samosanacije

jučer,
dok vozim od doktorice, tip ispred mene vozi 10 na sat,
ja mu sva bolna i nestrpljiva potrubim
jer frajer drži mobitel na uhu,
ono... ležerno se razgovara dok mene para bol,
a cesta je uska i ne mogu ga preteći,
potrubim, ali on - ništa, ne reagira,
pa nakon par zavoja potrubim još jednom,
sad je, dok i dalje veze svoju priču, čak i smanjio brzinu,
a kažem, mene boli cijelo tijelo - do visine vrata,
i prag tolerancije mi je jako nizak na sve;
na mobitel na uhu, na brzinu kojom zapravo ne vozi...
pa čak čak i na boju i veličinu njegovog auta.
kad treći put zatrubim, vidim da sam ja prešla prag njegove tolerancije,
jer zaustavlja svoj velebni auto sa specijalno dizajniranim tablicama,
pa mi isporučuje uzvratnu poruku putem svog središnjeg retrovizora,
srećom scena je "mute",
ali ja i kroz dva stakla dobro vidim i razjapljene vilice, stuštene obrve,
a očita je i gesta iz lakta,
i mislim si evo sad će faca izaći iz auta,
pa me sad ovako izranjavanu jučerašnjim padom
u kojem sam se sudarila sa šumom,
još i on fizički ugrozit.
ipak, ne ustrtarim se, nego mu vraćam drugu gestu
u kojoj odglumim taj mobitel koji drži,
i u pokretu u kojem sada ja savijam svoju ruku u laktu
da bih približila dlan s imaginarnim "gadgetom" uhu,
jedva se savladam da ga ne produžim i u - "kažiprst na sljepoočnici",
ali iz mog lica se jasno čita - "daj frajeru, ili vozi ili se miči u stranu pa onda telefoniraj."

a onda - čudo: frajer se makne.

u trenu u kojem ga pretičem vidim dragu prijateljicu iz djetinjstva
koja stoji uz cestu,
a kraj nje je i njezin muž: bivši policajac koji sada radi za Interpol... ili tako nešto,
i dok im mašem u prolazu na licima im čitam zabrinutost;
vidim da su snimili zavoje oko mojih laktova, ali i podlaktica,
a i da su evidentno uspjeli odšacati i tipa u autu i njegovu - "lakat gestu".

deset minuta kasnije dolazim kući,
oblažem se ledom sa svih strana,
pa onda tako skroz skulirana - nazovem svoju prijateljicu
da je umirim,
da joj objasnim svoje zavoje, nestrpljenje i sve,
a ona kaže: "znaš, Damir je već htio vaditi značku."

poslije se tome smijem, smijem se cijelu večer,
i mislim si - nema mi pomoći,
uvijek neka frka oko mene pa i kad sam skroz slomljena,
no da... zapravo - pogotovo tad.

jutros joj šaljem poruku kako me nasmijalo to sa značkom,
pa kažem nek zahvali Damiru,
a ona otpisuje da hvala meni
jer mu već dosta dugo nedostaje malo akcije,
pa super da nisam odselila iz kvarta.