Marketing
Zadnji puzzle u anatomiji
ovaj svoj Anatomski ciklus još ću nadopunjavati... pa i ovdje.
popunit ću ga bedrima, naoružati noktima, a bome i rogovima... kad već jesam vražićak sabijen u pretijesnom deminutivu, oduvijek,
nanišanit ću ga sigurno i ovim pupkom iz kojega pišem,
i obdariti glasom...
kad mi je već netko nedavno rekao da mu je u mojoj anatomiji moj glas smješten uz bok koljenima.
pisat ću vjerojatno o znakovima od rođenja, o koži, o nosu u zrak...
ne znam točno, jer i ne mogu znati.
svaki mi dan prošlost kao more naplavi poneki moj stari odbačeni ud ili vitalni organ...
i ja nikad ne znam unaprijed čega ću se još tjelesnog,
bestjelesno, a s onim meni svojstvenim nedosegnutim erosom u svakoj rečenici,
dotaknuti u svom putovanju, osim da ću izvjesno putovati.
ipak... ja jako dobro znam kamo idem dok ovako putujem po svom tijelu do dna sebe.
jer kraj je već doživljen. i napisan.
i ovo moje bacanje vlastitih dijelova, pa ponovno uzimanje,
njihovo recikliranje... zato jer su u prošlom životu pogrešno upotrijebljeni, potrošeni, proigrani,
to vađenje van iz mene žive... njih tako "used", pa slaganje u novu "second" cjelinu,
u neko drugo tijelo... koje je gotovo mobil sastavljen labavo žicom od raznorodnih elemenata,
ni po čemu prisnih ni međusobno poznatih...
koji onda prijeti da padne i uruši se,
ta moja čudna i čudesna anatomska vježba koja bi po svemu nabrojenom,
a nabrojala sam toga jako malo... trebala biti teška i bolna,
je u stvari posve iscjeljujuća.
jer ja sam taj put, tu tjelesnu Odiseju već prošla.
i ja znam kraj. a on je ipak "happy end".
pomalo prkosan, ofkors... samo "happy" bi mene ubilo mislim.
ali ovo je taj posljednji po redu tekst...
i on je već viđen, ali evo ga u finalnoj verziji:
SASTAVLJENO TIJELO POST FESTUM
(posljednje poglavlje)
Nakon što je u istim mjesecima izgubila izvrstan vid i povratila dobar glas,
nakon što je rezala pramenove s glave pune kovrča četiri puta u deset dana, od čega dvaput sama
i niti jednom nakon ne odlučila - pustiti kosu,
nakon što je dobila kilu i po, nakon što je lažlju obojila prve sijede da bi se vratila iskonskoj istini,
pa se bacila fajterski u drugu krizu srednjih godina... sa sretnim ishodom,
blistala tri dana zaredom iz golog inata, izborila si 76 komplimenata,
pa rekla: "I still have it!" i "ajmo sad nešto za stvarno",
nakon što si je, gledajući svojim očima u jedne druge i opet priznala da nije šutnja sve što sija,
nakon što joj je kompetentna osoba rekla da jedna od njenih ljubavi
po svojim simptomima nije bila ljubav nego prije klasični srčani udar,
nakon što je svojim usnama i opet poljubila ovlaš i neiskreno, ali nije on the first date,
nakon što je maznim glasom od srca rekla i neke laži,
nakon što si je milijoniti put potvrdila da kompromis ne pije vode, bar ne kod nje, a da njenom grlu škodi hladna,
nakon što je prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu,
bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi
… točno jedna,
i koliko je nepodnošljivo malo onih koji je cijele i jako vole
… baš jako velika brojka,
nakon što je spustila da s ramena spuzne maskirna košulja, pa izišla iz šume... lakonoga breza,
nakon što je stavila crveni ruž i golih leđa zakoračila u plavu gradsku noć
puna seksoće, životne mudrosti i nepodnošljive postojanosti lakoga...
napisala je o sebi i ono što je mislila da nikad, ali ama baš nikad neće.
Napisala je:
Nikad ne bih mijenjala ovo što sada znam, za ono što sam imala onda
... ili nisam.
(a da je to i mislila...)
tessa k
Post je objavljen 13.09.2012. u 06:13 sati.