Marketing
PALAC (anatomija suvišnog)
Postoji ravna linija gdje se dotiču nebo i zemlja.
Opisuje je svaka poštena slika s pristojnim zalaskom sunca.
Postoji druga linija gdje se dotiču nebo i zemlja pod mojim kostima.
Nju nepristojno opisuje ovaj anatomski atlas
________________________________________________________________________________________________________________
I POGLAVLJE - PALAC U ZRAKU
(a ostali prsti krivi)
Stalno govorim da sam sucker za kazalište.
Treba slušati nekazano...
Otkrivamo manje grijehe da bismo sakrili veće…
I kad kažem da su mi stopala ravna i mali prsti na rukama iskrivljeni, odvraćam pogled s preuskih ramena.
Pa je moj veći grijeh u stvari da sam totalni sucker za riječi.
Recimo...
Recimo ono davno kad sam jedne zimske noći ustopirala čitavog jednog čovjeka.
On je nažalost učinio lakomislenu grešku i kao svoju treću rečenicu izgovorio - „Ja sam pisac.“,
a meni se to „Ja sam pisac.“ zbog greške u sistemu koja seže još iz vremena Slovarice,
pretvorilo u „Ja sam PISAC.“, i u tom sam času u polumraku auta u koji sam ukoračila vidjela „mitsko biće“.
I osjetila kako mi je upravo zrak izbijen iz pluća.
U svoju obranu mogu reći da sam bila mlada i idealistična…
Danas bi mi obrana bez mladosti koja bi me zastupala, bila unekoliko slabija.
Jer međuvremenu je Život malo toga shvatio, iako je nekoliko puta zamalo platio životom.
Pa je - koji se baš uvijek zaljubi nasmrt, a doživotno... daljnim je životom samo potvrdio
da je idealizam nešto što se ne može u jednom času skinuti...
kao što se recimo skidaju rezervni kotači s kostura bicikla, niti može jednostavno otpasti, prirodno
... onako kako otpadaju mliječni sjekutići, mali, slatki, i tako skloni kvarenju.
Pa iako sam s vremenom i godinama ispolirala, beskrvna vegetarijanka, svoje dentes canini do visokog sjaja,
i razvila preko njih onaj široki osmijeh kojeg se boje svi loši vozači u ovom gradu
i sve zvjerokradice u šumi koja ga graniči na rubu moje pameti - ostala sam sucker za kazalište.
S naglaskom na riječi.
A što se priče iz jedne zimske noći tiče… odbila sam poziv u kazalište kao daleko manji grijeh,
da bih se potpuno mračno odala grešnim zadovoljstvima druge vrste; tjedan dana se nisam vadila iz kreveta.
U dišparnim sam čarapama što su trebale umanjiti groznicu koja me nije prestajala tresti, pročitala sve
- i knjige i pjesme i eseje.
A onda sam pristala na kavu.
Čitavim sam tijelom, od uskih ramena do ravnih tabana, već bila unaprijed zaljubljena… u riječi.
Čovjek od riječi se pak vrlo brzo strasno zaljubio u tijelo…
(svi uvijek ponavljamo iste uzorke)
i kako je ljubav slijepa, zasljepljen previdio neke anomalije na istom.
Koje nadilaze krive prste.
Moji krivi prsti su u stvari moja ćud;
A tijelo k'o tijelo, a neka još naročitije;
- uvijek griješi fizički.
tessa k
Post je objavljen 31.08.2012. u 19:53 sati.