disclaimer:
ovaj sam post danas objavila na paralelnom blogu,
ali iako mi je sad već teško odcijepiti ga od tamo,
on po svemu pripada ovoj glavnijoj suvišnoj osobnosti.
dnevnički placebo verbalis
...
Shvatila da nedvojbeni izraz „s dvojicom istovremeno “
gratis nuđa ovu posrnulu stranicu kao prvu na mreži svih mreža,
... ovu tako kvarnu tjelesno bestjelesnu stranicu s neprikrivenim gležnjem u drugom planu,
pa onda, oh so very me, prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu,
bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi
… točno jedna,
i koliko je nepodnošljivo malo onih koji me cijele i jako vole
… baš jako velika brojka,
progutala suze, stisnula zube u ustima i olovku u krivim prstima, dugo pisala, (od)jeknula,
pa povila okrhnuti doskočni zglob s drugim gusto ispisanim stranicama… podatnim, bestjelesno tjelesnim,
pa se, čitajdalje, Samosanirala...
sloj po sloj...
sve do netaknutog pergamenta kože našpananog preko najkoščatijih kostiju na svijetu...
tako krhkih,
i opet si potvrdila da je idealizam nešto što se ne može u jednom času skinuti
kao što se recimo skidaju rezervni kotači s kostura bicikla,
kada ga, a bio je to crveni poni, i tako nikad nisi pošteno naučila voziti nego radije po brdu razglobljeno trčiš...
niti taj idealizam može jednostavno otpasti, samo tako, prirodno...
odrastanjem…
onako kako otpadaju mliječni sjekutići; mali, slatki, i tako skloni kvarenju,
ispolirala, beskrvna vegetarijanka, svoje dentes canini do visokog sjaja
samo da bih razvila preko njih onaj široki osmijeh kojeg se boje svi kradljivci bicikala u ovom gradu
i sve zvjerokradice u šumi koja ga graniči na rubu moje pameti,
skinula maskirnu košulju,
izišla iz šume,
obukla bijelu haljinicu, stavila crveni ruž pa zakoračila u plavu gradsku noć
puna seksoće,
životne mudrosti
i nepodnošljive postojanosti lakoga.
pogladila zračno korijenje orhideji i postavila temelje jeseni.
tessa k
Post je objavljen 07.08.2012. u 19:42 sati.