...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
RAME (Anatomija suvišnog)
... i sve njegove nemogućnosti  Ovdje bi mogla stajati priča o ramenu kojeg sam slomila na skijanju, pa pet dana skijala sa slomljenim ignorirajući ogromnu bol i vrisak nevoljenog tijela... jer je srce htjelo što je srce htjelo. Ili o tome kako otada na tom istom visokom mjestu imam povišeni prag osjetljivosti na promjene neba, kako miris nadolazećeg snijega ne osjetim u nosnicama, nego dok se muklo obavija oko hrskavice, kako iz samog golog ramena znam da će zahladjeti i prije nego su mi to vidioci s visine rekli, kako po tom svom bolnom oćutu u korijenu desnice, zbog te preosjetljivosti koja drugima nije dana - ja vedrim i oblačim šal. Ovdje bi mogla stajati i priča o malim ženskim torbicama, a u male ženske torbice stane čitav jedan veliki ženski život plus ruski pisci koji su u neke uvijek pomalo na silu i za zlunetrebalo ugurani... da bi čuvali mjesto za jednu po defaultu žensku glavu u torbi... priča o mojim ženskim torbicama sa životnom prtljagom, koje sam, zbog uskih ramena s kojih bi spuznule - uvijek radije nosila u čvrsto stisnutoj šaci. Ili bi tu mogla stajati predaja o tome kako je ona haljina koja lako „spuzne s ramena“ – haljina po mojoj mjeri. Ili mali štiklec s isturene kosti za slijetanje ptica na koju bi mi slijetala moja pripitomljena tigrica koju bih onda vodila na zajedničko tuširanje... štiklec o tome da volim obrazom dotaknuti golu put vlastitog ramena. Ili bi tu mogla stajati sveijedna priča o tome kako je isto to trusno rame kad dođe to pitanja plača, jer ramena uvijek potresa plač, a plač ovdje baš nikad nije bio u pitanju... isto ono prijateljsko rame za plakanje na kojem će se svaka tuga izdovoljiti. Ili još jedna predaja, koja se ne oslanja na koljena... predaja koja se manje intrigantno prebacuje s ramena na rame dok pristiže iz davnih herojskih vremena, u kojima mi kao djeca eto nikad, baš nikad nismo igrali „kamena s ramena“, ali je jedna druga igra meni - uvijek zaigranoj, jedina životna trauma koju sam do dana današnjeg urbi et orbi priznala, jedina!... ta igra „lanca probijanca“... jer su baš svi, baš uvijek „probijali“ lanac na mom mjestu, pa me kao vrijedni privjesak onda skidali s njega, jer su me vodali kao ratni plijen od jedne do druge utvrđene linije, jer bi me ljupku i nježnu Briseidu, oduvijek ženski suprotnu sili - brutalni Agamemnoni preuzimali od Ahileja, jer sam u svakoj napetoj liniji ja bila mjesto manjeg otpora, meko tkivo, locus minoris resistentiae, u svakom lancu ja istovremeno i najslabija karika i najpoželjniji trofej, i jer bi velika bol brutalnog probijanja (da li da kažem; čim muškijeg tim brutalnijeg) u razini moje zgrčene ženske šake postavljene na putu nekoj od navrlih snažnih muškosti - imala svoj korijen u jednom dalekom i slabom ramenu iz kojeg bi mi se u tom času čupala slaba ruka... slamalo krilo... Da... mnoge bi se tu priče dale ispričati. Ali nijedna nije ni upola komplicirana i duga, kao ona u kojoj mi je ono jednom nježno istetovirana tišina na lijevom ramenu. tessa k |
| < | rujan, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
