...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
KAMEN, ŠKARE, PAPIR
Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo (Maja Hrgović) kada se sretnu čovjek i žena pobjeđuje onaj kojem je manje stalo kada se sretnu dva čovjeka pobjeđuje koji je manje - čovjek kada se sretnu dvije žene pobjeđuje koja ima nevinije ruke kada se sretnu stvarnost i san gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva kada se sretnu dvije stvarnosti to ne znam... ja još uvijek svim čulima tražim prvu kad se sretnu dva sna ne znam ni to... ja sam sanjala samo jedan ... nekada kada se sretnu nebo i more pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima gubim (se) ja u krivim redovima i nagnutim slovima kada se sretnu ptica i nebo da, zemlja tu od početka nije imala šanse kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro izgubio je san i ljepota ... iz svake noći u samo moju noć kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka i nemojte mi sad o mostovima kada se sretnu alfa i omega... stradao je materijal za slojeviti grčki mit kada se sretnu djevojčica i grčki mit... stradalo je jedno odrastanje ... zauvijek kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti, pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe ali svakako treba kupiti novi retrovizor kada smo se sreli riječ muška i ja ženska pobijedio je nemir na ničijoj zemlji a primirje više nikad nije sklopljeno kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu ... dvaput pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica ... niti jednom kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova izgubilo je prijateljstvo kada se na uskom putu sretnu moje pjesme pobjeđuje ona koja me najviše ranila kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni koje su me zvale imenom pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla kada se na svojim putevima koji nemaju veze s mojim posrtanjima sretnu samo pjesme pobjeđuje ona koja je pjesma samo pobjeđuje ona koja je samo pjesma i iako se (u) životu nekad može činiti drukčije jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski sudac moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi bolje a ja ću od sebe nevoljena uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno odraslih sretnu kamen i papir pobijedit će papir uvijek je tako bilo kažem u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana, i ovim skorenim... neizlječivih kada se sretnu kamen i papir pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu... na neku moju... o meni... ili pjesmu samo... na živo mrtvo slovo na papiru ... na mene verba volant, pjesme ostaju... a kamenje leti još snažnije da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga meni je stalo kao nikome na svijetu ali moje pobjede su uvijek bile drugačije; ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom... ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen u sebe umotala i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala tessa k |
Jedan lapsus za jedan omen
dnevnički... (ptica/prica... by tessa k) Jučer ujutro pismo od dragog prijatelja: - Neki dan šetam psa. Šeta i neka teta i dere se: "Tesa, Tesa". Taman ja mislim da ti moram javiti da imam u susjedstvu psa Tesu, kad ono nije, Tesa je kćer, plava, providna, djeca su rijetko ružna, ali ova mala jeste. Pita mene mala: Striček, jel mi lijep pas? Mislim se ja, pas je lijep, ali nomen est omen, ako si ti Tessa, tebe su u bolnici zamijenili, samo ne kužim kako to još roditelji ne kuže, ali da je ne rasplačem, rekoh samo: Nije ti pas lijep. - O bože, smijem se. Siroto dijete... I osjećam se zbilja grozno što se sad smijem, ali onstli... ne smijem se ni djetetu, ni psu, a ni priči, nego tom tvom glasu koji mi je priču ispričao. Uvijek tako ozbiljan, a nepogrešivo me nasmije. Napiši tu priču molim te. Samo izmijeni ime. Neka se zove... pojmanemam - Iskra. Ili Zvjezdana. Iako... mislim da se danas Zvjezdana više nitko ne zove. Suzana se u svakom slučaju ne može zvati jer bi skroz pokvarilo poantu. A mislim da se ni Suzana danas više nitko ne zove, no taj dio ne smatram pogreškom nego progresom. Ime je jako podatno za lapsuse... otkine se jedno "a", ili ga s uzdahom progutaš i eto ti omena s greškom. Teškog. ... Popodne šaljem sms na čijem kraju nedijakritički poantiram stihom. Pišem: - Bila sam kao prica kraj covjeka. Šalje mi osmijeh. A onda kaže da su moji lapsusi pametniji od mene. I da sam istu tu prica/ptica grešku napravila već jednom prije. Onda se i ja smijem. Pišem dalje: - Da. Jedino da je egzaktno... da je jedan za jedan, da je jedan slovni lapsus za jedan životni, trebalo bi ih biti i puno više. A onda joj obećajem da ću sutra biti pametna cijeli "san". Ponovno stiže čarobni osmijeh kojeg znam, iako ga glumi bezlični smajli. Kaže: - Ti iz zla u gore. Znaš, tvoji te lapsusi znaju bolje od priča koje si napisala. ... Navečer pišem istu pticu drugi put; ... ne želim da itko sazna da ću od priča koje izgužvam uvijek znati napraviti vlastita krila. ... Jutros vidim... petak će i opet biti divan san. ... Jedan lapsus za jedan omen... tessa k |
Frivolni Anđeli I reda
(slika u inboxu) Šalje mi sliku jučer. Piše... - Evo, ova ja baš nekako tvoja. Ovako ti pišeš. Ubodima. Pa u sljedećem mailu dovršava: ...u sebe. Gledam kao omađijana u te izvezene riječi iz kojih vire crveni konci odrezanih krajeva... dugo, pa odgovaram: - Da. Dobro bi tu došao netko tko zna staviti prvi zavoj. Ako znaš nekog bolničara, javi... A onda za dvije minute ja nadopisujem svoju misao: - Ma zaboravi. Ne bi se tu snašla ni cijela ekipa prve pomoći. - Tebi ne treba medicinska ekipa, nego horde anđela čuvara. Mislim da te oni gore dobivaju kao napredni test; ako im ti preživiš odmah skoče u anđeoskoj hijerarhiji. Ono - anđeo I reda s lentom. ... Kad me jednom upoznaju, odmaknu se korak dva unatrag i pitaju što nije u redu sa mnom... Zašto ne izgledam tužno kao moje ranjene priče? Ja onda recimo kažem da je to zato što imam frivolne anđele čuvare. Ili nešto tako... Ne želim da itko sazna da se znam čuvati sama... da ću od priča koje izgužvam napraviti vlastita krila, da dok ubadam priče, život kucam iz mjesta gdje je sve moje. |
Glandula lacrimalis
... Tog jutra napisala je u svoj dnevnik: Možda je i greška kao i ljepota – samo u pogledu. Možda bi ujutro trebalo na silu ukapati Cohena u oči, pa reći: „There is a crack in everything, that's how light gets in“. Možda... Ali što kad ja trepavice koristim tek kao zaštitne membrane, a ujutro ukapavam Cohena u uši. Od samo nekoliko kapi naraste čudovište iz Loch Nessa u meni, koje onda prijeti osvojiti cijeli dan. Kažem mu: „Mir!“, a tek onda stavljam slojeve vodootporne maskare, pa stanem iza njih. Ne od stida, ne, nego tko zna... tko bi me jednom ujutro iza njih dobro vidio, ne bi me možda više pustio. Poslije je svu krivnju prebacila na onog koji ju je viđao nenamazanu. Rekla je: „Zbilja si nemilosrdan. Prvo me rasplačeš ljepotom, a onda ostavljaš suznu.“ On je rekao: „Plač je ljekovitiji od smijeha, ali takvu se ne ostavlja. Takva jednostavno mora ostavljati da bi bila cjelovita.“ Rekla je: „Ja to nisam. Ja sam kao i ova srijeda loše sastavljena od slomljenih zagrljaja“. A onda je još dodala: „Nije svaki plač ljekovitiji od smijeha, ali ja isto volim igrati na sigurnije. U nastavku dana na nebu uopće nije bilo rupe za svjetlost u oblacima. Nije bilo ni oblaka. Nebo je bilo potpuno vedro, a ona je kišila kako već nebo umije iscjeljujuće plakati u zaborav. Greška nije ljepota, greška sigurno nije samo u pogledu, ali u njenom je pogledu ona često sigurna. I obilna. ... Ponekad mi je posve nedokučiva, pa je navečer izuvam i ostavljam neuredno razbacanu kraj kreveta. Njemu onda kažem: „Reci mi nešto da prestanem plakati.“ Od svih goddamn svilenih riječi na ovom svijetu, on nježno kaže: „Prestani plakati.“ I ja prestanem. tessa k |
tko još stavlja srce horizontalno?
(... kao znak opasnosti) ... tražio me sliku za naslovnicu prošli tjedan. i još jednu moju sliku. jer da se radi katalog. razgovaramo. kažem; ja nemam svoje slike. ja sam ti žena s druge strane stežuće blende. moje slike su rjeđe nego djeteline s četiri lista. ona koja mi visi na blogu je 5 godina stara, ali to je po inerciji. no ne mogu sad tebi poslati neku sliku iz duboke prošlosti. to bi ipak bila besramna obmana javnosti. rekao je; - to ti je skroz je ok. svi to radimo. nije utuživo, ne brini. a još nitko nikad nije uspio uslikati sebe iz budućnosti. mislila sam; svejedno... sebe ću riješiti poslije. ajmo naslovnicu prvo. pa sam poslala gležanj s orhidejom. rezolucija te boli ipak nije dostajala. onda sam poslala ovu; - evo, to su ti Samosanacije rukom i djelom. napisao je: - da, ovo srce bi igralo, ali da nije baš srce, nego da je, recimo, upitnik, pa da se onda doda ruka. ali pazi... format je okomit. ja sam odgovorila: -srce kod mene uvijek igra. i nikad nije u pitanju. srce je više uskličnik... kao ono... znak opasnosti na cesti. i ušla u foldere sa slikama. možda su tri slike od njih sedam miliona bile okomite. skoro svi ekrani su horizontalni, a ja stižem iz tog medija, pa koja čak i spavam okomito, slikam uglavnom - polegnuto. - evo ti nešto što nije okomito, ali možeš staviti na slijepu okomitu pozadinu. ljubav je i tako slijepa, pa je sve u skladu. a oko te sam jako emotivna. ta mi je iz životno najpotresnije serije. to sam slikala kad sam slijedila srce. napisao je... - misli plakatno... čist motiv, nikakva gužva ni pretrpanost na coveru, jer ćemo dobiti košmar. - gle, ja ovdje s "misli plakatno" imam problem s obje riječi. di si našao mene misliti, pa još plakatno... i molim te... zar bi uz moju knjigu i jedna riječ pristajala bolje od riječi "košmar"? meni košmar sasvim lijepo ide uz sve te moje nesanice i košmare. ... a ova? ta je iz iste serije. a ful je plakatna. gotovo golo simbolička. a i vertikalma. - mila, tko još stavlja srce na cover? - smijem se... koliko ono dugo ti već mene ne znaš? da ko još stavlja srce na cover. ajmoreć... metodom slučajnog odabira - netko lud, košmaran, kičast, i baš se ovih dana u nekom word dokumentu naširoko raspisuje o tome da srca više ni nema. i kune se u to na "krosmajhart". eto takva osoba... možda jednom negdje nabasaš na nju. ... i tako... bilo je tu i nekih drugih fotki, ali neću ih sad stavljati tu, jer ovo je tekst o srcu. i izabrali smo na koncu onu pravu, ali neću ovdje sad stavljati ni nju... ovo je tekst o uvijek krivom srcu. ipak, neka ostane zabilježeno da su na koncu oba srca bila na mjestu. danas mi je poslao kratak sms... da ću se morati još malo strpiti oko knjige. da je imao srčani udar, da je dobro, ali leži u bolnici i ima stent. moje je srce na tren je stalo u jednom praznom redu a onda bez zaleta preskočilo jedan otkucaj. . jer ono po defaultu ne razumije točku, prekid... udar. i kad je u prvom praznom redu nastavilo trčati u svom ustaljenom ritmu vječnih trotočki ... ... ... ja sam otipkala ono što mi je otkucavalo: - nisi štedio to svoje srce, izraubao si ga skroz, nisi ga pitao može li izdržati, nisi mu dao predaha... kao ni ja svom, ali na druge načine. ali znaš; za mene srce nije nikad u pitanju. nikad. ja vjerujem u srce toliko da bih ga čak stavila na naslovnicu. a u tvoje vjerujem totalno. i stavit ćemo poslije i njega i tvoj stent na moj cover. jer oni to zaslužuju. i to je moja zadnja o pitanju srca. a srce mi se osmjehnulo u okomitom ekranu. tessa k |
Paradoks wishful thinkinga
|
Zadnji puzzle u anatomiji
ovaj svoj Anatomski ciklus još ću nadopunjavati... pa i ovdje. popunit ću ga bedrima, naoružati noktima, a bome i rogovima... kad već jesam vražićak sabijen u pretijesnom deminutivu, oduvijek, nanišanit ću ga sigurno i ovim pupkom iz kojega pišem, i obdariti glasom... kad mi je već netko nedavno rekao da mu je u mojoj anatomiji moj glas smješten uz bok koljenima. pisat ću vjerojatno o znakovima od rođenja, o koži, o nosu u zrak... ne znam točno, jer i ne mogu znati. svaki mi dan prošlost kao more naplavi poneki moj stari odbačeni ud ili vitalni organ... i ja nikad ne znam unaprijed čega ću se još tjelesnog, bestjelesno, a s onim meni svojstvenim nedosegnutim erosom u svakoj rečenici, dotaknuti u svom putovanju, osim da ću izvjesno putovati. ipak... ja jako dobro znam kamo idem dok ovako putujem po svom tijelu do dna sebe. jer kraj je već doživljen. i napisan. i ovo moje bacanje vlastitih dijelova, pa ponovno uzimanje, njihovo recikliranje... zato jer su u prošlom životu pogrešno upotrijebljeni, potrošeni, proigrani, to vađenje van iz mene žive... njih tako "used", pa slaganje u novu "second" cjelinu, u neko drugo tijelo... koje je gotovo mobil sastavljen labavo žicom od raznorodnih elemenata, ni po čemu prisnih ni međusobno poznatih... koji onda prijeti da padne i uruši se, ta moja čudna i čudesna anatomska vježba koja bi po svemu nabrojenom, a nabrojala sam toga jako malo... trebala biti teška i bolna, je u stvari posve iscjeljujuća. jer ja sam taj put, tu tjelesnu Odiseju već prošla. i ja znam kraj. a on je ipak "happy end". pomalo prkosan, ofkors... samo "happy" bi mene ubilo mislim. ali ovo je taj posljednji po redu tekst... i on je već viđen, ali evo ga u finalnoj verziji: SASTAVLJENO TIJELO POST FESTUM (posljednje poglavlje) Nakon što je u istim mjesecima izgubila izvrstan vid i povratila dobar glas, nakon što je rezala pramenove s glave pune kovrča četiri puta u deset dana, od čega dvaput sama i niti jednom nakon ne odlučila - pustiti kosu, nakon što je dobila kilu i po, nakon što je lažlju obojila prve sijede da bi se vratila iskonskoj istini, pa se bacila fajterski u drugu krizu srednjih godina... sa sretnim ishodom, blistala tri dana zaredom iz golog inata, izborila si 76 komplimenata, pa rekla: "I still have it!" i "ajmo sad nešto za stvarno", nakon što si je, gledajući svojim očima u jedne druge i opet priznala da nije šutnja sve što sija, nakon što joj je kompetentna osoba rekla da jedna od njenih ljubavi po svojim simptomima nije bila ljubav nego prije klasični srčani udar, nakon što je svojim usnama i opet poljubila ovlaš i neiskreno, ali nije on the first date, nakon što je maznim glasom od srca rekla i neke laži, nakon što si je milijoniti put potvrdila da kompromis ne pije vode, bar ne kod nje, a da njenom grlu škodi hladna, nakon što je prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu, bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi … točno jedna, i koliko je nepodnošljivo malo onih koji je cijele i jako vole … baš jako velika brojka, nakon što je spustila da s ramena spuzne maskirna košulja, pa izišla iz šume... lakonoga breza, nakon što je stavila crveni ruž i golih leđa zakoračila u plavu gradsku noć puna seksoće, životne mudrosti i nepodnošljive postojanosti lakoga... napisala je o sebi i ono što je mislila da nikad, ali ama baš nikad neće. Napisala je: Nikad ne bih mijenjala ovo što sada znam, za ono što sam imala onda ... ili nisam. (a da je to i mislila...) tessa k |
< | rujan, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |