Rekla sam: "Izbaci uljeza, Tess." Ona je onda posegnula je za jednom, a ja sam i opet teško uzdahnula:
"Baš nikad nećeš naučiti dovoljno da bi sljedeći put znala bolje. Ne tu, blesso... "
...
Vaništine olovke. Ogriješila sam se o svaku pojedinu. Demantirala sam ih životom od prve do zadnje zadnjicijate.
Ali jednu... SUVIŠE puta.
nikad ne volim imati neki nevažeći dio sebe ostavljen i zaboravljen negdje;
e-mail adresu koja više "ne radi", neposlano pismo, nedovršeni rukopis, traljavu vezu.
takve stvari ili odmah "ubijem" ili forsiram kraj... kao roman rijeke.
jednom davno mi je netko napisao: "Tessu ne možeš ubiti u sebi."
bilo je to toliko davno da ne samo da nije bilo u ovom životu, nego kao da nije bilo ni u jednom mom.
vjerojatno je bilo u njenom.
...
ovo mjesto... na kojem me crpilo srce; iscrpilo se.
pitali su me nedavno, o ovoj priči koja je sama napisala svoj kraj: "da ti je netko rekao da ćeš prestati pisati na blogu, da li bi povjerovala?"
rekla sam: "od svih stvari u koje nisam vjerovala, u tu sam nevjerovala s najviše vjere."
ne znam. nije ovo neka "teška" odluka.
najveće promjene i tako se nikad ne dogode u nekoj noći teške odluke.
niti mogu ubiti Tessu van sebe.
ali trenutno... sve moje SUVIŠE je negdje drugdje.