samosanacije

ovo je tekst o jednom putovanju
tekst koji si dugujem prije nego se možda zbilja zaustim najavljenim nepoznatim i vjerojatno riskantnim putem.
ali kao da je to mene ikad spriječilo.
a i nježnost...





vrijeme blagdana, druženja, izlazaka...
vrijeme u kojem ona voli svoj grad, a njen grad je osjeća sretnu u svom središtu, a ne na periferijama, vrijeme u kojem je posvuduša... svačija, a ničija, potpuno svoja, vrijeme kada su koljena možda još razbijena, ali baš nitko joj nije do tih ožiljaka...
ipak, ta je večer bila nešto drugo i ona nije predvidivo prosinački strujila cijelom osvijetljenom gradu i svim ljudima u njemu, nego je upijala samo jednu pruženu emociju u kvartu u kojem nije bilo teško parkirati, emociju koja se obavijala ne tražeći za sebe ništa.
pomislila je - on je drukčiji. on me ćuti snažno, ali me svejedno pušta.

...
o njoj je i tako sve već rečeno i negdje zapisano, ovdje ili ondje, ona se možda svojom pojavom treba uvijek samo "potkrijepiti", tu neku koju čitav život piše, titluje i sinkronizira...
treba samo zagarantirati tu praviju sebe.

rijetko se pitala koliko ja "očekivana", koliko je "neočekivana" pri susretu... koliko je tu napisanu zasjenila, demantirala... koliko ju je svjesno naglas zanijekala... jer uvijek je to puno više nego triput prije pijetlova... koliko joj se uspjela othrvati... koliko ju je gurnula pod vodu, da bi suncu izložila svoju zanosniju stranu.

zna se dobro, ma koliko se proglašavala lost and taken, zna kako djeluje, zna da će svojom pojavom u jednoj ispričanoj priči i dvije geste nepogrešivo sa zemljom sastaviti sve misterije, zagonetke i tabue, ali samo zato da bi si osigurala slobodan zračni prostor za otvoriti nebrojene nove.
uostalom znate je... neki.

...
viteški spašene crvene kožne rukavice koje bi sama izgubila, skinula je već za volanom da bi odesemesala svoju toplu emociju koja je bila tu, opipljiva pod njenim prstima kao bespomoćno mače nađeno u zimskoj noći što još miriše na mlijeko .
već se idućeg jutra osjećaj udomaćio, prevrnuo ostavljenu zdjelicu halapljiv i nestrpljiv, pa mekim baršunastim laticama malih ružičastih šapa nezgrapno i teturavo zanoseći u stranu prešao preko tastature.
znala je da ga želi vidjeti još jednom.
pomislila je... predložit ću mu da mi pravi društvu na putu sutra. a onda odmah... bože kako si glupa. ne možeš to, znaš i sama zašto.

ušla je u inbox s prvim gutljajem uredske kave. njegova je poruka svijetlila s vrha slovima "driving miss Daisy".
bilo je to dovoljno nevjerojatno da napravi ono što bi i tako učinila.

nazvala je i rekla na svoj način koji se nikad ne libi izumrlih riječi i ugroženih emocija: - meni je to romantično. voziti se dugo dok pada snijeg i pričati.
oba ponuđena vozila čudnih registracija ipak je odbila. rekla je smješeći se: - ova vožnja je moja. voziš jedino ako imaš neki blijedoplavi.
on je rekao: - nažalost ne... Stendahlovski - Le Rouge et le Noir
bio je to najpraviji odgovor, kojeg je morala odbiti. nasmiješila se opet: - onda idemo mojim. uredskim. trula višnja. većina muškaraca ne zna da je trula višnja boja, znaš to? imat ću podočnjake, upozoravam te.
on je rekao: - biti ću dolje prije tebe. ne opterećuj se minutama... čekat ću te u kaputu zimskom krojenom bez veze.

...
neki ljudi nas spase kao što se spašavaju ptice koje ispadaju iz gnijezda.
moj brat recimo ima čudnu karmu. svako toliko mu pred noge, na asfalt, padne neka mala letno neosposobljena ptica koju on onda spasi. neko vrijeme se i na telefon javljao s "bolnica na kraju grada". pisat ću možda jednom o tome.
ja recimo imam čudnu karmu da letno neosposobljena svako toliko ispadnem na asfalt. o tome možda pišem stalno.

...
neki ljudi nas nježno pokupe s asfalta kao što se pokupi ptica.

...
oni ljudi koji su dugo čitali njene promrzle i bose tragove u snijegu znaju da poneka ptica ne može pripadati čovjeku.

...
u drugom gradu su izmijenili volan i još nenapisane priče.


...
rekla je na kraju... nekako sam ipak tužna.
on je rekao - ne. ova rana je moja.

pomislila je kako je ta rečenica najljepša i istovremeno najtužnija istina o sebi koju je čula.

...
sve su nemogućnosti uglavnom neizrecive. ja zato i pišem.
ono što je moguće treba naprosto odživjeti.


...
da li vam se ikad dogodilo da vas, dok čekate svjetlost na kraju dugog tunela, zabljesne rasap s boka?
meni jest.
dvaput u deset dana.









ovo je tekst o jednom putovanju
tekst koji si dugujem prije nego se možda zbilja zaustim najavljenim nepoznatim putem.
jer ta rana... ta rana je ipak i moja.


tessa k