ono me jako otrovalo.
Vidi iskrivljeno, trotočke nadopunjava u šesterokute, ne valja mu ritam, ne valjaju mu stihovi…
nema nositelja poezije.
Ono moje srce, njega pamtim jako dobro.
Bilo je hiperaktivno nemirno, burno i inatljivo, i sakriveno ispod malih bijelih grudi tratilo se do zadnje kapi krvi u pjesmama bez iskustva,
dok je naizgled udaralo samo u crne tipke s hinjenim poremećajem pažnje i bez imalo osjećaja,
i uporno im lagalo: „nisam tvoje“, pa i onda kad su ga nježno dirali.
Uvijek u paničnom strahu da će me otkucati, da će negdje isplivati da jedino što ono želi baš - „pripadati“,
kukavno me izdalo previše... dva, puta.
Ali svejedno...
Nekad mi toliko nedostaje da mu se ne usudim izgovoriti ime.
tessa k
Post je objavljen 30.08.2012. u 05:58 sati.